Preživjeti zbog ljubavi

Izdvajamo

• Od one boce viskija iz Zadra, iz pa­keta, svi što su ovdje, malo su omirisali. Ta zadarska boca naša je zajednička boca, i te zadarske cigarete naše su zajedničke cigarete. Moj drug Željko Žutelija, koji mi je u »Slobodnoj« napi­sao pismo što ga nosim sa sobom, upi­tao me, načinom na koji to nas dvojica razumijemo, tko me je do sada nazvao zanimajući se kako sam. Pričat ću mu kad se vidimo. Nadam se uskoro. A pi­sanja, evo, ima raznih. Isto kao i nepisanja. Ova ćemo prva dovijeka nositi u duši, ova druga — znam ja nas — vjerojatno i zaboraviti. Ono što osta­ne, istina je o Zadru i Sarajevu, Vukova­ru i Mostaru, Ravnom i Višegradu. I isti­na o nama koji smo u istoj priči. Moji doživotni prijatelji Lokin-Gluić koje ni­kada nisam vidio a hoću, čim mognem, moji drugari iz Splita, Zagreba, Skoplja i Sarajeva, oni što zovu iz New Yorka i iz Moskve, iz Subotice i Krakase.

Povezani članci

• “POBUNJENIK M.K.“ I “MALI MI JE OVAJ GROB“ PRED SARAJEVSKOM PUBLIKOM
• Bogat kulturni program u povodu obilježavanja 25. godišnjice Muzičkog centra Pavarotti Mostar
• Što nas ima, mašala
• „Zlato i tamjan“ Drage Bojića – knjiga angažiranog humanističkog intelektualca
• KOLEKTIVNA KRIVICA: Dječak Mahir nije počinio samoubistvo, on je ubijen!
• Vješala za Jovana

Foto screenshot Slobodna Dalmacija

Donosimo tekst Zlatka Dizdarevića objavljen u Slobodnoj Dalmaciji prije trideset godina, a sačuvao ga je od zaborava, u arhivi svojih uspomena gosp. Salih Hrustić. Tekst je vrijedan pažnje i poruka koje šalje na odnose među Ljudima. 

Kada se sve zbroji i oduzme, u ovoj golemoj muci koja potresa Sarajevo, koliko granatama, toliko i mukom pake­ta, presahnulih česmi i ugašenih žaru­lja, oni, definitivno, nemaju šansi. Tko će njima, kada i kako doturiti paaket iz Zadra, i u njemu bocu viskija i paket ci­gareta? I onakvo pismo obitelji Lokin-Gluić. Nikad. Oni, eto, baš zato nema­ju nikakvih šansi. Njima nitko živ ne pi­še, a što bi im i pisao. Oni su zapravo već odavno mrtvi, samo to nitko neće da im kaže. Njih nikada neće zapjevati Monteno i Davorin, oni nikada neće saznati što znači preživjeti zbog ljuba­vi, umjesto živjeti radi smrti.

