Olga Lalić-Krowicka: Dubina mitomanije
Izdvajamo
- Stvaranje mita u svojoj glavi je propast koja vodi prema psihičkoj bolesti. Pa, onda, postavimo glavno pitanje, da li je bolje biti zdrav ili bolestan? Niko ne želi provesti život u bolesti, pa zato onda oni sami od sebe ne mogu izaći iz tog stanja, ma i trudili se. Kakva je to vezanost za propast? Kao da život u propadanju karakteriše njih samih. A najjadnije je što u tome, kako se čini, uživaju.
Povezani članci
- NJEMAČKE PREDSTAVE OBILJEŽILE FESTIVALSKU ESTETIKU I POSTAVILE KRITERIJE
- Pozorište u nadbiskupovoj kući
- U Srbiji ništa novo: I novi patrijarh po meri vlasti
- Otvaranje izložbe fotografija pod nazivom “Slučajnost ne postoji” autorice Maje Grozdanić
- Finiš filmske smotre u Sarajevu: SFF opravdao očekivanja
- „U zapremini kruga (dijalog sa Sonjom Savić)“
Foto: Wonalixia
Ubijajući i ništeći sve vrijednosti u sebi, nemaju dovoljno hrabrosti kako bi izišli iz svog paranoidalnog svijeta. Lakše im je ubijati, nego voljeti.
Piše: Olga Lalić-Krowicka
Mitomani (drugačije pseudolozi) su tip ljudi koji pokušavaju da sve strane primijete njihovu perverziju i šovinizam. Bez zastave su sami po sebi niko i ništa. Oni su ispod svoga barjaka ubili masu civila. Njihova žestina je najpotpunija dok ubijaju. Daleko su oni od “Evrope”, i dalje žive u svojim budžama u kojima je njihov ego pretrpan mržnjom prema svojim “objektima”. Za njih su nevini ljudi objekat ili predmet, na kojima mogu ispunjavati svoje “kukavčije” potrebe. Ne razlikuju ljude po srcu i duši, već po narodnosti i vjeri; za njih su stotine ljudi tek jedan objekat i predmet, dok ih ubijaju ni ne primjećuju koliko su ih pobili, već pri završetku klanja, i dalje žeđaju nevine krvi, kao da su “vampiri”, a ne ljudi.
Dolazim do zaključka da su mitomanija i megalomanija psihičke bolesti.To su, moglo bi se reći, katatonici koji sve rade pod uticajem emocija. Daleko im je do realnosti. Mnogi totalitaristički vladari bijahu katatonici, kao i mnogi davniji kraljevi, jer tad nije bila razvijena medicina, a pogotovo psihijatrija. Dugi niz stoljeća malo kome je bilo poznato, kako se liječi katatonija ili manija. Bjedni građani i seljaci koji su od nje oboljevali, završavali su u izolacijskim ćelijama, dok je “psihokralj” dobro znao kako prikrivati svoje tegobe, vršeći vlast nad svima. On bi čak privlačio građane da mu vjeruju. A što se novijih vremena tiče, Hitler i Staljin su bili kao dva brata blizanca, malo drukčijeg pakovanja. Oba su imala logore u kojima su se mučili logoraše, što je obojici smirivalo njihove “katatoničke” potrebe. Pred strahom od gubitka i propasti izmučili su i ubili veliki broj žrtava.
Mnogi narodi su “gurani”, “pritiskivani” da brane volju svoga glavnog katatonca, “sve njegove žestoke i krvave paradokse”. Mnogi koji su mu služili živjeli su u dubokom strahu da će stići i njihovo vreme za lomaču. Strah dugo traje, zato njegova napetost puca mnogo jače. Od tih vremena skoro ništa se nije promjenilo. Mitomani produbljuju i uveličavaju svoju katatoniju, šire je, moglo bi se reći, s koljena na koljeno. Ubijajući i ništeći sve vrijednosti u sebi, nemaju dovoljno hrabrosti kako bi izišli iz svog paranoidalnog svijeta. Lakše im je ubijati, nego voljeti. Ne znaju za normalne osjećaje, niti imaju svoj stav, već slušaju vođu, koji je opet s neke druge strane s nekim ili nečim povezan. Kao da njihovo opstojanje zavisi od broja žrtava i dignutih zastava. Misli su im impregnirane krvlju i strašću. Njihova mitomanija im je najbolje sredstvo za uzvisivanje kukavčijeg sebstva. Sami ne mogu egzistirati, već u nekoj većoj grupi, jer sami nemaju toliko moći. Osjećaju se kao riba bez vode. Velika agresija rađa se i pokreće u grupi. Otežano im je shvaćanje i držanje „zdravog razuma“, jer mitomanijom vlada mitoman. Od zdravog oni polude, a od bolesnog žive. Žalosno. Kao da su loše odgojena djeca bez budućnosti. Glava im je zastava, a srce nož. Ne žive s nama u dobroj „zajednici“, već pune srce otrovom, potom umirući bez spoznaje da postoji puno boljih i vedrijih stvari u životu od zastave i noža. Nemaju vjeru, jer ne znaju za oproštaj i pokoru. Oni što glasno trube o Bogu i domovini nit’ su vjernici, nit’ su humanisti, već megalomani koji vrlo rado straše ljude koji im žele pokazati da postoji neki bolji svijet. Iskaljuju se nad njima prljavim riječima i batinama. Hrist je spominjao da je najveći smrad onaj koje izlazi iz usta. Dobar kršćanin treba dublje ući u svoju dušu, priznati sebi da je grešio, i da je to bilo loše. Kršćanstvo ne djeli, već spaja ljude u prijateljstvu i ljubavi
Stvaranje mita u svojoj glavi je propast koja vodi prema psihičkoj bolesti. Pa, onda, postavimo glavno pitanje, da li je bolje biti zdrav ili bolestan? Niko ne želi provesti život u bolesti, pa zato onda oni sami od sebe ne mogu izaći iz tog stanja, ma i trudili se. Kakva je to vezanost za propast? Kao da život u propadanju karakteriše njih samih. A najjadnije je što u tome, kako se čini, uživaju.