GRANICE

Povezani članci

• Uzbudljiv kazališni vremeplov
• Viktor Ivančić na FALIŠ-u: U Hrvatskoj se nacionalna kultura postavlja kao bodljikava žica
• ŠTO MOŽE PJESMA?
• SALON U ZNAKU INOVACIJA I „ŽENSKOG PISMA“
• Manjegrade, grade… (Hoće li Bristol umeti da peva kao što je slogan pevao o njem)
• Peti dan Fažana Media Festa

Foto: The Seattle Times

Tragedija ovog doba je što danas nema takvih koji će inspirisati i pozvati na svijet druge i drugačije istine od istine onih koji su u svojim glavama umislili da mogu povući granice iz truleži nestalih imperija.

Piše: Fuad Đidić

O njima razmišljamo tek malo. A toliko mnogo određuju naše živote i kroje naše sudbine. Granice. Te iscrtane imaginarne linije ili, neka stvarna mjesta koja prelazimo. Mjesta preko kojih dolaze neki Drugi koje smo bili željni vidjeti ili upoznati.

Nekada su to bile samo puke administrativne linije ili, kako su nas učili, samo puke “šare na mramoru”. Živjeli smo sa njima i bile su prisutne u svakom trenutku našeg života. Ali, svejedno, mi smo kao generacija maštali o svijetu koji će jednog dana postati svijet bez granica, svijet bez ograda i podjela. Vjera da će sve to ionako, jednog dana postati samo historija i prošlost.

Ali, kako se mijenjao njihov značaj i uloga u našim životima, mi smo počeli shvatati kako ništa nije postalo važnije od njih. One su u našoj svijesti i pameti polagano postajale naša sadašnjost i ništa nije bilo važnije od njih. Bili smo shvatili kako preko njih prelazi naša hrana, energija, tehnologija koja nas mijenja i kako su one izvor našeg bogatstva ili uspjeh.

*

Jedva se još sjećam svog prvog dodira sa granicom. Negdje prije pola stoljeća putovao sam sa očuhom u Trst preko Sežane. To je bio moj prvi dodir sa novim svijetom. Iza granice nalazili su se moji dječački snovi. Prve italijanske farmerke i zelena košulja sa inicijalima američke vojske. Tu, sa druge strane granice negdje na Ponte Rosu nalazio se sav moj svijet drugačijeg, boljeg, modernijeg, uspješnijeg mladog čovjeka iz I razreda gimanzije.

Znam kako je granica za mene, ali i milione mladih, jedne zemlje tada bila mjesto straha, nade, iščekivanja… Nigdje se nije spajalo toliko emocija u jednom trenutku kao na granici. Hoćemo li uspješno proći, da li će moji snovi postati realnost. ”Dobro proći” na granici značilo je za mladog čovjeka nešto malo više radosti i ljepote života.

Još od tada moji snovi i moja svijest o vremenu u kojem živim postali su neraskidivno povezani sa granicama. I kako se moja svijest o granicama i njihovom značaju u našim životima mijenjala tako se i mijenjalo spoznavanje svijeta.

         *

Na nekom drugom putovanju tih 80-tih u Libanon, Irak i Siriju shvatio sam da granice mogu biti drugačija mjesta. Da to mogu biti mjesta koja privlače sukobe, mjesta sa velikim betonskim blokovima, mjesta sa bodljikavom žicom, osmatračnicama, stalnim pokretom vojnih vozila… To su u novinarskoj bilježnici onda jednog mladog novinara, postala mjesta podjela, sukoba, prepiranja ljudi, napetosti, stradanja… Tako se na tom službenom putovanju opet promijenilo i ono moje saznanje, ono moje staro uvjerenje i razumijevanje svijeta i života.

                                                                   *

Desilo onda, da sam nedugo poslije, na samom početku 90-tih, putovao u Grčku i zatekao se na ostrvu Lesbos. Granica sa Turskom prema malenom mjestu Kušadasi kod Izmira, bila je zatvorena zbog grčko-turskih sukoba koji su trajali oko Kipra, i ja sam, opet kao novinar, morao se sa suprugom, ukrcati na malenu brodicu koja je ilegalno prelazila granicu prema turskoj obali. Sjećam se da je samo vlasnik ove brodice na sebi imao pojas za spasavanje i, niko više od nas 20-ak hrabrih turista, koji su imali želju potražiti Troju i rane drevne grčke civilizacije, na drugoj strani obale Egejskog mora. Granica je tako za mene dobila jedno novo i potpuno opasnije značenje. Ona je bila sada negdje na vodi, na talasima, u pjeni, negdje u dubinama koju niti jedan pogled nije nikako mogao doseći. Prelazak preko ovakve granice bio je poseban doživljaj. Ovdje se tako lagano prelazi iz jednog u drugo stanje, kao što se može lagano i bezbolno preći iz života u smrt ili obratno.

