PAKLENE DEVETOMAJSKE SALVETE

Povezani članci

• Selim Bešlagić: Odgovor na negiranje zločina na Kapiji je gradnja muzeja
• E MOJ MOSTARSKI SINE, BEŠLIĆU LJUBO, MOSTAR SI UNIŠTAVAO DUGO, DUGO, PREDUGO, KRAJNJE JE VRIJEME DA ODEŠ MOJA TUGO!
• MOSTAR SEVDAH REUNION I DALJE NA PRVOM MJESTU
• Film ‘Birdman’ veliki pobjednik Oscara
• Jebi ga nikad nisam znao računati
• Michel Slomka: “Srebrenica, povratak na zemlju”

Dan je otpočeo nekad sa izlaskom Sunca, a onda je John pripalio cigaru i skuhao kafu. Sve je dogovoreno i čekao je Mary.

Vani je duvao vjetar, ali John se nije previše obazirao na to.

Sve državne institucije su u krizi, međutim John je odavno živio isključivo od svoga rada. Nije primao penziju, vojnu invalidninu ili dodatak za ortopedsku pomoć.

Sa prozora obiteljske kuće mogao je gledati Stari Most. Kameni blokovi naslagani i sljepljeni u pravilno povijen luk čija je napregnuta kožica površ Neretve koja potom krivuda i nastavlja sa svojim hladnim i smjelim tokom među stamenim i nepokolebljivim pećinama i stijenama. Liman, Gvozden, Kamenica, Konj…

Stari Grad su posjećivali stranci. Organizovao je ekskurzije i tako je zarađivao. Govori dva strana jezika i uglavnom nije imao problem sa sporazumijevanjem. Inače, mnogi prijatelji su odavno otišli, svako na svoj način i svako iz svojih razloga. Kretao se među domaćim i stranim ljudima ali se često osjećao prilično usamljen.

Najprije je imao djevojku Sam (Samija) pa Suzy (Suzana), potom još nekoliko,  a odnedavno se trudio oko Mary (Merima) koja bi trebala predstavljati željeni kalibar.

Nekada osvanu dani koje bi rado prespavao, a onda dođe vrijeme kad se može potaknuti na akciju. To nisu loši dani. Jede se, pije, kreće i razmišlja bez nekog posebnog napora. Mnoge karte su otvorene i tad samo čeka podoban trenutak da iskoristi pažljivo skrivani adut.

I, prema očekivanjima, upalilo je. Pet-šest dana nakon što je upoznao Mary  imao je priliku da je iznenadi svojom ogoljelom pojavom. Prije nego je došla po dogovoru, popio je svoju kafu gledajući na Stari Most prskan svježim i sveprožimajućim fotonima tek rođenog Sunca. Znao je da neće morati kalkulirati. Stao je na vrata primaće sobe i rukom usmjeravao glavatog bojovnika spram fotelje na kojoj je sjedila zatečena, ali podatna Mary. Zbog nečeg manje važnog, sve bi osobe oko sebe na kraju počeo zvati prikladnim engleskim imenima.

Iako četrdesetogodišnjak, živio je sam u kući na obali rijeke. Mnogi su otišli, a Johnu je uspjelo i nakon rata i rušenja mosta ostati u svom domu. To nije bilo prema planovima i projektima političkog inžinjeringa, prilike su se trebale odvijati sasvim drugačije, ali ne bude uvijek onako kako se zamišlja nad okruglim stolovima i išaranim salvetama. Negdje je čuo priču kako su regionalni lideri na papirnim ubrusima planirali etnička čišćenja i rušenja gradova. Prema crtežu na jednoj od tih šarenih salaveta, od 9. maja 1993. John nije trebao polagati pravo na vlastiti dom. Međutim, događaji su se odvijali nešto drugačije i sada, u svojoj sobi čiji prozor gleda na Most i Rijeku, nabreklim udom cilja izbezumljeno meso Mary i dahće i slini kao napaljeni pas. I dok je John pomamno ubadao, ujedinjena Evropa je slavila Dan pobjede nad fašizmom.

Ne prema očekivanjima, ali John nije mnogo komunicirao ni sa onim sugrađanima koji su ostali s njim i na ovaj ili onaj način formirali vlast ispred naroda kojem je pripadao. Nekad pun oduševljenja i optimizma, jer je teritorij sačuvan i jer su se nove prilike valjale iza horizonta, sad je bio prilično deprimiran po tom pitanju. Umjesto da računaju na opšte dobro i najrazličitije vrste razvoja sredine kojom upravljaju, mnogi njegovi dojučerašnji prijatelji i saborci imali su samo jedan cilj: enormono i u što kraćem vremenu lično okorištavanje bez mjere i milosti. U toj grčevitoj borbi za uske interese brzo i prisilno su se istisla mjesta odakle su iole korisni ljudi mogli raditi na opštem prosperitetu. Tako su uništavana gazdinstva, poljoprivredna zemljišta i tvornice, a halne konstrukcije i sačuvane mašine demontirane i ispilane pa posve obezvrijeđene proslijeđivane u deponije starog gvožđa. Sebe lično smatrao je čovjekom kojem nije pružena posebna prilika.

I sad, mislio je John, imamo odbranjen dio grada koji je dodatno urušen pohlepom i malodušnošću njegovih branilaca.

