Olga Lalić-Krowicka: Zar u njima ….

Povezani članci

• Godišnjica koja obavezuje
• U Zagrebu uhapšen direktor HRT-a i bivši saradnici Milana Bandića
• ZABORAVLJENI BH PJESNICI
• U povodu jednog (gotovo) prešućenog blagdana: DAN POBJEDE MORA POBIJEDITI
• No, minister
• Senja Perunović: Čežnja ili ne čežnja

Foto: Flickr

Suze, snovi, uvo … Zvone zvona u očima, dok šetam i razgledam neku zgradu. Pa mislim, kako je ova zgrada slična onoj u Zagrebu. Ti zidovi, ta boja, ah, ta arhitektura jedinstvena u ono vrijeme. Da, Hrvatsko narodno kazalište. Sagrađeno prije 120 godina. Pa to je Zagreb! Prijestolnica Hrvatske. A možda je i Krakov u  kojem je smješten teatar  Juliuša  Slovackog?

Tu sam i šetam. Sređujem pasoš u ambasadi i vraćam se iz ove države u ovu državu.

Da su me tad primili u rat, ostala bih. Ali zašto nisu? Ma nisam bila premalena za ratovanje, pravo ubijanje, ono sočno ubijanje, kad prsne krv-snaga koja se gomilala na svim stranama. Možda me nisu primili da ratujem zato što sam žensko biće, a ono zna da kuva domaća jela (od partizanske kape, jugoslavenske zastave, zdjele od gline i porodičnog veselja), ali i posebna jela za moćne bogataše (od porodičnog veselja, zdjele od gline, jugoslavenske zastave, partizanske kape i puške). I žena koja čeka ratnika u zoru ranu. A možda nisu bili sigurni da sam žena, već uvjereni da sam pionir u zanosu, kome je duša ničija. I znali su moju tajnu.

To nikad neću znati, kao što ne znam ni sad, kad dopire oštri miris borova, ali ne i mora. Vjerojatno zbog toga što je prostrana sloboda uvijek bila daleko od mene. Ni tada nisam mogla da mirišem ono što je moje, a u rat me nisu primili. Tužno je to, kao bademove grane izrezbarene na nebu.

Ne, neću poludjeti zbog toga što nisam ratovala i što sad, uzdignute glave, mirišem ovaj cvijet, koji polako zlatna poljska jesen vuče k sebi … da li pored zgrade pozorišta u Zagrebu ili Krakovu, ne znam, ne čujem dobro, uvo su zatvorili suze i snovi.

Olga Lalić-Krowicka