PORTO HENDEK, fantazmagorije jedne vječne kasabe

Izdvajamo

• Provincija živi od laži, hrani se njome, kad izreknu istine oprostili su se od provincije, ali se dohvate pakla - velikog svijeta.

Povezani članci

• Sunovrat u ambis neljudskosti
• Praznik BiH kojeg priznaje pola države
• Četvrti juli: prah i bijeli pepeo
• ‘Hamlet’ u Sjevernoj Koreji
• Deobe
• Otvorena strip izložba Sarajevski atentat 2914. povodom obilježavanja 100 godina Sarajevskog atentata

Ilustracije: Avlija.me

Tradicionalno, patrijarhalni život kasabalija podrazumijevao je oca kao glavara kuće, njegovo očinsko, statusno pravo nije se dovodilo u pitanje, ali je uloga majke bila jednako važna, u životu porodice nerijetko i primarna. Majka je porodičnoj zajednici nosila atribute svetosti kojima se nerijetko pokoravao i otac. Nije se to sticalo samo činjenicom da je supruga, buduća majka, po običaju, udajom donosila materijalne vrijednosti koje su mogle premašivati i očev kapital, a bogatstvo je tom svijetu bila vrhunska vrijednost života, već i uvriježenom sviješću da je od majke sve u kući poteklo: život djece, njihov napredak i sigurnost. Ocu bi pripalo da je nosilac sjemenskog prava, imenitelj konvencionalno-ugovorne prirode braka, koji je vremenom prestao da bude promuskuitetan, no, u istoj mjeri, ženi je pripadalo pravo srodstva, divinski položaj. Majka čuva božji blagoslov, božju volju prenosi živom riječi koja se razumije i beskrajno poštuje. Na nebesima Allah, u kući ona.

Sa pravoslavnim življem (nasljednicima onih što su na posjede žitelja Porto Hedneka zalegli još od 1880.), odrana je autohtoni i većinski muslimanski živalj prihvatio suživot. Čak je tokom okupacije i pojačan, u želji da se umanje mogući konflikti među stavnovništvom. Bijaše to stara vještina kasabalija da osjete sve nijanse vremena u kome žive. Zahtjeve lakomislenih razmotre, naravi prznica valjano procijene, njihovu plahovitost smire. Kad su pravoslavni došli da žive pokraj njih, iako nisu bili pozivani, već im se nova sila mudrosti kasabalijske nametnula – sve se sa komšijom, novostečenim prijateljem ili kumom dalo urediti, samo da se miru života puti ne urune. Odstupanja je bilo, s obje strane, no u sredini kakva je Porto Hendek, gdje bog daje šakom, a ljudi grabe kapom, zaludu je tražiti knjišku pamet i nuditi misionarsku učtivost, ako ne postoji dobra volja. Narod je nalazio. Mudrost se dalji od inata i gluposti, u valjanom kompromisu je embrion dobrog računa… A kakvi su bili starosjedioci?

