Reagiranje Snježane Kordić na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku

Povezani članci

• Hrvatska u raljama devedesetih
• Čistač
• Žalac u Plenkovićev ego, a boli državu
• Život djeteta
• Ne propustite Noć muzeja na preko 200 lokacija
• Bilježnica Robija K.: Komverzija na euro

Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, reagira na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji je 28. prosinca 2017. godine objavljen na portalu “Slobodni Filozofski“. 

Boris Buden – koji je meni jako drag autor i njegovo dugogodišnje kritiziranje nacionalizma smatram vrhunskim, a o njegovom njemačkom doktoratu objavila sam prikaz još prije trinaest godina dok nije bio preveden na naš jezik – napisao je 28.12. članak povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku. U tom članku ima problema suštinske prirode, pa govoriti o njima može biti od šire koristi.

Odbojnost prema znanosti i činjenicama

Na više mjesta u članku Buden izražava prezir prema znanosti i činjenicama, npr. „fetiš znanstvene kompetentnosti“, „zalegnemo usred činjenica“. Odbacuje znanstvene metode dokazivanja empirijskom provjerom i mjerenjem, suprotstavljajući im relativiziranje.

Ta svojstva postmodernizma počela su zahvaćati akademske krugove krajem 1970-ih, postala su trend, i detaljnu kritičku analizu doživjela su već u knjizi Alana Sokala i Jeana Bricmonta iz 1998. Fashionable Nonsense: Postmodern Intellectuals’ Abuse of Science. Sokal i Bricmont sistematiziraju u poglavlju Epilogue (str. 182-211) metode kojima se zamagljuje razumno prosuđivanje: to su skepticizam prema znanosti, odbijanje ideje da činjenice uopće postoje ili da se na njih može upućivati, zanemarivanje dokaza odnosno empirijske provjere, relativiziranje. Tu je i fiksiranje na kompliciran jezik i teorijski formalizam. Nadalje, korištenje dvosmislenih tvrdnji na način da se tvrdnja može tumačiti kao točna ali beznačajna, ili kao radikalna ali neistinita, što autoru donosi prednost jer radikalna interpretacija može pridobiti relativno neiskusnu publiku, a ako netko ukaže na apsurdnost te interpretacije, autor se uvijek može braniti da je bio krivo shvaćen.

Takvim metodama – a njihovu primjenu u Budenovom tekstu pokazat ću u nastavku – potkopava se, kažu Sokal i Bricmont, ono što je najbolje u znanosti: njeno nastojanje da se racionalno razumije svijet. Antiracionalnost nije nova, „postoji duga antiracionalistička tradicija na desnici, ali ono što je novost i što je čudno u vezi s postmodernizmom jest da je on, kao antiracionalistički oblik mišljenja, zaveo dio ljevice. (…) Većinom se ljevica posljednja dva stoljeća poistovjećivala sa znanošću, protiv mračnjaštva, vjerujući da su racionalno mišljenje i neustrašive analize objektivnog svijeta (i prirodnog i društvenog) britko oružje za borbu protiv mistifikacija moćnika“ (str. 198).

Živimo u vremenu bujanja predrasuda, mračnjaštva i nacionalizma, pa je krajnje neodgovorno, smatraju Sokal i Bricmont, nasrtati na ono što je dugo vremena bilo sredstvo obrane od njih – na racionalističko viđenje svijeta. Zaključuju da „postmodernizam ima tri principijelno negativna efekta: gubljenje vremena u humanističkim znanostima, konfuzija u kulturi čime se favorizira zaglupljivanje, i slabljenje političke ljevice“ (str. 206).

Eric Hobsbawm također već 1993. kritički upozorava da je uspon postmoderne intelektualne mode na zapadnim sveučilištima uzrokovao da su sve činjenice postale nešto kao intelektualne konstrukcije – „Ukratko, nema jasne razlike između činjenica i fikcije. Ali ona postoji, i za povjesničare, čak i za najmilitantnije antipozitiviste među nama, sposobnost da ih razlikujemo apsolutno je fundamentalna“ (str. 63).

Baš kod nacionalizma je ključna stvar fikcija, odnosno laganje o prošlosti, o kulturi, o svijetu, o sebi (Gellner 1990: 125; Weirich 1994: 3; Billig 1995: 10, 38; Altermatt 1996: 55). George Schöpflin (1995: 64) to opisuje ovako: „Ako se stvarnost ne uklapa u tu pojmovnu luđačku košulju, oni će reći da nešto nije u redu sa stvarnošću. A onda će tražiti objašnjenja koja će podupirati njihovu vlastitu ideološki preduvjetovanu sliku svijeta. (…) U pojmovlju evropskog mislilaštva taj pristup obrće unazad revoluciju u razmišljanju koju su inicirali Kepler i Newton, i koja glasi: ako činjenice ne podupiru hipotezu, promijeni hipotezu. Suprotni pristup, koji potkopava znanstveno razmišljanje, je pokušati mijenjati činjenice dok ne podupiru hipotezu“.

