Retuširani Tartaglia

Povezani članci

• Hana, Hasija i Mile Stojić – jedinstvena književna večer u Brezi
• Upoznajte ansambl od sedam žena koji će dramu SEDAM čitati na pozorišnim scenama u Sarajevu, Mostaru i Banja Luci
• Concept Story – ”Napadni bijelo” Jasenke Kratović u Zvonu
• Šemsudin Gegić: Dok opet gore knjige
• Opera ‘Il campanello’ u režiji Snježane Banović u četvrtak pred mostarskom publikom
• KAKO SAM PLAKAO

Piše: Dragan Markovina

Nakon višedesetljetnog prešućivanja i poneke panegiričke knjige iz obiteljskog kruga, poznate isključivo ljudima iz struke, proteklog tjedna Ivo Tartaglia na velika se vrata vratio u javni život Splita. Ne bi čak bilo pretjerano ustvrditi kako je s ovogodišnjom Knjigom Mediterana taj nekadašnji splitski gradonačelnik (1918. – 1928.) i prvi ban Primorske banovine (1929. – 1932.) doživio potpunu rehabilitaciju, kako u intelektualnoj tako i u široj javnosti. Posljednji korak koji nedostaje i koji bi definitivno, institucionalno ovjerio njegovu rehabilitaciju bilo bi imenovanje neke od splitskih ulica njegovim imenom, što će ipak teže ići, ali nije isključeno.

Ivo Tartaglia i njegovo doba zauzeli su tako središnje mjesto na ovogodišnjoj Knjizi Mediterana, sada već jubilarnoj 25. znanstveno-kulturnoj manifestaciji u organizaciji Književnog kruga, Filozofskog fakulteta u Splitu i Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Splitu, koja se s vremenom prometnula u jednu od ključnih točaka splitskog kulturnog i humanističkog života. Dugogodišnjem splitskom gradonačelniku posvećeni su međunarodni znanstveni skup “Ivo Tartaglia i njegovo doba”, izložbe u prostorima Akademije i Sveučilišnoj knjižnici, dok je svemu prethodila knjiga “Izabrani spisi Ive Tartaglie” u izdanju Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta. Istovremeno s najavom ovih događanja, Tartaglia se problematizira u velikom tekstu Inoslava Beškera u “Jutarnjem listu” i kolumni Jurice Pavičića u “Slobodnoj Dalmaciji”.

Odmah da kažemo kako Tartaglia, analiziramo li infrastrukturna i komunalna postignuća za vrijeme njegovog desetogodišnjeg gradonačelničkog mandata te posebno uzimajući u obzir njegov tragičan zatvorski kraj, doista zaslužuje adekvatan spomen u gradu, pa i onaj u vidu imenovanja neke od gradskih ulica. No s druge strane, uvažavajući osjetljivost promatranog međuratnog razdoblja u kojem je djelovao, socijalne i političke napetosti te društvene prevrate koji su obilježili naše prostore tih godina, Tartaglijino doba zaslužuje ozbiljan kritički osvrt umjesto izgradnje mitološke slike “dobrog” gradonačelnika, koja je većim dijelom obilježila znanstvene i kulturne manifestacije održane u Splitu posljednjih dana.

Ključne teze koje je zastupao veći dio sudionika znanstvenog skupa i koje su medijski prezentirane široj javnosti kretale su se, grubo govoreći, od toga da je Tartaglia zaslužan za urbanistički, prometni i infrastrukturni razvoj grada, da u razdoblju Prve Jugoslavije nije bio član nikakve političke stranke, da je u suštini bio apolitičan tehnokrat s naglašenom hrvatskom senzibilnošću, kojega je zanimao isključivo prosperitet grada i ništa više, da prihvaćanje funkcije prvog bana Primorske banovine nije bio politički čin već nastojanje da se pomogne gradu, da je ujedno bio veliki ljubitelj umjetnosti i vrstan likovni i glazbeni kritičar te da se u konačnici približio politici HSS-a, što je sve dovelo do toga da je pod montiranom političkom optužnicom završio u zatvoru, gdje je i umro. I to unatoč sudjelovanju u Narodnom frontu. Tartaglia je tako predstavljen posve u skladu s poželjnim političkim obrascima suvremene Hrvatske, naravno, uz dužno uvažavanje tadašnjeg splitskog konteksta, koji se ipak nije mogao prezentirati kao nacionalno osviješten. Na taj je način ova posveta Tartagliji i njegovom dobu iskazala zanimljive sličnosti s iznova probuđenim sentimentima prema građanskom društvu Prve Jugoslavije u suvremenoj Srbiji, pri čemu u podtekstu svih sličnih nastojanja leži neiskazana dihotomija između “dobrog” naslijeđa građanskog društva i “lošeg” naslijeđa socijalističkog razdoblja.

