Odd poetry

Povezani članci

• Humor u vremenu Corone
• Promocija knjige „Zlato i tamjan“ Drage Bojića u Jajcu
• Charles Bukowski – Žene
• Riječi po kojima ćemo pamtiti Gabriela Garciju Marqueza
• Andersen iz Bjelaja
• Kad granica pukne, Olga Lalić-Krowicka

Foto: Flickr

Piše: Adem Garić

što si je jače želio
lakše se izvlačila kroz prste
kad bi joj leđa okrenuo
ošamarila bi te slutnjom
kad bi se smijao
plakala bi pod skutima noći
nudeći lizalo nadahnuća
otvorenu luku smiraja
mliječna brda spoznaje

želio si imati je svake noć
iskapiti sa njom šerbe života
i tek ovlaš dodirnuti prstima
pijesak
preskakati s jedne zvijezde na drugu
s njom umotati se u oblake
i glumiti vjetar
pa gasiti svijeće na oltarima
lažnih božanstava

znala je opkoračiti tvoje želje
i tad bio si nemoćan
bunovan
mrmoljio jezikom si
vidre i jegulje
dok tonuo si
tajnom u hiljadu i jednom obliku
i bivao uskraćen saznanja

u krvlju njene luke
ogledao si izobličeno lice
pa ipak kada bi pao
u bunar očaja
ona je spuštala uže
kad bi se izgubio
u pustinji prošlosti
ona je bila oaza

ali i dalje
niti joj možeš vjerovati
niti je ostaviti

i kada te ne vide
danima
to ona zaključala vrata
pripremi papir i olovku
na stolu vremena
gledajući te nježnom ozbiljnošću
konkubine
naslonivši bradu na ruke
prebacivši nogu preko noge
nakon što zubima
isčupa kazaljke sata
i pljune ih u pepeljaru