Samo čovjek!

Izdvajamo

• Na taj je „udar“ stvarnog naletio Lussu za vrijeme njegove izviđačke misije. Pošao je doznati više, a što je našao, s čime se naposljetku suočio? S čovjekom. Sa smrtnim, konačnim, potrebitim bićem. S licem, nemoćnim, ranjivim, lišenim obrane, s „licem kao smrtnošću“ (E. Levinas).  Budući da Lussu gleda lice, lice ga gleda, tiče ga se to lice i on stupa u njegov svijet. Čovjek koji tamo stoji nije više predmet koji može dosegnuti, nego je, nepredviđeno, i netko bližnji. On ga više ne nadzire, nego bdije nad njim. Lussu otkriva da ga poziva i privodi k sebi kao čovjeku upravo onaj kojega je on vrebao i držao u šaci. Prije je mirno i spokojno ratovao, a sad ga je odjednom obuzela tjeskoba mira. Nad lice drugog ne može, njegova se moć slama pred otporom golog lica drugog čovjeka. Štoviše, kad se nađem pred licem drugoga postavljen sam u pitanje. Ne mogu izbrisati poziv, poziv koji ne ovisi o meni, ali koji je upućen meni, samo meni. Ne može me nitko zamijeniti. Poziv je to lišen glasa, poziv da u njemu pročitam - etičku zabranu ubojstva. Ne ubij! Jedinu zapovijest koja nema iznimke. Jer iznimku ne može imati.

Povezani članci

• Bičevanje Komšića
• GRANICE
• Mostarski književnici pokreću portal za književnost i kulturu – Strane.ba
• Stojić u Leipzigu
• Smisao u naizgled besmislenom svijetu
• Zašto kažeš GSP, a misliš na poreze?

Foto: lucarota.com

Prekrasna knjiga memoara talijanskog pisca i oficira Emilia Lussua Godina na Visoravni, Un anno sull’Altipiano, iz 1938. godine odvodi nas na visoravan Asiago, u Alpama, u vedru i tihu septembarsku noć 1916. godine. Sa svojim kaplarom izašao je komandant bataljona Emilio Lussu iz rova, ne bi li eventualno odredio gdje se nalazi nevidljivi 37-milimetarski top koji je, danomice, zadavao brige i nevolje njegovim jedinicama. Nakon što je četveronoške prevalio nekoliko metara, slučajno je dospio do grma odakle je mogao bočno promatrati neprijateljski rov. Tad je pred njegovim očima puknuo sljedeći prizor: „Tu su dakle ti Austrijanci, tako blizu da bi ih se moglo skoro dodirnuti, spokojni, kao šetači na trotoaru grada!… Pred našim očima iznenada se ukazao nepoznat život. Ti rovovi, koje smo tako često uzaludno napadali, toliko živ je bio otpor, s vremenom su nam se počeli činiti kao mrtva, turobna mjesta, koja je život napustio, utočište zagonetnih i strašnih duhova. A sada su nam se ukazali u svojem istinskom životu. Neprijatelj, neprijatelj, Austrijanci, Austrijanci!… Bio je to neprijatelj, bili su to Austrijanci. Muškarci i vojnici kao i mi, izgledom kao i mi, u vojničkoj uniformi kao i mi, a sada se kreću, govore i ispijaju kafu isto onako kao što to čine u isti čas, iza nas, naši drugovi. Čudne li stvari! Nikada mi prije na pamet nije pala slična misao. Sada piju kafu. Čudno! Zašto mi se činilo tako neobičnim da piju kafu? A oko deset ili jedanaest sati jest će obrok, isto kao i mi. Može li neprijatelj živjeti bez pića i bez jela? Naravski da ne može. Pa koji je onda bio razlog mojoj zaprepaštenosti?“

Emilio Lassu polazi u izviđanje pokušavajući da odredi neprijateljski položaj, a neočekivano nailazi na vojnike koji su mu nalik. Dakako, on ne doznaje ništa što već prije nije znao. Ne mora provjeravati da li su Austrijanci ljudi. Premda podupire rat u kojemu se bori, premda želi pridonijeti tome da spriječi, s pobjedom Sila Osovine, trijumf reakcije u svojoj zemlji i u Evropi, on nikada nije mislio da se bori protiv bića koja pripadaju nekoj drugoj vrsti. Propaganda je, naime, bolest pozadine i ne utječe na njega. Ali iznenada izbliza vidi one protiv kojih se borio izdaleka. I na njegovo zaprepaštenje, taj krupni plan budi između njega i njih osjećaj zajedništva, dotad potisnut ratom. No oficiru Lussu spremaju se još neka iznenađenja.

Stiže, naime, neki mladi oficir. U istom trenu, austrijski vojnici zamuknu i razmiču se. Lussu, koji već dugo ratuje, a stekao je čak i ratne navike i nadasve ratni mentalitet, zgrabi pušku kaplara koji ga prati. Pomisli kako bi, nakon toliko sati čekanja, toliko izviđanja, toliko izgubljenog sna, bila ludost dopustiti mu da umakne ta krupna mlada zvjerka što se našla takoreći na dohvat ruke. Ali jedan će pokret nadvladati svekoliku njegovu ratobornu odlučnost.