Stvari u pogledu Tartaglije stoje ipak nešto drukčije, što je i iskazano kroz nekoliko disonantnih tonova na skupu. Od svega navedenog, a ne ulazeći u analizu njegovih umjetničko-kritičarskih kompetencija, doista stoji činjenica značajnog urbanističkog razvoja grada u tom razdoblju, koji uključuje dovršetak ličke pruge i proširenje lučkih kapaciteta, elektrifikaciju, pošumljavanje Marjana, dovršetak brojnih javnih zgrada, urbanistički red i sl. Riječ je također o razdoblju prve ozbiljnije industrijalizacije Splita i razvoja brodograđevne djelatnosti te pomorstva, no tu otprilike završavaju realne zasluge koje ustupaju mjesto mitološkim tumačenjima, poput onoga da je kao gradonačelnik radio bez plaće, s krajnjim ciljem političkog retuširanja Tartaglije za novo doba. U takvim okolnostima, potpuno je zanemarena činjenica da je to vrijeme ozbiljnih socijalnih nemira, društvenih lomova, brojnih štrajkova, snažne aktivnosti Komunističke partije i svih njezinih inačica nakon zabrane djelovanja, brojnih hapšenja i brutalnog terora nad aktivistima radničkog pokreta, kao i vrijeme izraženog unitarizma. Čitav taj period Tartaglia je na funkciji gradonačelnika ili bana, kao eminentno politička ličnost i eksponent određene politike. Tako 1926. godine KPJ u Zagrebu ima 37 ćelija sa 570 članova, dok u znatno manjem Splitu broji 43 ćelije sa 892 člana. Iste te godine na općinskim izborima najviše glasova dobiva Savez radnika i seljaka, koji su sačinjavali uglavnom aktivisti komunističkog pokreta i koji pod optužbom za komunizam biva izbačen iz općinskog vijeća. Iza tako brutalne negacije volje birača staje i sam Tartaglia činjenicom da posve mirno iznova preuzima funkciju gradonačelnika nakon njihovog izbacivanja. Tih godina snažna orjunaška organizacija, po uzoru na svoje fašističke uzore i njihov Marš na Rim, planira istovjetan marš do Beograda s ciljem preuzimanja vlasti, koji osujećuju komunisti. Sve to vrijeme Tartaglia ne uočava socijalne i političke probleme, održavajući bliske veze s Davidovićevom Demokratskom strankom, inače svojevrsnim mentorom orjunaške organizacije. On je u konačnici do te mjere neosjetljiv na socijalni položaj radnika i narastajući radnički pokret da 18. rujna 1922. u “Novom listu” doslovno piše da “komunistima treba stati nogom na glavu i zavrnuti vratom, jer je narodno jedinstvo sveto i nad svima”, čemu pridodaje nekoliko misli o poželjnim “državotvornim” radnicima koje bi trebalo odvojiti od komunista.

Imajući u vidu gore navedene podatke, njegov jasan politički stav i otvoreno neprijateljstvo prema radničkoj klasi i brojnim sugrađanima, govoriti o Tartagliji kao o nekonfliktnom, gotovo pa tehnokratskom gradonačelniku, kojeg bismo trebali promatrati isključivo kroz vizuru komunalnih problema i pisanja o umjetničkim temama, posve promašuje suštinu njegove uloge te širinu društvenih i političkih sukoba u onodobnom Splitu.

novossti