Nacionalizmu ide na ruku postmodernističko relativiziranje i ignoriranje empirijskih dokaza. Nils Heisterhagen (2017: 241-242) bilježi da ide na ruku i neoliberalizmu: „Krivica postmoderne je, dakle, u tome što je relativiziranju otvorila sva vrata i što je pomogla neoliberalizmu da ostvari hegemoniju.“ Zato kritike postmodernizma dolaze i od znanstvenika poput Noama Chomskog, Christophera Hitchensa, Richarda Dawkinsa i od dijela marksističkih teoretičara i političara. A i od pojedinih filozofa, npr. Michael Schmidt-Salomon (2006: 37) podsjeća da „znanstvene metode – logika (preispitivanje izričaja da li su bez kontradikcija) i empirija (sistematsko provjeravanje tvrdnji da li su u skladu s iskustvenom stvarnošću) – najbolji su instrumenti koje je čovječanstvo dosad razvilo da bi dobivalo ispravne spoznaje o svijetu i humanije oblikovalo ljudske uvjete života“. Schmidt-Salomon zastupa evolucionarni humanizam, a „pojam ’evolucionarni humanizam’, kojeg je uveo Julian Huxley, označava postnacionalni, sekularni i kritičko-racionalni (tj. i antidogmatski i antirelativistički) svjetonazor zasnovan na znanstvenim, filozofskim i umjetničkim izvorima“ (str. 169-170).

Relativiziranje

Tema Budenovog članka je Deklaracija o zajedničkom jeziku, pa se u njemu govori o jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca i o međusobnoj razumljivosti između njih kao govornika zajedničkog policentričnog standardnog jezika. Boris, međutim, međusobnu razumljivost relativizira, tvrdeći da je razumijevanje i nerazumijevanje u jednakoj mjeri stalno prisutno:

„I premda su oboje, razumijevanje i nerazumijevanje, u jednakoj mjeri sveprisutni fenomeni jezične prakse i društvenog iskustva na svim njihovim razinama, razumijevanje je hipostazirano u pravilo, dok je nerazumijevanje degradirano na njegovu negativnu aberaciju. Dok ovo prvo ima tu moć da u potpunosti totalizira prostor jezika, drugim riječima, da izravna čitavu površinu jezične prakse, ono drugo važi za patološku anomaliju kojoj na toj zdravoj površini jezika nema mjesta.“

Može li ta tvrdnja da su razumijevanje i nerazumijevanje u jednakoj mjeri sveprisutni izdržati empirijsku provjeru? Ne može, jer znamo da je sasvim drukčije ako se izvan domaće sredine zateknemo u Španjolskoj ili Mađarskoj i tamo pokušamo voditi razgovore s nepoznatim govornicima jezika koji ne razumijemo. Znamo također da nam se s govornicima našeg jezika, pa čak i s najboljim prijateljima, ponekad dogodi nesporazum, da se nismo dobro razumjeli. Ali ovdje nam je dominantno razumijevanje, a tamo nerazumijevanje. Bilo bi lijepo kad bi čovjek na svom jeziku mogao s jednakom lakoćom razgovarati sa svim ljudima na svijetu, ali stvarnost nije takva. Dakle, Borisova tvrdnja je radikalna, ali neistinita. Autor se sad može, kako su Sokal i Bricmont već opisali, braniti da je krivo shvaćen, da je mislio na nerazumijevanje koje nam se ponekad dogodi, čak i s najboljim prijateljima. U tom slučaju je njegova tvrdnja beznačajna i banalna, fiksirana na teorijski formalizam i kompliciran jezik. Ujedno sadrži intelektualno nepoštene falsificirajuće elemente jer Boris nije naveo tko tvrdi da razumljivost „u potpunosti totalizira prostor jezika“ a da za nerazumijevanje „na toj zdravoj površini jezika nema mjesta“, pa implicitno to pripisuje autorima Deklaracije iako oni to nigdje nisu napisali.