„Austrijski oficir zapali cigaretu. Sada je pušio. Cigareta je između nas stvorila nepredviđeni odnos. Čim sam ugledao dim, i ja sam osjetio želju za pušenjem. Ta me želja navela na pomisao da i ja imam cigarete. To je potrajalo trenutak. Čin ciljanja, koji je prije toga bio automatski, postao je proračunat. Morao sam misliti da ciljam, da ciljam na nekoga. Oslabio je pritisak kažiprsta koji je počivao na obaraču. Razmišljao sam. Bio sam prisiljen razmišljati… Možda je taj potpuni mir udaljio moj duh od rata. Preda mnom je bio oficir, mlad, nesvjestan opasnosti koja mu prijeti. Nisam ga mogao promašiti. S te sam udaljenosti mogao ispaliti hiljadu puta, a da nijednom ne promašim. Bilo bi dovoljno da pritisnem obarač: strovalio bih se na tlo. Izvjesnost da njegov život ovisi o mojoj volji navela me na oklijevanje. Preda mnom je bio čovjek, čovjek! Čovjek! Razabrao sam oči i crte lica. Svjetlo praskozorja postajalo je jasnije i sunce se naziralo iza planinskih vrhova. Pucati tako, na udaljenosti od nekoliko koraka, na čovjeka… kao na divlju svinju!“

U času kada se sprema učiniti ono što zahtijeva njegov interes, a i nalaže navika ratovanja, Lassua ošine grom očiglednosti. Kontura lika, bezazleni pokret potpaljivanja cigarete – te naizgled neznatne pojedinosti lišavaju neprijateljskog oficira njegovih dviju nosivih osobina – oficira i neprijatelja. Ono što se namah pokazuje nisu više određenja njegova bića, nego nešto neovisno o statusu, ulozi, položaju i nadasve nacionalnosti – sama njegova ljudskost. Avevo di fronte un uomo! „Preda mnom je bio čovjek!“

Pod učinkom prepoznavanja, Lussu se stavlja na mjesto nepoznatog što ga drži u šaci. Bez upozorenja, preplavljuje ga samilost, što znači ne samo zazor od toga da vidi patnju sebi sličnog, nego suosjećanje sa smrtnom patnjom koju mu se sprema zadati. Bio je jedan i jedinstven, sada je – bez svoje volje – dvojica i rascijepljen. Ne bivajući kadar da se u tom trenutku sabere, Lussu, sit napora, pruža oružje kaplaru koji ga prati. No i on je paraliziran istom očitošću, odbija ponudu. „Ne mogu ni ja“. Vraćaju se tako oficir i vodnik u rov, četveronoške, praznih ruku. Kafa je bila već skuhana.

Kako nas je podučila Hannah Arendt, svaka totalna ideja, ojačana dokazom protiv neprijatelja, odbija gledati stvarnost onakvu kakva se nadaje i događaj onakav kakav se zbiva. Oslonjena na nepokolebljivu sigurnost u borbu na život i smrt između čovjeka i neprijatelja ljudskog roda, ona se oslobađa stvarnosti koju primamo s naših pet čula i ustrajava na nekoj „istinitijoj“ i autentičnijoj stvarnosti koja je skrivena iza svega uočljivog, upravlja s tog skrovitog mjesta i zahtijeva neko posebno, šesto čulo, koje nam omogućuje da je postanemo svjesni.

To šesto čulo i tu misao, misao sasma oslobođenu iskustva i stvarnosti zahvaljujući samo njenoj moći da protumači sve što jest, Arendt naziva ideologijom. Pruža ih posebna ideološka obuka koja se stiče u ideološkim institucijama. Ideološka propaganda vazda nastoji unijeti i pridati skriveno značenje u svaki stvarni događaj. Ubilačka ideologija, neovisno je li zasnovana na naciji ili klasi, proizvodi mentalitet u kojem se stvarnost više ne doživljava i ne razumijeva kao ono što jest, nego se automatski pretpostavlja da označava nešto drugo. Ideolozi su vazda „ilegitimisti“!

Ideologija nije laž uočljivog, nego prije sumnja u uočljivo i sistemsko prikazivanje realnosti, koja nam je pred očima poput površnog i opsjenarskog ekrana. To nije naivno prihvaćanje vidljivog, nego njegovo odbacivanje.

Na taj je „udar“ stvarnog naletio Lussu za vrijeme njegove izviđačke misije. Pošao je doznati više, a što je našao, s čime se naposljetku suočio? S čovjekom. Sa smrtnim, konačnim, potrebitim bićem. S licem, nemoćnim, ranjivim, lišenim obrane, s „licem kao smrtnošću“ (E. Levinas).  Budući da Lussu gleda lice, lice ga gleda, tiče ga se to lice i on stupa u njegov svijet. Čovjek koji tamo stoji nije više predmet koji može dosegnuti, nego je, nepredviđeno, i netko bližnji. On ga više ne nadzire, nego bdije nad njim. Lussu otkriva da ga poziva i privodi k sebi kao čovjeku upravo onaj kojega je on vrebao i držao u šaci. Prije je mirno i spokojno ratovao, a sad ga je odjednom obuzela tjeskoba mira. Nad lice drugog ne može, njegova se moć slama pred otporom golog lica drugog čovjeka. Štoviše, kad se nađem pred licem drugoga postavljen sam u pitanje. Ne mogu izbrisati poziv, poziv koji ne ovisi o meni, ali koji je upućen meni, samo meni. Ne može me nitko zamijeniti. Poziv je to lišen glasa, poziv da u njemu pročitam – etičku zabranu ubojstva. Ne ubij! Jedinu zapovijest koja nema iznimke. Jer iznimku ne može imati.