Ovaj pakao uzmi sa sobom, moj prijatelju!

Povezani članci

• Izložba Gorana Kukića u Collegium Artisticumu
• Otvoreno djelo/vanje Julijane Matanović
• “MIMAR” na Memorijalnoj sceni 2532
• MASTERKLAS O NARODNOJ IGRI
• Igra s mitom večeras premijerno u Zagrebu
• CRTANJE ŽIVOTA – SLIKANJE NESTVARNOG

„Ne, to nije apologija“: Dževad Karahasan. Foto: Isolde Ohlbaum/Laif

Bosanski autor Dževad Karahasan, koji će ove srijede napuniti sedamdeset godina, poklanja nam izvanredan roman: „Uvod u lebdenje“, gdje govori o opsadi Sarajeva.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U svome govoru zahvale za Geteovu nagradu grada Frankfurta bosanski pisac Dževad Karahasan govorio je 2020. godine o odgajanju, o “institucijama koje nam pomažu da funkcionišemo, a ne da se upoznamo i dalje razvijamo”“. Kuda vodi takva pedagoška jednostranost čini sljedeća rečenica drastično jasnim: “Jedan div razuma i emocionalni patuljak nije manje monstruozan nego neko ko ima slonovsko stopalo i zečiju glavu, samo se njegova monstruoznost manje vidi jer ona leži dublje. Zbog toga ja mislim da bi primarna obaveza naših odgajivača bila da se pobrinu za balans racionalnih, emocionalnih, tjelesnih i transcedentnih segmenata našega bića.”

Karahasanov govor nije bio, bar u ovom pasusu, slobodan od samouvjerenosti: Dati odgajivačima obavezu, čak „primarnu“, ima smisla samo ako njeno ispunjenje nije potpuno iluzorno, a stvarno ima dovoljno pedagoga koji se bar trude da ovaj balans vide kao cilj svoga podučavanja. S druge strane, kako je to s “divom uma” koji je svuda cijenjen i koji u zreloj dobi počinje raditi na oslobađanju iz emocionalnog patuljka i pritom ne koristi pedagošku, nego hemijsku pomoć, priča nam Karahasan dvije godine kasnije u svome romanu „Uvod u lebdenje“, koji je ovih dana objavljen i na njemačkom jeziku, i bira pritom izuzetno sretnu perspektivu, koja objekat opisuje iz blizine i istovremeno, u odlučujućim pasusima, sa distance te istovremeno jasno markira vlastitu poziciju: Mi čitamo šta prevodilac i pjesnik Rajko izvještava iz svoga rodnog grada Sarajeva i o boravku proslavljenog velškog intelektualca Petera Hurda, ali lukavi autor se pobrinuo za to da mi u svakom trenutku iz toga možemo praviti vlastite stavove.

Kad su granate padale

Rajko prima svoga posjetioca Hurda, sa čijim kulturno-historijskim djelom se on kao prevodilac već dugo bavi, početkom aprila 1992. na predstavljanje jedne knjige u Sarajevu. Kratko nakon toga počinje opsada i granatiranje grada za vrijeme rata u Jugoslaviji. Rajko želi svoga gosta što je moguće brže izvesti iz Sarajeva ali Peter, koji živi na Siciliji, ali je već u sedamdesetim godinama, „često i rado dolazi u Jugoslaviju“ i želi ostati. On djeluje kao opijen zbog detonacija i primjetnih poteškoća da se sa autobuske stanice dođe do stambenog naselja na periferiji grada gdje Rajko stanuje u kući svoje majke Ljube. I dok Bosanac odluku svoga prijatelja kvitira riječima „Welcome to hell“ on vidi u tome šta se oko njega dešava samo veliku školu života, koju on odgovarajuće komentariše. Moraju li se, na primjer, ostaviti koferi koje su ljudi koji žele napustiti zemlju brižno spakovali i mukotrpno prebacivali u autobus, Peter se veseli: „To je dobro! Kako brzo otpadne sve čega ima viška.“

Veliku empatiju on ne pokazuje ni za koga, njegov žar da ispita dušu upravljen je sasvim na vlastito i mogu se vidjeti zbunjeni pogledi onih oko njega, koji su upravljeni na gosta sa Zapada koji trezveno izvještava o užasnim stvarima koje je doživio na ulicama. Tako jedan odrasli ide sa grupom djece do pekare, jedna granata udara, koja ubija svu djecu na što njihov pratilac u bolu grize svoje žile kucavice – i Peter o tome priča kao istraživač prirode.