Radije će se mirno žaliti nego neoprezno hvaliti, praviti se skrušen uz judejski smiješak da bi bolje napredovao u poslovima. Nisu voljeli da se opiru i hrvu: ne šporkati se gdje je garež i kȃl. Udaljiti se od nevolje koju traži nerazumnik. Vještina u trgovanju, uljudnost u ponašanju, bez galame i psovki – znali su oni da je osmjeh majka svih poslova. Odmjerenost, radišnost i upornost, svevremena mobilnost da se proizvedu dobra i napreduje u poslu, proda što je za prodaju, a kupi kad je povoljno, neka se širi stečevina a suzbija raskalašnost, sve to i više od toga učinili su od tog življa posebnu sortu ljudi. Duboko u njihovoj prirodi opstajao je okoštao kôd primitivizma, bez želje da se išta mijenja, ako se ne mora promijeniti. Istrajno održavanje starih običaja. Duboko usađen strah od novoga, sumnja spram svega što ih okružuje. Anahronost njima ne bijaše mana već vrlina. Stalni oprez – suština njihove prirode. Mirni ljudi iz mahala i uskih sokaka. Odvajkada oni i smrt dočekuju u tišini, u hitnji umrle nakon molitve u džamiji vode na mezarja i predaju zemlji sa što manje troška. O sebi pri sebi. Jedino su tokom svadbi i sunetluka (iskonski dijelovi muslimanske tradicije), davali sebi oduška. Jednolična muzička svečanost, tapšanje dlanovima i odmjereni pokreti plesa (uprošćeni mizanscen primljen od daleko raznovrsnijeg folklora Skadra), njima bijaše dovoljan za posebne prilike: obrezivanje muškog djeteta, i kad mladenka u dom dođe, ili kćer iz roda ode. Diskretni mistični rituali, a da se ne pretjera ni u čemu. Bio je to narod mira. Ubijeđeni fatalisti…

Gotovo u svemu: javnim postupcima i temperamentu, ishrani i štednji, mirnoći i samokontroli, Nikola Naumov im je nalikovao. Sa njima se rado družio, najlakše počinjao i završavao poslove. Tom hrišćanskom ortodoksu, među muhamedancima, tokom cijelog života bijaše najlakše da živi i radi.

                                                                  * * *

Rijetko će se taj živalj pohvaliti svojim imanjem, reći koliko je široko i dugačko, broj maslinovih stabala umanjiće, prećutaće broj ovaca da ih zle oči ne ureknu, nikad naglas da kažu: bogat sam, silan čovjek. Lakše je i korisnije reći: imam, bogu hvala, dovoljno za skroman i miran život, jer su sva vremena teška, a život svakome nesiguran. Tražiće da jeftinije pogodi posao, pogađaće se uporno dok se može spustiti cijena, od toga se umoriti neće. Pozajmicu daju rijetko, jer vele da su i sami u dugovima, inače bi pomogli nevoljniku. (Imali bi, ti majstori pretvaranja, za takve prilike oproban način isprike: kad im neko zamoli pozajmicu, imali bi uza se, u džepu dolame spremnu sveščicu sa izmišljenim spiskom dužnika. Nju bi ozbiljna lica, namrgođeni, listali pred tražiocem, poluglasno nižući brojke, ali dužnika ne pominjući. Stali bi kod nekog broja i sažaljivo rekli: „Evo, ti si na petnaestom mjestu. Da te upišem? Kad mi raniji dužnici vrate dug, dođi za pola godine, stiće ćeš na red, pomoći ću ti sigurno. Tražilac bi se pokunjeno udaljio. Nije odbijen, obećana mu je pomoć, ostao bi samo stid zbog blamaže i nauk da se ovome svijetu može štošta pripisati, samo ne odvajanje od novca. Naravno, ovakva igra nije važila među provjerenim prijateljima koje bi zatekla nevolja: tada se pomoć pružala bez ikojeg uslovljavanja; makar bilo očigledno da se dati dug neće vratiti – kesa bi se otvarala. Zelenaštvo je postojalo, ali niko iz tog svijeta nije blagonaklono gledao na gulikože. Smatralo se to u kasabi jačim ogrješenjem prema bogu i ljudima.)

Tradicionalno, patrijarhalni život kasabalija podrazumijevao je oca kao glavara kuće, njegovo očinsko, statusno pravo nije se dovodilo u pitanje, ali je uloga majke bila jednako važna, u životu porodice nerijetko i primarna. Majka je porodičnoj zajednici nosila atribute svetosti kojima se nerijetko pokoravao i otac. Nije se to sticalo samo činjenicom da je supruga, buduća majka, po običaju, udajom donosila materijalne vrijednosti koje su mogle premašivati i očev kapital, a bogatstvo je tom svijetu bila vrhunska vrijednost života, već i uvriježenom sviješću da je od majke sve u kući poteklo: život djece, njihov napredak i sigurnost. Ocu bi pripalo da je nosilac sjemenskog prava, imenitelj konvencionalno-ugovorne prirode braka, koji je vremenom prestao da bude promuskuitetan, no, u istoj mjeri, ženi je pripadalo pravo srodstva, divinski položaj. Majka prenosi božji blagoslov, božju volju prenosi živom riječi koja se razumije i beskrajno poštuje. Na nebesima Allah, u kući majka.

