Ševko Kadrić: GALEB

Povezani članci

• Teodor V. Adorno: Refleksije iz oštećenog života
• Očekivan rasplet drame koja to uopće nije bila
• Edin Pobrić: Filozofija pjesništva Amira Brke
• Zašto Htv cenzuriše nepodobne slike: Ukradeni poljupci Ive i Jadranke
• Video/Esad Bajtal i Sead Turčalo: Politički kompromisi ne smiju biti izdaja liberalne demokratije i zapadne civilizacije
• Bajtal: BEZLIČNOST – STIL I NAČELO PALANKE

Foto: avantgarde-museum

Zora je skidala mrak sa neba nad Oresundom, iz onog mraka su kao iz djevojačkih snova izranjale sjenke a iz njih bijela jedra. Tišinu praskozorja je prekinuo pisak brodske sirene, dubok i udaljen. Tamo gdje se sastaju nebo i pučina, praveći lelujavu plavičastu zavjesu, plovio je brod sa snježno bijelim razapetim jedrima. Starac je, na štap oslonjen, stavio ruku iznad očiju napinjući ih ne bi li ime pročitao ali su se slova stapala u dugačku plohu koja je mogla bilo šta da znači.

– ”Galeb”, to mora biti ”Galeb” – izgovorio je zagledan u ljepotana što je nečujno jedrio linijom susreta vode i neba ušivajući ih u jedno. Pred njegovim očima je zaigrala slika mladog i lijepog mornara u bijeloj paradnoj uniformi sa ispruženom rukom u njegovom pravcu.

Poslije onog rata je, kao iskusni borac i provjereni komunista zadržan u vojsci kao radio-telegrafista a kasnije i instruktor telegrafije. Najbolje radio-operatore su pozvali jedan dan na prijem u Dom armije. Muzika, oficiri i njihove neukusno nagizdane žene, hrana i piće kakvo se po kraljevskim dvorovima služi, sve oko njih ili pred njima bilo. Vojska se opustila, mnogi se iznapijali, on u uobičajeno vrijeme krenuo na spavanje.

– Kuda? – pitao ga dežurni oficir.

– Zasvirati i za pojas zadjenuti – odgovorio mu on.

Poslije nekoliko dana ga komandant pozvao na raport i saopštio mu da će biti jedan od telegrafista na Titovom brodu ”Galeb”, da treba da pokupi svoje stvari i javi se komandiru čete za daljnja uputstva. ”Razumem!”, rekao on tražeći dozvolu da napusti prostoriju.

Ubrzo na Galebu počele pripreme za Titovo putovanje Sredozemljem. O disciplini na Galebu, urednosti, kontrolama i susretima vojnika sa Titom se mogu knjige i knjige napisati. Ali posjeta jednoj od džamija u Istambulu, ostala mu u neizbrisivu sjećanju. Prolazeći kroz prostorije medrese, ko zna čim izazvan, svoje ime je na tabli arapskim slovima napisao. On to i zaboravio ali sutra na jutarnjoj smotri lično general Gošnjak njega imenom prozvao.

– Jakup!

– Izvolite druže generale – proderao se on što je više mogao.

– Pođi sa mnom – rekao mu vodeći ga sebi u podpalublje.

– Znaš li ti pisati arapski? – pitao ga general.

– Znam, druže generale.

– Otkud znaš?

– Učio u mejtefu, druže generale.

– Zašto nam to ranije nisi rekao?

– Niste me ni pitali, druže generale.

– Je li to on? – pitao general civila što je u njegovoj sobi sjedio, kog Jakup čestito ni vidio nije.

– Jeste, to je on – odgovorio onaj klimajući glavom.

– Dođite za sat vremena po njega – rekao general onom civilu ispraćajući ga na vrata.

– Jakupe, sam si se u ovo uvalio, ti znaš kako… – govorio mu general podsjećajući ga na posjetu medresi u Istambulu.

– Znam, druže generale.

– Ovi hoće da sa tobom razgovaraju, Tito im je dozvolio. Ideš za sat vremena, pamet u glavu. Pištolje nećeš nositi ali futrole i poklone hoćeš.

Jedan od oficira bezbjednosti mu izvadio pištolje iz futrola ispod pazuha, koje su uvjek nosili i u njih nešto stavio, on nije znao šta. U ruke mu stavili veliku torbu sa bombonama, čokoladom i kafom. Onaj civil, sa šoferom i velikom limuzinom, došao po njega. Do detalja je, kasnije, opisivao to putovanje kroz Istambul velikim crnim autom, vožnju prema Safri i na kraju posjetu džamiji prepunoj ljudi koji su na njega čekali.

