Ritual u Laibachu

Povezani članci

• IZLOŽBA “COLLEGIUM ARTISTICUM 2017“
• O važnosti kritičkog mišljenja
• Bh. umjetnica Arleta Ćehić izlaže svoj rad u Veneciji
• Split se minja samo po potribi
• Dokumentarni film o Feral Tribuneu snimat će riječki dvojac Marina Banićević i Saša Stanić
• Promocija knjige Amera Tikveše: Taksi priče

Još uvijek se sjećam mirisa ljeta u sobi na Braču. Nikakve kadulje, nikakve lavande ni morski povjetarci puni soli, borovina ni bugenvilje u cvatu, ti su mirisi ostavljeni na pragu kuće da stvaraju okvire tuđim pijanim noćima. Miris ljeta bio je, tih nekoliko glupih godina, miris zagrijanog računala koje polako siše kilobajte s bezgraničnih stepa interneta.

Bila su to čudna vremena za opsesivne muzičke geekove u kojima su pržilice koštale kao danas čitava računala  a CD-ove ste naručivali od dugokosih pirata koji su vas čekali u trajektnoj luci u Splitu naslonjeni na haubu svog bijelog Yuga, vremena u kojima su se kazete Nicka Cavea presnimavale na doubledeckerima s iskrivljenom iglom koju je trebalo ispraviti prije svake upotrebe, vremena u kojima ste znali sve o čudnim škotskim bendovima i o procvaloj karlovačkoj sceni iako nikada niste čuli ni jedan ton kojeg su ti bendovi proizveli.

Prištekan na izvor muzike 56kbps modemom i čudesnim algoritmima Kazaae dvadeset sam dana gledao kako se zelena linija polako puni samo kako bih čuo New Paths To Helicon pt. 1 i njenih osam minuta polako izgrađene prelijepe buke. Prvi susret s post rockom, često prezrenim i jako širokim terminom u koji možete ugurati sve i svašta ako muzici malko uvučete trbuh, bio je uistinu nezaboravan i potresan a svi oni tekstovi o dupinima na Marsu i zvijezdama i noćnoj vožnji dobili su smisao. Gledanje preko mračnih voda kanala u svjetlima ocrtanu liniju dalmatinske obale dobilo je svoj savršeni soundtrack.

Unatoč tome što se post – rock, u svoj svojoj širini, poprilično izlizao kroz posljednjih desetak godina, mumificiran klišeima i kanonima, emocionalna spona između mene i takve muzike užasno je jaka da ću sa zanimanjem poslušati svako novo izdanje i pogledati što je moguće više koncerata. Nije čudno što nisam mogao dočekati da skoknem do Ljubljane koju su okupirali rodonačelnici žanra Godspeed You! Black Emperor i australski manijaci Dirty Three. U slabo osvijetljenoj utrobi velike dvorane Kina Šiška, prostora koji je ono što Tvornica Kulture nikada neće biti, svjedočili smo pročišćavajućem ritualu i jednom od najboljih koncerata godine.

Dirty Three su otvorili vrata večeri. Mick Turner se predstavio kao kičma benda koji čvrsto strukturiranim temama daje okosnicu osmominutnim pjesmama i poput industrijski jakog lijepila obuzdava entropiju ostatka sviračke jedinice. Jim White je dokazao kako je on srce ekipe; talentirani bubnjar čiji razvedeni, na-momente-jazz ritmovi izbijaju u prvi plan i zapanjuju one slušatelje koji uspijevaju svrnuti oči i pažnju s čudesne pojave Warrena Ellisa. Ellis je istinski rokenrol maestro, čovjek koji je prošao i Bad Seedse i Grindermen i sviranje po ulicama Europe i Australije i koji čini lice i dušu Dirty Threeja, karizmatik koji bi za tili čas mogao oformiti religijski kult kada bi mu to bio đir. Ellis izgleda kao čarobnjak iz Disneyevih crtanih, visok, mršav, bradat, proćelav i dugokos, razdrljene hipnotične košulje i dlakavih prsa na kojima se lelujaju zlatni privjesci i amajlije, energičan, nabrijan, lud, lud, lud. Njegova objašnjenja pjesama o hvatanju čitavog svijeta u majicu punu sira i Justinu Bieberu koji snima reklame za akne* tjerala su publiku na smijeh (to što smo kasnije saznali kako se radi o uvježbanim komadima malkice su ih potamnjela, al šta sad), dok su njegovi ispadi na violini, high kickovi, zmijska izvijanja i nekontrolirana urlanja centrirala pažnju u jednu jedinu točku. Ellis je istinski čarobnjak, šaman, virtuoz koji bukom liječi nagomilane probleme modernog života; u Laibachu nam je isporučio poštenu dozu svoje medicine. Kupio me u potpunosti kada je bijesno pljunuo u svoju violinu da bi je dvije sekudne kasnije brižno obrisao i prislonio je na rame. Dirty Three predstavili su se kao bend koji ujedinjuje tri različite osobnosti koje djeluju u ljekovitoj simbiozi i bilo mi je malkice žao kada su završili svoj nastup nakon pedesetak minuta jako dobre svirke.