Ali da se ne bi dodatno opterećivao ionako teškim prilikama, s vremena na vrijeme John bi uspijevao sebi priuštiti određena zadovoljstva: tucao je, išao u ribolov, skidao sa udica i vraćao u rijeku ulovljene meke i slično. Zarađivao je dovoljno organizujući ekskurzije strancima koji bi posjećivali grad. Stoga se, a posebno ljeti i na proljeće, događalo da ubada bezbrižne i kuroljubljive strankinje. Čehinje i Slovakinje su voljele uvrnuti seks. Jedna Slovakinja kojoj je znakovito derao dupe zvala se Lajčak, baš kao nekadašnji Visoki Predstavnik koji je propisno loše vodio poslove sa cijelom zemljom. I kad se sve sabere i oduzme, shvatio je da državu u kojoj živi mora dijeliti sa fašisoidnim susjedima, pohlepnim i gramzivim sunarodnjacima i kratkovidim stranim faktorom koji bi sve to zajedno trebao iskoordinirati ali, zbog kratkovidosti i uzburkanih međusobnih interesa, nikako ne uspijeva u tom. I zato bi bio posebno sretan i prijatno iznenađen kad bi među sunarodnjacima, susjedima ili strancima uspio naći osobe koje misle i rezonuju poput njega. Nema ih mnogo, ne sreće ih često, usamljeni su i mariginalizirani, uskraćeni polusvijet bez moći i prilike da se dadne u ozbiljnjiju akciju. Planeta i njegova zemlja s njom tonuli su kao brod s mnogostruko većim brojem pacova od broja posade i putnika na sebi. Pacovi su napuštali brod, kapetan je davno prije prestao biti kapetan, ali će svejedno potonuti sa brodom koji već dugo nije njegov. John bi rado imao razumijevanje prema jednom takvom kapetanu, ali je odlučio da, ukoliko je moguće, ne dijele istu sudbinu. Kako Planet tone, a bjelodano je da tone, John se sve više okreće ka nebu tražeći vanzemaljce ili kakav trag njihova postojanja. Nemoguće je da Sve postoji i da se Sve razvija i transformiše da bi neko cijepao teritorije po papirnatim maramicama, žderao, krao, ubijao, mrcvario ljudska bića zbog trivijalnih razloga i bez suštinske svrhe – sve politički i vjerski aminovano. U konačnici nije mogao prihvatiti takav poredak stvari i iz dana u dan je bio sigurniji u to.

Mary se nad njim dizala i spuštala, brzo, ritmično i efektno. Nekoliko puta je morao zaustaviti inače bi čarolija prestala prije vremena.

Uskladili su svršetke, trznuli se i zajedno pali s trona užitka, kako to uvijek biva, brzo, gromoglasno i potpuno – zatišje poslije bure.

Poslije obljube nije volio da pita za mišljenje ljubljene o upravo svršenom činu.

Međutim – „Kako je bilo?“ – upitala je Mary Johna.

Bila je dobra i imala je pravo na odgovor.

Mary je bila Bosanka a John Hercegovac. S vana, iz nekog od restorana, dopirale su upravo prikladne riječi pjesme benda Zoster: „BeeiHaaa, ti i ja, ti si Beeee a ja sam Haaaaa…“

I zaista, Mary kao da je potvrđivala tezu po kojoj su Bosanke bile slobodnije i izazovnije žene nego Hercegovke. Međutim, kad je bio u Bosni mogao je čuti proporcionalno obrnutu teoretsku postavku. Tako je došao do zaključka da je istinita narodna izreka koja glasi: „Tuđe je slađe.“

Dogovorili su se da će se ponovo naći. Mary je morala otići a John se morao spremiti za prijem na koji je pozvan od strane jedne evropske grupe za saradnju i integracije kojoj je organizovao ekskurzije i putovanja. Povod 9. maj: Dan pobjede nad fašizmom.

Prijem je upriličen u bivšoj zgradi OHR-a. Bili su tu neki konzuli, humanitarni radnici i predstavnici raznih međunarodnih organizacija. Bio je organizovan švedski stol sa mnogo vrsta hrane, sokova, napitaka i slatkiša. John je razgovarao sa ovom ili onom zvanicom. Među strancima i humanitarnim radnicima već je imao mnogo poznanika. Malo je prezalogajio i lagano pio vino iz kristalne čaše. Neko je držao govor i John je kao i ostali zauzeo svoje mjesto u dvorani. Mezio je neki masni sir i uzeo salvetu sa stola. Obrisao je usne i ruke. Dok je vraćao maramicu u pepeljaru jedan detalj mu je obuzeo pažnju. Bila je to plava i žuta grafika na maramicama koja je općenito ocrtavala geografsko područje koje zauzimaje zemlje Evropske Unije i nezaobilazne žute zvjezdice oko štampe. Salvete sa logom EU. I tad se zamislio na podijumu kako mijenja zvaničnika koji je upravo završio svoj govor. Zamišljao je izraz lica svih ovih Evropljanja kad bi preko salvete sa evropskom kartom grubo počeo iscrtavati nove granice i puteve nasilnog preseljavanja raznih evropskih naroda s jednog dijela mape na drugu. Nove granice i pomjeranja koji bi Evropu gurnuli u još jedno mračno razdoblje kakvih je puna njena bliža i dalja istorija. Nije siguran da bi kod prisutnih slušalaca izazvao geste ili riječi odobravanja. Vjerovatnije je da bi bio diskretno ušutkan i sklonjen s govornice. Kako se onda moglo desiti da su lako i s odobravanjem progutali namjere i djela balkanskih političara koji su maloumne škrabotine s hotelskih salveta htjeli preslikati i dobrim djelom preslikali u užasnu i mračnu stvarnost s početka devedesetih godina prošlog vijeka?

I upravo je to upitao evropskog kolegu pored sebe.

“What? What are you talking about? What napkin? Which hotels?” – pitao je zbunjeni i pripiti Europljanin.

John nije našao shodno da objašnjava. Okrenuo se i nastavio lagano piti dalje.