– Eselamu alejkum i merhaba – pozdravio ih je prije nego je počeo govoriti.

– Eselamu alejkum – čulo se iz stotine glasova.

Pričao im je ko je, odakle je, šta je bilo sa njegovim za vrijeme rata, šta je bilo sa njim. ”Sve koje su mogli stići u mom selu četnici su pobili. Majka mi je umrla od uboda bajoneta nekoliko dana poslije. Mi smo pobjegli prema Drini ona ostala, nije mogla bježati, jedna noga joj bila kraća. Bježali smo do Sarajeva, kasnije mene smjestili u dom ratne siročadi u Doboju, veče prije nego su Nijemci Doboj bombardovali i onaj dom spalili, mene rođak Hasan Hodžić izveo iz doma u partizane. U partizanima sam ostao do kraja rata.

– Je li u partizanima bilo muslimana? – pitali ga.

– Tito je dao svima šansu da se bore protiv fašista, da prežive pa i muslimanima.

– Zar nije muslimana bilo i kod Pavelića? – pitali ga ponovo.

– Bilo je i kod Pavelića i kod Nijemaca, ali oni su ih samo koristili da čine zlo Srbima, Jevrejima, partizanima… Činjenje zla nikad i nikom nije donijelo sreću pa ni muslimanima. Mog brata Halima su Nijemci u Sarajevu uhapsili i odveli na Staljingrad da se bori protiv Rusa. Sami Bog mu je glavu spasio.

– Ima li danas musliman u tom tvom selu?

– Ima, ono što je preživjelo, vratilo se, kuće ponovo podigli, nova vlast im u selo učitelja dovela, prodavnicu i dom napravila.

– Imate li hodžu u selu?

– Nemamo baš u selu ali džamija i hodža ima u susjednom pa ljudi idu petkom na džumu, ili djecu šalju subotom u mejtef.

– Tjera li vas ta nova vlast da se vjere Muhamedove odričete i krmetinu jedete?

– Ne, ko vam je to rekao? Ko hoće u džamiju slobodno mu, svinjetinu niti jedem niti me ko tjera…

Kad su ga na brod vratili, oficir za bezbjednost mu uzeo ono što mu je i stavio u futrole ispod pazuha i rekao da ide da se pripremi za raport. Malo iza toga ga pozvali u salon ispod palube a u njemu bio Tito, Jovanka, general Gošnjak i nekoliko oficira.

– U prostoriju druže maršale – salutirao on.

– Sjedi vojniče, sjedi – rekao Tito.

– Sad ćemo da čujemo kako ti je bilo među tim tvojima – rekao general pokazujući jednom od oficira rukom da pokrene kasetofon. Iz kasetofona se začuo njegov glas ”Eselamu alejkum i merhaba”. Jakupu se noge oduzele, po stomaku ga prekinulo. Shvatio da je sve snimljeno, baš sve, od paljenja auta, priče u njemu, onog što se u džamiji izdogađalo.

– Koliko ja čuh Jakupe pet godina zatvora ti ne gine – rekao general smijureći se, gledajući prema Titu.

– Nemoj se tako šaliti sa mojim vojnikom – rekao Tito pitajući ga je li za čašu viskija. On klimnuo glavom u nedoumici.

Sutra pred postrojenim vojnicima pročitana naredba da se Jakup Čaušević … zbog pravilnog predstavljanja svoje domovine pred stranim državljanima, nagrađuje sa hiljadu dolara novčane nagrade i deset dana nagradnog odsustva po povratku u Jugoslaviju. U potpisu je stajalo maršal Tito.

Poslije godinu i nešto, Jakup je dobio pismo iz generalštaba kojim ga pitaju da li bi on bio voljan ići na službu u Etiopiju na nekoliko godina. Stajalo je i to da bi radio na radiouređajima na kojima je i u vojsci, tačnije na Galebu radio. On nekoliko dana nosao pismo u džepu, pričao o njemu ali se i zahvalio na pozivu objašnjavajući da se oženio i dobio posao koji najradije ne bi napuštao, ako ne mora.

Od Galeba je još mala mrvica na pučini ostala kad se, u misli udubljen starac napokon pokrenuo. Tvrdo i bez milosti, poput mornara u strojevom koraku, udarao je štapom po pijesku povremeno dižući ruku i štap uvis da mahne brodu i mornarima koji su nestali u daljini.