* Objašnjenja koja su me malkice podsjetila na frontmana FOTL-a Andya Falkousa, iako nisu imala onu jezgrovitost i ciničnost koja Falca čine najboljim stand-up komičarom među svim muzičarima planeta.

Dirty Three su djelovali kao bend koji ima jasnu hijerarhiju, podjelu zadataka, kao bend u kojem se zna tko je glavna faca, tko je vozač a tko je motor, kao bend koji osvaja na forcu i na karizmu, kao punokrvni rokenrol bend koji ne svira rokenrol pjesme ali postiže sličan učinak. Godspeedi su pokazali da su potpuno drugi par postola. Osam lica, teško prepoznatljivih na zamračenoj pozornici kina, stopila su se u jedno. GY!BE su kolektiv i u svojoj filozofiji i u svojoj svirci, kompaktan sustav kojem ne treba čarobnjak poput Ellisa zato što sva čarolija proizlazi iz glazbe. Kanađani su proveli više od dva sata svirajući komade i komadiće svojih dugačkih pjesama koje je najlakše bilo razdvojiti na dvije kategorije. Mutni i spori droneovi, debeli komadići nefokusirane buke činili su prvu kategoriju koja je služila pražnjenju uma. Umjesto da se skoncentriram na video-projekcije na kojima su se izmjenjivale fotografije ratnih užasa s komadima cenzurirane korespondencije zatvorio sam oči i razmišljao o oblacima ispunjenim mjesečinom i sličnim stvarima o kojima razmišljam dok slušam drone bendove. Drugu kategoriju činile su čvrsto strukturirane pjesme koje su ulijetale u netom ispražnjen prostor i polako se gnijezdile ispunjajući ga od vrha do dna. Gustoća, sadržajnost, kompliciranost i preciznost izvođenja kompleksnih komada kao što su Static, East Hastings, Moya i Mladic ubila bi me čak i da nije bilo te proklete emocionalne komponente koja me u potpunosti dotukla. GY!BE su majstori eskalacije zvuka, bend koji u jedan čas može zvučati tako prokleto zlo i odmah vas podsjetiti kako je post – rock u svojoj duši metal, da bi par minuta kasnije zvučao tako smireno i lijepo, kao cvjetna livada na kiši. Violine, basevi, gitare, bubnjevi, sitni komadići elektronike koji su tako fino i suptilno naglašavali osovine pjesama, sve su stapale u jedno, poput pročišćavajuće rijeke zvuka koja ispire sve probleme. Slušanje Godspeeda bio je ritual, iznimno subjektivan događaj, mentalno čišćenje koje me učinio sretnim.

Kada sam se vratio u Zagreb, još uvijek pod dojmom savršene muzičke večeri, nisam vidio dalmatinsku obalu i svjetla u daljini, niti sam ih trebao vidjeti. Muzika konzervira stvari. Bilo je dovoljno zatvoriti oči, odvrtiti film s koncerta i vratiti se još jednom u ljeto provedeno  u čarobnom svijetu muzike nezgrapnog imena.

Fejs. To je sve.

izvor: Čovjek koji je buljio u ekran