Nakon što je tako relativizirao razumljivost i proglasio je „ideologemom“, Boris relativizira i jezike:

„Vratimo se na koncu najvećem problemu Deklaracije i čitavog projekta Jezici i nacionalizmi – nekritičkoj fascinaciji pitanjem o jednom ili više jezika. Da je jezike moguće brojati kao jabuke, jedan, dva, tri … čini nam se prirodnim i normalnim samo pod jednom historijski i ideološki partikularnom – homolingvalnom – paradigmom“, koju Boris odbacuje i suprotstavlja joj „paradigmu heterolingvalnosti“ kao „ime za nebrojivu mnoštvenost“, pozivajući se na Birgit Mennel i Stefana Nowotnija kako kažu da „svaki pokušaj da se izbroji to mnoštvo jezika podsjeća na pokušaj da se izbroje ljudi koji su se okupili na nekoj zabavi ili političkoj demonstraciji, a čija mnoštvenost ne ovisi nužno o njihovom broju“.

Znači, Boris tvrdi da se jezici ne mogu brojati, ne može se reći da je francuski jedan jezik, njemački drugi, španjolski treći, albanski četvrti, mađarski peti itd. Također tvrdi da se ljudi na nekoj zabavi ili političkoj demonstraciji ne mogu brojati. Jesu li te tvrdnje u stanju izdržati empirijsku provjeru? Očigledno je da nisu. Dakle, tvrdnje su radikalne, ali neistinite. Autor se, znamo već, može braniti da je krivo shvaćen, da je ustvari mislio na to da svaki čovjek govori donekle drukčije, da svaki čovjek ima metaforički rečeno svoj vlastiti „jezik“, da svaki čovjek ima i nekoliko svojih vlastitih „jezika“, da ih mijenja kroz čitav život itd. U tom slučaju tvrdnja je beznačajna i banalna jer sve su to poznate stvari opisane u lingvističkoj literaturi kao stilovi, varijacije, razine znanja stranog jezika itd., i one uopće ne dovode u pitanje brojivost jezika. Još nešto da spomenem: dogodi se ponekad da neki znanstvenik napiše da se ljudi ne mogu brojati, npr. u Hrvatskoj je ugledni jezikoslovac doktorirao na tezi da se studenti ne mogu brojati i da deset riba nije brojivo – taj doktorat je objavio kao knjigu, o kojoj sam napisala prikaz Pomračenje uma.

Oscilacije u stupnju razumljivosti dokazuju da jezici postoje. Tome se, uostalom, u praksi prilagođava i sam Boris s obzirom da svoja predavanja u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori drži na ovome jezik, a u Njemačkoj ne ili u Velikoj Britaniji ne. Tome se očito prilagođava i slovenski predavač u Zagrebu iako ga Boris pokušava interpretirati kao primjer za suprotno. Naime, kad „sociolog Primož Krašovec, gostujući u Zagrebu, naziva jezik na kojem drži predavanje ’nolitovski srpskohrvatski’“, postavlja se pitanje zašto nije predavao na slovenskom ako je razumljivost ista, nego je uložio dodatni trud da sebe prevodi na „nolitovski srpskohrvatski“.

Ali Boris svejedno odbacuje značaj razumljivosti pa zamjera Deklaraciji što „argumentira ’činjenicom’ da se govornici tog ’jednog jezika’, policentričnog ili ne, međusobno razumiju. Štoviše, kriterij ’razumljivosti’ uzima se kao krunski dokaz da je riječ o jednom, a ne više jezika, pri čemu se ide tako daleko da se ta razumljivost ’znanstveno’ kvantificira u postotcima“. Je li sad ovdje potrebno podsjećati da se npr. u internacionalnom sociolingvističkom priručniku (Ammon 1987: 325) opisuje kako lingvistički instituti mjere razumljivost, da odavno postoje i čitave knjige o testiranju međusobne razumljivosti s detaljnim opisima kako se dolazi do postotaka (npr. Casad 1974)? Jasno, te knjige treba pročitati, a zašto bi to učinio netko kome je postmodernistička teorija ucijepila odbojnost prema znanosti, relativiziranje činjenica i zanemarivanje svake empirijske provjere pa tako i one u obliku mjerenja. Ovaj fenomen Daniel Kahneman (2011) opisuje kao sljepoću izazvanu teorijom (theory-induced blindness): „jednom kad ste prihvatili neku teoriju i koristili je kao alat u razmišljanju, izuzetno je teško primijetiti njene nedostatke“.