Građanske manire evropskog tipa u ponašanju teško usvajaju, lome se koplja da bi to prihvatili i ukućanima preporučili, ne daju novitetima mjesto u domu; ponašanje po starinski, jer sve ide uredno i mirno, čemu izmjene. A ipak, kad je u pitanju profit, tu marifetluce pazarenja savremenog svijeta izuče bez zatege. Levantinska sramežljivost u trgovanju njima je u krvi, i dobro im dođe kod svake novine u poslovanju: gledaju, ćute i uče, provjeravaju i sprovode. Nikola je još u Korči kao mladić bio naučio da neobično računa: množio je dijeljenjem, a sabirao oduzimanjem. Uvijek bi sve ispalo tačno. Nikom nije odao kako se to radi. Vasilj Johani je takođe znao tu matematičku majstoriju.

Većinom Albanci, kasabalije mješovitog porijekla i maglovite rase, muslimani, katolici i postromejske familije stočara, tek u tragovima pravoslavci, iznikli su iz močvarišta između Skadra i Lješa i staništa sa golog krša Malesije i stigli do ove obale. Nakon pada pod Turke autohtono stanovništvo, plemstvo i zanatlije, iseljava kojekuda. Mletački trag, pretekao od turske sablje jenjava, u Starom gradu ostaje malo onih od starine, još manje onih izvan grada – ovaj prostor čeka doseljenike. Na volujskim kolima ili karavanima, u potonja tri vijeka stizali su izbjeglice da u utvrdi nad morem i oko utvrđenja počnu novi život u boljim uslovima, i jednako kao i novonaseljeni Crnogorci pri kraju devetnaestog vijeka, hvalili se izmišljenim porodičnim rodoslovom. Crnogorci, pa to su potomci vojvoda, serdara i popova brđanskih, svi do jednoga gospočad prslih čakšira, dok se albansko stanovništvo, već islamizirano, dičilo begovima i agama, kačeći svom prezimenu jednu od te dvije turske titule. Provincija živi od laži, hrani se njome, kad izreknu istine oprostili su se od provincije, ali se dohvate pakla – velikog svijeta.

Nevolju koja ih je nagnala na seobe nijesu pominjali ni jedni ni drugi. Većina tih porodica bio je rajetinski sloj, pognut pred turskim bičem. Ali, bog uzeo – bog dao, oni su radom i štednjom, u pitomoj priobalnoj okolini, stigli do znatnog imetka. Širila se kasaba vijugajući udolinama brda i ravnicom. Od pamtivijeka multietnička sredina. Etnologija i antropologija ovdje bi imale temeljitog posla. Da bi se izmijenile zablude i smanjila tumaranja o domorodstvu. Do tada: praznina i tišina balkanskog populizma.