„Ne, to nije apologija“, tako počinje Rajkov izvještaj, „Peter Hurd ne treba moju odbranu, jer njegovo djelo, njegov dostojanstven život i njegovo mjesto u evropskoj kulturi brane ga dovoljno ubjedljivo.“ Očajnije ne bi mogao uopšte započeti prevodilac, koji u toku romana postaje gostioničar, žrtva i konačno njegovatelj tog naučnika. Tako autor u istom momentu u kojem njegov pripovjedač oblikuje sliku svoga prijatelja, opisuje sliku tog pripovjedača.

Sa one strane morala?

Kao sam Karahasan nekada i otprilike u istim godinama Rajko je čovjek koji voli Sarajevo. Njegova sjećanja na grad su vezana za njegove stanovnike, o pojedinim kućama, kvartovima ili ulicama ne saznajemo puno u ovoj knjizi (u drugim knjigama autora utoliko više), sa izuzetkom Rajkove roditeljske kuće u čijem potkrovlju on sada živi sa Peterom. On upoznaje nepoznate sa svojim prijateljom i vodi duge razgovore sa naučnikom, koji u kiši bombi naširoko govori o vrijednosti „kriznih stanja“ u kojima se ljudsko biće kad doživi najveće izazove konačno može prepoznati.

Njemu samome očito nije teško da se snabdijeva u bijedi grada u kome nedostaje hljeba, vode, lijekova i struje i nedostaje mu osjećaj za ljutnju, koju on svojim ponašanjem izaziva ne samo kod Rajkove majke. „Kako se treba ponašati u vrijeme koje je došlo nakon sloma jednog poretka, kada u društvu vlada sveopšta krađa“, pita se pripovjedač jednom, ali Peter, koji vjeruje da stoji sa one strane morala ne nudi mu u ovom pitanju nikakvu orijentaciju. On dolazi sve rjeđe u svoj smještaj, zapušta se i eksperimentiše sa drogama, kojih u opkoljenom gradu ne nedostaje – zapadnjački vojnici, koji bi ustvari trebali spriječiti najgore brinu se za isporuke.

Opijen odsustvom pravila

Karahasan, koji ove srijede slavi svoj sedamdeseti rođendan, je svoja sjećanja na doživljenu opsadu Sarajeva već opisao u impresivnom „Dnevniku selidbe“, koji se u mnogome dodiruje sa novim romanom. Obje knjige opisuju šta takav prodor užasnog učini u jednoj zajednici, u svakom pojedincu. Karahasan gleda na stare i mlade, rezignirane i uzbuđene, na one koji drže do sebe i one koji su kao figura iz romana Peter opijeni odsustvom pravila, koji u izuzetnoj ugroženosti i eroziji civilizacije naslućuju vlastitu slobodu – sa užasnim posljedicama za druge i za sebe samoga.

Ne jednom je čak i strpljivom Rajku, uvijek spremnom za poštovanje prema svom posjetitelju, bilo previše: On je osjećao „vraški jaku želju, moga uzora i moga učitelja udaviti vlastitim rukama“. Do toga nije došlo, ali se tadašnji pozdrav Petera na autobuskoj stanici pokazao naknadno kao istinit. Međutim, drugačije nego što je Rajko mislio sa „Dobro došao u pakao“. Jer Peter je na svome otvorenom putu samospoznaje stvorio sam svoj pakao i groznu krivicu koju on tovari na sebe i koje se, kao što je tek na posljednjim stranicama romana sasvim jasno, nikada više neće osloboditi.

Međutim, autor pored Rajka i Petera opisuje niz ličnosti, žrtava odnosa i dostojanstvenih boraca za ideju civilnog života, koji to što „duhovni div“ sa velikom sigurnošću iznosi otkrivaju u njegovoj patuljastosti. I tako svijet o kome govori ovaj veličanstveni roman seže daleko izvan granica Sarajeva.

faz.net