Neobaziranje na činjenice i dokaze omogućava Borisu i da fabulira o Deklaraciji i autorima ne provjeravajući uopće što doista piše u Deklaraciji i u publikacijama njenih autora. Pa tako osuđuje policentrični jezik, Deklaraciju i autore jer po njima, kaže, „s ove strane Sutle se govori jedan ’zajednički policentrični’, a s one strane drugi, slovenski jezik. S ove strane postoji jezični kontinuitet koji se proteže preko Drine i Save, dok se na Sutli taj jezični kontinuitet naprasno prekida. S ove strane živimo ’mi koji se razumijemo’, ’komunikatori unutar istoga koda’, odnosno pripadnici iste policentrične jezične zajednice, a s one strane, oni drugi, stranci koje ne razumijemo, pripadnici jezične zajednice s kojima je komunikacije nemoguća (…) Amen!“. A gdje je citat iz Deklaracije kao dokaz da se u njoj tvrdi da je s govornicima slovenskog „komunikacija nemoguća“? Ili gdje je citat npr. mene da to tvrdim? Nema, izmišljeno je za potrebe fabuliranja jer baš bi zgodno bilo da su autori Deklaracije rekli takvu neistinu. Međutim nisu, ali zato je Boris rekao neistinu. Treba li ovdje podsjetiti da je razumljivost stvar stupnja, da je minimalna između jednog germanskog i jednog slavenskog jezika, da je veća između jednog zapadnoslavenskog i jednog južnoslavenskog jezika, da je još veća između dva južnoslavenska jezika, npr. slovenskog i našeg standardnog jezika, i da stoga komunikacija nije nemoguća, ali ne teče glatko i s lakoćom kao između govornika zajedničkog jezika, kod kojih je i stupanj razumljivosti najveći.

I gdje je citat iz Deklaracije kao dokaz da ona tvrdi da se na Sutli „jezični kontinuitet naprasno prekida“? Ili gdje je citat npr. mene da to tvrdim? Nema ga jer ne postoji. Ali zato, da je Boris bacio pogled u moju knjigu iz 2010. (str. 75), vidio bi kako pišem da „južnoslavenski dijalektalni kontinuum ne završava na hrvatsko-slovenskoj i srpsko-bugarskoj granici, nego uslijed pretapanja dijalekata obuhvaća i čitavo slovensko, makedonsko i bugarsko područje.“ Na istoj stranici tvrdim da „je kajkavski sličniji dijalektima u Sloveniji nego drugim dijalektima“. I citiram slovenskog znanstvenika kako kaže:

„Tu bi kot človek s slovenščino kot materinščino na podlagi starejše in žive govorne prakse ter normiranega slovenskega knjižnega jezika lahko naštel številne primere, ki bi ovrgli ali vsaj močno omajali hrvaškost tega narečja. Za ponazoritev se bom tu zadržal le pri naštevanju značilnosti kajkavske leksike. Avtorja naštevata kajkavske (stare in sedanje slovenske) besede gdo, kteri, ki, lonček, travica in trdita…“

Mnogi kojima je materinski štokavski preletjeli su sad ovaj slovenski citat i to prelijetanje im nije bilo dovoljno da razumiju što je sve autor rekao pa će neki, ali samo neki, stati, vraćati se par puta, pokušati iz konteksta odgonetnuti značenje riječi koje su im nepoznate, za pojedine riječi im ni to neće biti dovoljno, pa će ići na Google translate i na druge mogućnosti preko interneta. Boris se ljuti na onu većinu štokavaca koji odustaju i neće uložiti taj u principu neveliki napor da dođu do punog razumijevanja slovenskog teksta. Ali iz psihologije je poznato, a i Boris voli psihologiju, da ljudi najčešće idu linijom manjeg napora, evolucijom je preferirana ušteda energije. Kajkavcima je kod slovenskoga drukčije nego štokavcima (a jedan zanimljiv primjer teksta na slovenskom kao srodnom jeziku nudi Teofil Pančić).

Kod teme međusobne razumljivosti možemo razotkriti još jednu neistinu koja se u domaćoj sredini ukorijenila jer je stalno ponavljaju domaći lingvisti. To je tvrdnja da je situacija sa standardnim jezikom Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca poput one u Skandinaviji, da je međusobna razumljivost između norveškog, danskog i švedskog ista kao kod nas. Međutim, podaci koje je objavio Robert Lindsay pokazuju da je postotak razumljivosti u usmenoj komunikaciji između norveškog i danskog 71%, između norveškog i švedskog 68%, između švedskog i danskog 33% (a razumljivost pisanoga je veća). Vidimo da se oni razumiju neusporedivo manje nego mi jer kod nas je razumljivost u usmenoj komunikaciji na standardnom jeziku najveća moguća. I istraživanje koje su sproveli Nordijski fond za kulturu (Nordiska kulturfonden) i Nordijsko vijeće ministara (Nordiska ministerrådet) u razdoblju od 2002. do 2005. kod izvornih govornika norveškog, danskog i švedskog mlađih od 25 godina pokazalo je da omladina u Kopenhagenu kad čuje švedski razumije ga samo 36%, a norveški 41%; omladina u Oslu kad čuje švedski razumije ga 71%, a danski 65%; omladina u Stockholmu kad čuje norveški razumije ga 55%, a danski 34% (Delsing i Lundin-Åkesson 2005: 65). Očito je da je njihova međusobna razumljivost znatno ispod naše i da je neutemeljeno pozivati se na njihovu jezičnu situaciju kao istovjetnu s našom.