SARAJEVO — Jučer mi se dogodila jedna stvar koja zapravo i nije sasvim osobne prirode premda je »slučaj« ad­resiran baš na moje ime: na vratima prostorija »Oslobođenja« u gradu poja­vio se teritorijalac s lijepim bijelim pa­ketom pod rukom i upitao ima li tu ne­kog novinara Dizdarevića. Kazao je ka­ko je »njihovim kanalima iz Kiseljaka doturen ovaj paket iz Hrvatske«. Nisam vjerovao svojim očima. U Zadru, odakle je stigao paket, koliko znam, nemam nikoga. Tko mi to šalje nešto odatle, kako je taj paket uspio stići do Saraje­va, kojim kanalima, tko je za to zamo­ljen i po koju cijenu? Konačno, što je u njemu? Zbog svega toga znatiželjni­ka pri otvaranju bilo je mnogo. A unut­ra, boca viskija, paket s cigaretama, jedna božanstvena knjiga o Zadru i krvavim posljedicama bezočne agresi­je na ovaj grad. Uz ovo, pismo meni ne­poznatog čovjeka iz ovoga grada s ko­jim kao da sam se dopisivao desetljeći­ma i viđao svakodnevno. Obitelj Lokin-Gluić, stoji u potpisu. Veza — evo ove »Sarajevske priče« iz »Slobodne« for­malno, bitno — naše zajedničke noći pod granatama, zajedničke muke Za­dra i Sarajeva, osjećaj uzajamnog razu­mijevanja koji se može uspostaviti sa­mo između onih što su dane i noći pro­veli u istim mukama, istim strahovima i istom nadanju da će biti drukčije. Pa­ket iz Zadra — neka se čitatelji ne ljute što priča možda izgleda osobno — pa­ket je u kojem su pohranjene iste ljud­ske opcije, u kojem je zajednička istina o nama i njima, u kojem granice nisu i ne mogu postojati između zadarskog mirisa mora i sarajevskog mirisa snije­ga, već su granice negdje sasvim drug­dje, na razmeđu između srca i duše, na jednoj, i podsvijesnog i svjesnog smra­da na drugoj strani. Obitelj Lokin-Gluić, isto kao i mnogi drugi čitatelji »Slobod­ne« što se javljaju sa svih strana svije­ta, s mojim drugarima kojima su se su­ze u očima pojavile gledajući u pismo i paket iz Zadra, pripadaju jednoj galak­siji unutar koje ne postoje granice. U tu su galaksiju uključeni i ljudi iz »Slobod­ne«, i prijatelji iz Pariza preko kojih »Sa­rajevske priče« izlaze iz Sarajeva, i oni teritorijalci iz Kiseljaka i Sarajeva što će paket iz Zadra donijeti u Sarajevo, i gospodin Finkelkraut koji će, zajedno sa Bernardom Lavijem kazati na fran­cuskoj televiziji to što će kazati o Sara­jevu što satima strpljivo traže brojeve po svijetu kako bi priču o nama proturili do Splita, i tako dalje u svijet, i momci koji u zgradi iz koje se sve ovo šalje danonoćno pucaju na kretene iz okoli­ne kako bi nas obranili, pa onda pitali: »Zlaja, jesi  li poslao…«

Od one boce viskija iz Zadra, iz pa­keta, svi što su ovdje, malo su omirisali. Ta zadarska boca naša je zajednička boca, i te zadarske cigarete naše su zajedničke cigarete. Moj drug Željko Žutelija, koji mi je u »Slobodnoj« napi­sao pismo što ga nosim sa sobom, upi­tao me, načinom na koji to nas dvojica razumijemo, tko me je do sada nazvao zanimajući se kako sam. Pričat ću mu kad se vidimo. Nadam se uskoro. A pi­sanja, evo, ima raznih. Isto kao i nepisanja. Ova ćemo prva dovijeka nositi u duši, ova druga — znam ja nas — vjerojatno i zaboraviti. Ono što osta­ne, istina je o Zadru i Sarajevu, Vukova­ru i Mostaru, Ravnom i Višegradu. I isti­na o nama koji smo u istoj priči. Moji doživotni prijatelji Lokin-Gluić koje ni­kada nisam vidio a hoću, čim mognem, moji drugari iz Splita, Zagreba, Skoplja i Sarajeva, oni što zovu iz New Yorka i iz Moskve, iz Subotice i Krakase.

Kada se sve zbroji i oduzme, u ovoj golemoj muci koja potresa Sarajevo, koliko granatama, toliko i mukom pake­ta, presahnulih česmi i ugašenih žaru­lja, oni, definitivno, nemaju šansi. Tko će njima, kada i kako doturiti paaket iz Zadra, i u njemu bocu viskija i paket ci­gareta? I onakvo pismo obitelji Lokin-Gluić. Nikad. Oni, eto, baš zato nema­ju nikakvih šansi. Njima nitko živ ne pi­še, a što bi im i pisao. Oni su zapravo već odavno mrtvi, samo to nitko neće da im kaže. Njih nikada neće zapjevati Monteno i Davorin, oni nikada neće saznati što znači preživjeti zbog ljuba­vi, umjesto živjeti radi smrti.

Bože, kako je to bio divan dan u ko­jem se nismo stidjeli suze u povodu paketa iz Zadra. Pravi sarajevski, ratni dan.

Slobodna Dalmacija, 8.4.1992.