Preminuo Stanko Lasić, književni teoretičar, povjesničar i esejist, najistaknutiji krležolog

Povezani članci

• KOLINDA JE KRENULA NAGLO
• Pobeda Đinđića na BITEF-u
• Mostarska promocija “Šume na kraju svijeta” Nedžada Maksumića
• Koliko fašizma?
• Dvadesetprvi broj odličnog časopisa
• Marijan Vogrinec: Regija kontra regiona, nacionalni sport za šoviniste

Sinoć je u Parizu preminuo genijalni književni teoretičar, povjesničar i esejist, najistaknutiji krležolog, Stanko Lasić. (Karlovac, 25. svibnja 1927. – Pariz, 5. listopada 2017.)

Otišao je još jedan velikan. U samo osam mjeseci izgubili smo Predraga Matvejeveća, Slavka Goldsteina, sad i Stanka Lasića.

“Tek se u kulturi i u njezinoj najširoj primjeni, u umjetnostima, u etičkim dilemama, u kritičkom razmišljanju, u religioznim sublimacijama, u filozofskim meditacijama, u čuđenju nad genijem Drugoga – pokazuje što jedan narod jest. Kultura je najnemilosrdniji stvor na svijetu – izbacuje iz sebe, kad –tad, sve što je drugorazredno. Ona od naroda zahtijeva ono isto što zahtijeva od svakog pojedinca: samozatajni rad s malim izgledom na uspjeh. Kultura poziva svaku naciju da sebe dokaže u najtežoj domeni, u slobodi duha koja ne poznaje i ne priznaje nikakve „zakonske odredbe“ nego samo napor duha što teži svome vrhu. Nije slučajno da se brojne nacije (i brojni individuumi) boje ove neumoljive slobode i da se zatvaraju u svoje zaseoke braneći svoju individualnost trostrukim bravama. Međutim, prava bitka među nacijama vodi se upravo na tom nesigurnom prostoru, otvorenom svim potresima. Jedino ovdje, unutar duhovne kreativnosti, jedan narod daje ono zbog čega će ga drugi narodi štovati i voljeti. Pravo biće naroda jest njegova moć da bude slobodan i da se ne boji slobode.” (Krležologija, III.)

Lasić je rođen 1927. u Karlovcu. Lasićev otac Franjo Lasić bio je značajni akter karlovačkog muzičkog života koji se rano pridružio partizanima. Svoju mladenačku političku poziciju Lasić će kasnije opisati kao poziciju „tjeskobnog skojevca“, a već zarana se počeo zanimati za Krležu kao za intelektualni uzor.

Godine 1970. Lasić će objaviti svoju prvu knjigu, „Sukob na književnoj ljevici“ u kojoj je analizirao povijest sukoba Krležinog kruga modernista, te staljinista/socrealista unutar tada zabranjene komunističke partije. U toj knjizi Lasić nastoji pokazati kakvim je posljedicama taj sukob urodio nakon 1948., kad pukne savezništvo Tita i Staljina. Knjiga je bila svojevrsna intelektualna bomba, izazvala je niz reakcija, a za nju Lasić dobiva Nazorovu nagradu.

Bavio se uvelike Krležom, kojem je posvetio čak devet književno-znanstvenih tomova, uključujući šestotomnu „Krležologiju“ (1989-1992), povijest kritičke misli o tom piscu.

Uz Krležu, drugi pisac 20.  stoljeća koji je intrigrao Lasića bila je Marija Jurić Zagorka. Godine 1986. posvetio joj je biografski tom „Književni počeci Marije Jurić Zagorke“ koji je potakao ključni lom u recepciji slavne pulp-autorice. Do tada, Zagorka je bila znana kao trivijalni pisac, a sud o njoj bio je temeljen na prezrivom podcjenjivanju njenih književnih suvremenika, listom muških, kanoniziranih klasika. Lasić je proučavajući biografiju mlade Zagorke otkrio osobu koju danas znamo: prvu hrvatsku novinarku, prvu Europljanku koja je radila kao dopisnik iz parlamenta, autoricu prvog hrvatskog krimića i prvog igrano-filmskog scenarija – ukratko, stvarnu feminističku ikonu. Također je rekonstruirao i težak, patrijarhalni ambijent u kojem se mlada književnica morala probijati kroz predrasude.

Jedno od zanimljivih područja Lasićevog bavljenja je i kriminalistički roman. „Poetiku kriminalističkog romana“ objavio je 1973., u vrijeme kad pod utjecajem strukturalizma književna znanost počinje „otkrivati“ tobožnje „trivijalne“ žanrove.

Niz desetljeća, Lasić je bio profesor u Zagrebu, Lyonu, Amsterdamu i Parizu, gdje je živio i posljednje godine života. Bio je i direktor Instituta za znanost o književnosti FF u Zagrebu.