Svjedoci smo svakodnevno da kad Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi međusobno komuniciraju, ne stoji prevodilac između njih. Ni predsjednici ovih država kad razgovaraju ne koriste usluge prevodilaca. Tu evidentnu činjenicu Boris proglašava „navodno evidentnom činjenicom“ i relativizira prevođenje govoreći o „o navodno evidentnoj činjenici da govornicima zajedničkog jezika Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba ne treba prevođenje u međusobnoj komunikaciji“.

Relativizira i o lingvistima i drugim profesijama: „arogantno dociranje sa stajališta ’subjekta za koji se pretpostavlja da zna’, tipično za danas možda najefikasniju ideološku figuru na ovim našim prostorima, beskonačno izrabljivanu u frazama o ekonomiji koju treba prepustiti ekonomistima, povijesti koju treba prepustiti povjesničarima ili, kao u ovom slučaju, jeziku koji treba prepustiti jezikoslovcima.“ Kao prvo, opet falsificira jer ni u jednoj verziji Deklaracije ne piše da jezik treba prepustiti jezikoslovcima, niti sam ja to ikad rekla. Naprotiv, u knjizi (2010: 68) pišem da „jezik nije isključivo vlasništvo vlada, profesora ili preskriptivnih gramatičara, i arogantno je vjerovati da jest“, a i u intervjuu 2013. kažem: „Nitko nema ekskluzivno vlasništvo nad jezikom, nego jezik pripada svakome tko ga govori.“ Kao drugo, ako se ekonomisti, povjesničari, liječnici itd. neće baviti svojom profesijom, tko će? Svi mi? Zar je svatko od nas jednako povjesničar kao Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina? Boris nerealno gleda ljude ako očekuje da će ista osoba biti stručna i za ekonomiju i za povijest i za medicinu itd. Čovjek, jednostavno, nema vremena da postane stručan za sve. Uostalom, i sam Boris je primjer toga: napisao je, eto, članak u kojem govori i o lingvistici i implicitno o meni, ali nije se prethodno informirao ni o lingvistici niti je pročitao što pišem u knjizi.

Nije se informirao ni o tvorcima stare Deklaracije iz 1967., jer da jest, ne bi o tim jezikoslovcima napisao kako „nisu predvidjeli da u ostvarenom snu za njih neće biti mjesta, da će novouspostavljeni nacionalistički režim“ njih „odbaciti kao potrošenu k(…)“. Oni nisu bili nimalo odbačeni, naprotiv, inicijator i glavni sastavljač stare Deklaracije Dalibor Brozović postao je zamjenik predsjednika Tuđmana (o ulozi Dalibora Brozovića u sastavljanju stare Deklaracije podatke navodi Nikola Vučić 2017, pružajući ujedno usporedbu i drugih okolnosti izrade stare i nove Deklaracije).

Boris tvrdi da „pitanje, govore li Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi jedan ili više različitih jezika, također nije čisto lingvističko, nego prije svega političko pitanje“. Ali evo, ja naprimjer mogu čisto lingvistički odgovoriti i dokazati da govore jednim policentričnim standardnim jezikom, što sam već i učinila niz puta pa ovdje neću ponavljati. Naša jezična situacija pokazuje da ni političari nisu svemoćni jer iako su već prije četvrt stoljeća stavili u ustave i zakone da su ovo različiti jezici, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi razgovaraju i dan danas glatko bez prevodilaca, što dokazuje da se radi o jednom jeziku. Političari nisu uspjeli promijeniti da od jednog postanu četiri jezika. Ono što su uspjeli promijeniti je stav o tome kod određenog broja ljudi jer uslijed stalnog ponavljanja kroz medije, škole i crkve neki ljudi povjeruju, a neki vide da je oportuno praviti se da vjeruju. Promijenili su i naziv jezika, ali naziv nije jezik.