Nije ih krasilo osobito gospodstvo, bili su pametna, radišna sirotinja koja je stekla da ne bude gladna, i zaslužila da ima više. Kako im se bogatstvo povećavalo rasla je i njihova gramzivost, a uz nju se razvijao život u getu. Pravi gospari nestali su odavno i netragom sa ovog prostora, a naselili ga skorojevići, onakvi koji su lako naučili da je moral varljiva ljudska osobina, skarednost skrivena u hiljadu velova, brakoskrvnuća česta, ali raskidi braka rijetki: kod bračnog vjerolomstva žene pomiriće se supružnici i zaboraviti počinjeno (jer je važnije djecu uz mater podizati, nego se držati muškardinima). Ni incest nije bio rijedak, ali bi ga hitro zaliječila bogata prćija. Sve naopakosti unutar familije sakriće ovaj živalj, preboljeće deformitet u porodici zlatna para u njihovoj sehari; otkrije li se nakaznost tijela, nasljedno ludilo, retardiranost, kurvarluk – što mari ako se javi s vremena na vrijeme, život je svakako čudesan dar koji zna da ogoli njihovu površnu monolitnost, božja je to volja i vragolanstvo ljudsko ujedno, pokrij se pokrivačem koliko si dug i stišaj se dok slom ne prođe; nije otrov te mane toliko velik – skrenuti s puta; znaće da se vrate, radi višeg interesa zaboraviće se, samo da srebroljublje opstane unutar njihove zajednice, jer, najzad, takve porodične bolesti i nemoralnost ne tiču se nikog do njih samih, čuva se sve unutar svog dvorišta. Neka i hrišćani svoju brigu briže, nisu ništa časniji od nas, pa što se zapliću u naše živote, mi u mahalama nikad ne ogovaramo pravoslavnu vjeru i ime. Ako im treba pomoć – tu smo da se kao komšije, koliko smo u moći, nađemo pri ruci. I, umah, kao da su glumci pučkog teatra, okrenu na humor svaku klicu neprijatnosti. Smisle šalu koja se neće primiti preozbiljno, niti pospješiti svađu.

Trajalo je u getu vjerovanje da svaku nevolju donosi stara i ružna starica, s očerupanim krilima poderanih dimija i prsluka, raščupane kose i buljih očiju. Ulazila je redovito noću, kroz dimnjak ili sa starog tavana, dok porodica spava, prilazila spavačima i prešla preko njihove kose perom čavke. Prljavim noktima grebala po suđu i ostacima hrane u vitrinama. Mislili su da obješeni bijeli luk i crvene krpe, postavljene na više mjesta u kući, iznad vrata, prozora, na kapiji i na granama voćki u avlijama može da ih sačuva. Ako bi načuli da te prokletinje najčešće posjećuju kuće škrtica – to ih nije natjeralo da stanu sa namicanjem bogatstva i odreknu se monaške ishrane… Bilo bi valjano saznati koliko je u Porto Hendeku praznovjerje bilo rašireno kod pravoslavnog življa – što bi se tek tome njihovim „kaurskim“ vradžbinama razložan čovjek imao čemu smijati

Rijetko su muhamedanci izvrtali ruglu pravoslavni živalj. Njihovu religiju maltene nikada. Manje je pizme a više blagorodnosti bilo u getu nego po suvom kamenjaru. Nikola Naumov je nebrojeno puta bio svjedok njihove umjerene empatije – nisu gajili srditost, oglušujući se na provokacije zavidnog sirotana iz susjedstva. Čemu nam prepiranja od kojih koristi nema – samo zlopamćenje? Dovoljno nam je svima svoje muke u životu, što da se svadimo sa pravoslavcima. Ako se može, mi bi sve, uz božju milost bez harama, a ako drugačije ne može: halal je porodicu i imanje štititi. Takvoj njihovoj prirodi valja zahvaliti zašto je Porto Hendek važio za mjesto gdje nema velikih sukoba među ljudima. Sve na svijetu neka bude sa mjerom!

Ipak, bili su zlopamtila, i jedni i drugi, uvrede i štete koju su trpjeli (a nije ih bilo malo) nisu zaboravljali, ali nisu vraćali istom mjerom. Nalazili su načina da povrate štetu, posredno. Nakon nekog vremena i sam bi nasilnik shvatio zašto mu se to desilo, a tragova bilo nije, ni oštre riječi. Izgubio bi štetnik više nego je štete počinio, makar to bilo ko zna kada u budućnosti…

(odlomak iz duže studije)