                                                                       *

I onda je došao rat u mojoj zemlji. Brutalna agresija. Bio sam daleko od granice. Ugnježden u srcu Bosne. Ali ovaj put granice su došle u moj život. One su započele svoj novi život u meni. I, tako lagano su počele oblikovati i usmjeravati naše sudbine. Postale su istina moga ali i, svih drugih života. Ove granice odredila je ovoga puta, moja vjera, moje etničko biće i identitet.

Oni koji su živjeli na realnoj granici prošli su kroz klaonicu. Doživjeli su genocid i prošli kroz neizreciva stradanja. Životi svih nas postali su granica. Ta strašna linija smrti i života. Nije to više bila izolirana borba za opstanak. Granica je postala kolektivna borba za opstanak. Granica je porodila jedan dugo prikrivani pokret koji je lukavo čekao decenije da se pomami i, potraži svoj danak i, osvetu za sve one čiji su životi određeni pitanjem granice ma gdje da se nalazili.

                                                                             *

Sve ove mukotrpne dekade naših života određene su granicama. Suština cijele naše demokratije, otjelovljena u slobodnim političkim izborima, crpila je snagu iz odnosa političkih elita prema granicama. I nisu samo u mojoj zemlji izbore dobivale elite koje su se znale na “pravi” način odnositi prema granicama već, su izborne pobjede i, u susjednim zemljama bile presuđene  odnosom  prema granicama. Naše ubijanje i oduzimanje radosti naših života bila je i ostala samo puka inkarnacija strategije za preuzimanje kontrole nad granicama. Nije samo bio novum da su  granice sa nama i našim sudbinama. Da su tu među običnim svijetom  u prozaici svakodnevnice. Granice su se uspjele propeti i čvrsto etablirati u same vrhove vladavine nad ovom zemljom i njenim ljudima.

Hiperfokus sadašnjih političkih elita na pitanju granica a, pod plaštom “mirnog razlaza”, sa oružjem naokolo uperenim na ovu zemlju, rađa danas naoružane osvetnike i bande u pritajenim džepovima  spremne da u svakom trenutku prouzrokuju haos. Pitanje  “krhkih” granica transferisano je u svaki pojedinačni život, u svaki individuum.

I, konačno, sa Bosnom, sa njenim apokaliptičnim stradanjem, granice su definitivno našle svoje prave mete. A to su mete u našim životima. Tako je naša priča, priča ove zemlje, postala esencija  trenutka  povijesti u kojem čovjek uopšte danas živi. Mi ne odlazimo na granice, one sada dolaze ka nama.

                                                           *

I dok jučer, rezignirano gledam kako veliki i moćni ruski tenkovi, pod maskom “čuvara mira”, obilježeni velikim slovom “Z”, ulaze u Donbas i, kako nadmoćno prelaze granicu jedne suverene zemlje, pitam se – što slijedi!?

Mnogo nepoznanica i mnogo je pitanja.

No, jedno je sigurno. Ovog puta granice znače novi poredak, novu organizaciju u našim životima. U globalnoj areni u kojoj se zbiva poništenje granice slama se jedan poredak, jedna vizija čovječanstva. Konačno nestaju i zadnji atomi nekada velikog liberalnog sna o svijetu bez granica, o svijetu u kojem su granice bile samo linije preko kojih se tek prelazi, linije iza kojih smo mogli potražiti bolju sreću ili radost više, preko kojih su dolazile naše pobjede ili uspjesi ili, pak, naši dragi i bliski ljudi.

Raspršeni su ti snovi nekada najhrabrijih i najboljih umova ovog svijeta isto, kao što je nestao svijet jednog dječaka koji je nekada maštao da ima nove farmerice ili novu zelenu košulju sa slovima američke vojske koja negdje čeka da je uzmeš sa one strane granice.

                                                                     *

Trulež umrlih imperija, bilo tamo ili ovdje, poprima magičnu i neodoljivu snagu privlačenja. Granice nisu više magnet na kojem se odigravaju velike bitke, dramatski okreti, ili, brutalni pokolji i stradanja. Njihovo poništenje kojeg upravo gledamo gura nas u nove oblike “dominacije i ugnjetavanja”.

Granice su od danas postale same po sebi nasilje ma gdje da živite, ma gdje ste mogli pronaći svoje skrovište ili stanište. Od njih više niko ne može pobjeći. Naše sudbine će biti skrojene granicama imperija koje su otišle u nepovrat.

Sada čekamo kada će se nad Europom i svijetom spustiti nova “gvozdena zavjesa”. Kada će se povući nove granice na moru, rijekama, poljima… tamo gdje ih je nekada možda, davno bilo i koje danas žive samo u glavama usamljenih, umišljenih cezara i imperatora.

Ali ne zaboravite kada se povuku nove granice rođene iz šizofrenih snova trulih carstava mi više nećemo biti oni ljudi koji smo bili.

Međutim, što je najtragičnije, danas nema onih koji će inspirisati i pozvati na svijet drugačije istine. A to je istina – da naši životi nisu i ne mogu biti granice.