Laganje

Zanemarivanje dokaza, provjere i činjenica otvara put za razne stupnjeve intelektualnog nepoštenja. Pa se napravi sljedeće:

1) Boris ne citira riječi koje u Deklaraciji pišu, nego ih zamijeni svojim riječima jer samo tako može izgraditi tezu o navodnom paradoksu i proturječju u Deklaraciji. Kad ga u Deklaraciji nema, slobodno ga izmisli. Konkretno: u Deklaraciji piše „Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da“ i onda idu konstatacije poznate već desetljećima, tipa da se jezik i narod ne podudaraju, da države samostalno kodificiraju, da između varijanata postoje razlike itd. Dakle, konstatacije poput „smatramo da se Zemlja okreće oko Sunca“. Boris ono smatramo zamijeni pomoću garantiraju, daju slobodu, dopuštaju – što bitno mijenja značenje jer konstatacija „smatramo da se Zemlja okreće oko Sunca“ postaje Borisovom intervencijom garantiraju Zemlji, daju slobodu Zemlji, dopuštaju Zemlji da se okreće oko Sunca. Pa se onda Boris iščuđava paradoksu koji je sam iskonstruirao i stavio u naslov svog članka kao temeljni prigovor: „isti subjekt koji slobodu daje, čak i državama, odjednom tu slobodu zahtijeva. Od koga? Od tih istih država?“ Ni zahtjevanja nema u Deklaraciji, nego u njoj piše „Stoga mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na…“, niti je taj poziv upućen političkom vodstvu država, nego se Deklaracija obraća svim građanima i građankama.

2) Boris prigovara zašto u Deklaraciji nešto ne piše, međutim u Deklaraciji to piše. Konkretno: u zaključku članka kaže da „Deklaracija, umjesto što podučava javnost objektivnim lingvističkim ’istinama’“ trebala je „pozvati ljude na suprotstavljanje represivnom nacionalističkom standardu, podupirući ih u slobodi njihove heterolingvalne prakse“. Borisovu postmodernističku odbojnost prema objektivnosti, znanosti i istini već smo apsolvirali, pa ću odmah preći na onaj dio da je trebala pozvati ljude… U Deklaraciji, naime, baš to i piše: „pozivamo na slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti, na slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe, i, konačno, slobodu ’miješanja’“ – što je sve ovo nego podupiranje u slobodi heterolingvalne prakse.

3) Boris Deklaraciju na određen način izjednačava sa zloglasnim Memorandumom SANU: „Nije li ovdje iznova riječ o dobro nam poznatom ’memorandumskom sindromu’ ovdašnjih intelektualaca čije posljedice po stvarnost u kojoj živimo nisu ništa manje tragične“. Međutim, Memorandum je bio fokusiran samo na Srbe i njihov položaj i prihvaćen je dobrodošlicom od strane srpskih nacionalista, dok Deklaracija ne preferira nijedan narod i oštro je odbačena od strane srpskih nacionalista (Kovačević 2017). I gdje je dokaz da Deklaracijine „posljedice po stvarnost u kojoj živimo nisu ništa manje tragične“? Nasuprot tome, poznati britanski sociolingvist Peter Trudgill piše prije mjesec dana u svom članku: „Ljude koji preferiraju lingvistički zdrav razum obradovat će zato vijest da se 30.3. ove godine dogodila izvanredna stvar u te četiri države. Objavljena je Deklaracija (…) i ne čudi što Deklaracija sada ima skoro 9.000 potpisa. Lingvisti se slažu da je BCSM u suštini jedan jezik s četiri različite standardne varijante koje nose različita imena; ne iznenađuje što su lingvisti dobro zastupljeni na listi potpisnika. I ja sam potpisao. I želim braniocima lingvističkog zdravog razuma svaki uspjeh u njihovoj borbi protiv lingvističke nerazumnosti nacionalista.“

4) Boris Deklaraciji i njenim autorima zamjera „apstraktnu ahistorijsku temporalnost“. To je „rak-rana Deklaracije“ i kod njenih autora znak „ideološkog sljepila“, „nesposobnosti da misli“, „ideološke samozasljepljenosti“ itd. Deklaracija, naime, ne govori o 18. i 19. stoljeću, nego o sadašnjosti. Zašto? Zato što je jako kratka. E da, ali onda je Boris uvjeren da sve što u Deklaraciji ne piše autori ni ne znaju, pa ih podučava da „unutar historijske temporalnosti veza između jezika i nacije u Evropi se uspostavlja tek krajem osamnaestog stoljeća, a hrvatska nacija nastaje još mnogo kasnije“ i da je standardizacija jezika igrala „sasvim konkretnu političku ulogu u procesu nacionalizacije evropskih teritorijalnih država u 19. stoljeću“. Međutim, sve to imam detaljno opisano u knjizi iz 2010. i da je Boris u njoj pogledao barem popis sadržaja, saznao bi to već po naslovima poglavlja jer glase: Nacija i jezik, Nacija kao politička tvorevina, Od kada postoje nacije, Kako je došlo do nastanka nacija, Naracijom do nacije, Nema objektivnih kriterija za pravljenje nacije, Nacionalni identitet nije prirodan nego je konstrukcija, Privatni interesi konstruktora nacije, Mit o iskonskom postojanju nacije, Ne postoji nacionalni kontinuitet u povijesti, Ne postoji kulturni kontinuitet u povijesti itd. itd. Ali pogledati sadržaj knjige ipak iziskuje određen napor, a postmodernistička teorija ionako ne traži od Borisa da vlastite tvrdnje provjeri prije nego što ih pusti u javnost.

Deklaracija je jako kratka i Borisov članak o njoj je dvadeset puta duži. U tom članku Boris i o sadašnjosti zamjera Deklaraciji da nije uključila razne sadašnje teme pa on nabraja koje sve teme je Deklaracija trebala uključiti, a onda u fusnoti na jedan dio tog nabrajanja kaže da bi mu za samo taj dio bio „potreban sasvim novi tekst“. Ali ako bi njemu bio potreban sasvim novi tekst, s kojim pravom zamjera Deklaraciji što o tim temama ne govori kad njemu dvadeset puta duži članak nije bio dovoljan.

5) Boris poseže za neobjavljenom verzijom Deklaracije koja nije išla u javnost. U tu verziju, kako bi je mogao kritizirati, ugrađuje fikciju da je „sugerirala“ da „je činjenica praktičnog korištenja četiriju naziva za taj jezik – bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog – iluzija“. Naravno da bi autori zasluživali kritiku da su tako nešto doista bili napisali jer očito je da se koriste četiri naziva i da ti nazivi nisu iluzija, uostalom pišu crno na bijelom i u ustavima i drugim zakonima. Ali toga što Boris tvrdi nema ni u ranijoj verziji Deklaracije – ovo je provjerljivo jer raniju verziju osim Borisa ima još pedesetak ljudi. Učitava joj i gledanje „nacionalizma kao – političke, odnosno ideološke iluzije“. Ispalo bi ponovo da autori imaju problem s percipiranjem stvarnosti da su tako nešto zaista napisali jer očito je da nacionalizam nije iluzija, nego konkretna stvarnost ljudi. Učitava autorima i da budućnost gledaju kao „vrijeme bez konca u kojem se s jezikom – kroz generacije?! – ne zbiva ništa drugo do beskonačno usuglašavanje oko njegova imena“. Ispalo bi da su autori lingvističke neznalice jer poznato je da se jezik stalno, kroz generacije, mijenja – tu činjenicu sam barem pedeset puta i sama napisala zadnjih dvadeset godina. Izmišlja da autori „pozivaju da se politički proizvedenoj nacionalističkoj mržnji odupremo tako da ostanemo politički nevini, da ne krenemo ni lijevo ni desno, nego zalegnemo ’usred činjenica’, dok ta mržnja, valjda sama od sebe, ne splasne“. Ni u jednoj verziji Deklaraciji ne piše da se ljudi ne trebaju (dodatno) politički angažirati ili priključiti nekoj političkoj stranci niti sam npr. ja to igdje napisala. Isto je i s onim da će mržnja sama od sebe splasnuti. A činjenice, premda Boris prema njima ima averziju, treba iznositi jer to je način odupiranja nacionalističkim lažima.

6) Boris kaže: „Uostalom, Deklaracija, priznali to njezini autori i potpisnici ili ne, jest politički čin“ i u fusnoti nastavlja „To što Snježana Kordić, pravi spiritus movens Deklaracije, još uvijek nije u stanju prihvatiti tu činjenicu“. Ali gdje je citat mene kako kažem da Deklaracija nije politički čin? Nema citata, nema izvora, nema dokaza. Nasuprot tome, postoji dokaz za suprotno: ja sam pred stotinama svjedoka i pred Borisom na tribini Subverzivnog festivala javno izjavila da „je Deklaracija politički čin“, što svatko može provjeriti na snimku tribine, kako je već i učinio jedan autor navodeći u svom odgovoru Borisu da „apostrofirana jezikoslovka javno i jasno tvrdi upravo suprotno, i to uz prisustvo Borisa Budena, te bi on to morao znati; vidjeti video od 1:26:44 minute“ (Babić 2018). Babić u nastavku objašnjava zašto je opravdano što Deklaraciju smatram političkim činom: „Naravno, kao što je manje-više svako javno istupanje grupe viđenih ličnosti koje stoje iza neke ideje, politički čin, tako je i s istupanjem inicijatora (i kasnijih potpisnika)“. Inače, na izmišljanja koja dolaze iz nacionalističkih krugova navikla sam odavno, a Borisovo izmišljanje da sam nešto rekla je meni osobno već drugo po redu koje dolazi iz antinacionalističkog kruga (ovdje je moje reagiranje na prethodno). Očito je znatno lakše zalagati se teoretski za neko apstraktno pravednije i fer društvo, nego u konkretnoj situaciji postupati pravedno i fer prema konkretnoj osobi.

Da sistematiziram na kraju. Boris je napisao tipičan postmodernistički članak, sa svim negativnim obilježjima na koja su odavno ukazali kritičari akademskog postmodernizma: odbojnost prema znanosti, činjenicama, dokaznom postupku i empirijskoj provjeri; korištenje relativiziranja; fiksiranost na teorijski formalizam i kompliciran jezik; korištenje tvrdnji koje su dvosmislene pa se mogu tumačiti kao radikalne ali neistinite, ili kao točne ali beznačajne i banalne. Njegove primjedbe Deklaraciji o zajedničkom jeziku svode se na to zašto nije knjiga. Nije našao u njoj nijednu tvrdnju da nije točna, nego joj zamjera da ne govori o stvarima o kojima bi mogla govoriti kad bi obujmom bila knjiga. Deklaracija obuhvaća samo dvije stranice, a sve što njeni autori nisu uspjeli ugurati na dvije stranice, Boris podrazumijeva da ne znaju i predbacuje im kako su neupućeni u povijest, jezični kontinuum itd. To što u njihovim knjigama piše i preciznije i opširnije o tim temama nego kod Borisa, za njega ne postoji jer ih nije čitao. Služi se metodama da izmišlja kako u Deklaraciji nešto piše a to tamo ne piše, mijenja riječi koje stoje u Deklaraciji vlastitim riječima jer samo tako može izgrađivati prigovor, zamjera zašto u Deklaraciji nešto ne piše premda to tamo piše, falsificira, učitava i umjesto da citira, on neodgovorno u javnost lansira neistine. Zaključak? Izvedite ga sami.

Referirana literatura:

Altermatt, Urs (1996), Das Fanal von Sarajevo, Paderborn i dr.

Ammon, Ulrich (1987), „Language – Variety / Standard Variety – Dialect“, U. Ammon i dr. (ur.), Sociolinguistics. An International Handbook of the Science of Language and Society, Berlin/New York, str. 316-334.

Babić, Ladislav (2018), „Juriš lake konjice“, SB Periskop, 4.1.2018.

Billig, Michael (1995), Banal Nationalism, London i dr.

Casad, Eugene (1974), Dialect intelligibility testing, Oklahoma.

Delsing, Lars-Olof i Lundin-Åkesson, Katarina (2005), Håller språket ihop i Norden?: En forskningsrapport om ungdomars förståelse av danska, svenska och norska, København.

Gellner, Ernest (1990), Nations and nationalism, Oxford.

Heisterhagen, Nils (2017), Kritik der Postmoderne: Warum der Relativismus nicht das letzte Wort hat. Wiesbaden.

Hobsbawm, Eric (1993), „The new threat to history“, The New York Review of Books, 16.12.1993., str. 62-64.

Kahneman, Daniel (2011), Thinking, fast and slow, New York. (navedeni citat je iz poglavlja „Bernoulli’s error“)

Kordić, Snježana (2010), Jezik i nacionalizam, Zagreb.

Kovačević, Miloš (2017), „Deklaracija napad na Srbe i srpski jezik“, Faktor, 30.3.2017.

Pančić, Teofil (2013), „Jednoipojezični blues“, Treći program Hrvatskog radija, emisija Praskozor 4.1.2013.

Schmidt-Salomon, Michael (2006), Manifest des evolutionären Humanismus, Aschaffenburg.

Schöpflin, George (1995), „Nationalism and Ethnicity in Europe, East and West“, C. Kupchan (ur.), Nationalism and nationalism in the New Europe, Ithaca, str. 37-65.

Sokal, Alan i Bricmont, Jean (1998), Fashionable Nonsense: Postmodern Intellectuals’ Abuse of Science, New York.

Trudgill, Peter (2017), „Time to make four into one“, The New European, 30.11.-6.12.2017., str. 46.

Vučić, Nikola (2017), „Reagiranje na tekst Nikole Petkovića o jeziku“, Autograf, 7.5.2017.

Weirich, D. (1994), „Begrüßung“, D. Schlegel (ur.), Der neue Nationalismus, Schwalbach, str. 1-6.

Slobodni filozofski