Andersen iz Bjelaja

Izdvajamo

• Valja se ipak nadati. Ja se nadam da će doći vrijeme kad će, primjera radi, u Petrovcu biti osnovana književna manifestacija posvećena Ahmetu Hromadžiću, na kojoj će se jednom godišnje – ili rjeđe, to je nevažno – dodjeljivati nagrada “Ahmet Hromadžić” najboljim dječjim piscima, ne samo bosanskim nego i hrvatskim, i srbijanskim, i crnogorskim… koji pišu na istom jeziku ali ga različito nazivaju. Kao izdavač Ahmetovih djela, rado bih bio suorganizator.

Povezani članci

• U Šibeniku počelo snimanje filma o Draženu Petroviću ‘Nešto jače od mene’
• TARTIF U SEKSI ŠOPU ILI O SUVREMENIM FLAGELANTIMA
• “Ljudi-putokazi” nova knjiga Branislava Antova Mikulića
• ZAŠTO MIROSLAV PLEMENITI PONOVO
• Balet u Vuku oduševio publiku
• Rad sa djecom sa posebnim potrebama je moje najdublje ljudsko i umjetničko iskustvo

Portret: Ozren Pavlović

Prije 100 godina rođen je u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca Ahmet Hromadžić, jedan od naših najznačajnijih pisaca za djecu. Bosanski Andersen. On, Branko Ćopić i Nasiha Kapidžić-Hadžić su najveća imena bh. dječje književnosti.

Ahmet je poživio 80 godina. Imao sam privilegiju da dvadesetak godina drugujem s tim dobrim čovjekom.

Neću govoriti o njegovom književnom djelu. To svi znaju i sve je već davno rečeno. Radije ću se prisjetiti nekih događaja iz vremena dok smo drugovali i sarađivali, da bi čitaoci mogli “zaviriti” i u njegov život.

Upoznao sam ga prije 55 godina u Derventi. Grupa dječjih pisaca (on, Branko Ćopić  Mira Alečković, Desanka Maksimović, Milenko Ratković, Nasiha Kapidžić-Hadžić – kakva ekipa☺!) gostovala je u Domu kulture. Morao sam stajati kod vrata, nije bilo mjesta. Poslije književne večeri prišao sam Ahmetu i zamolio da mi objasni kako da objavim knjigu u čuvenoj Lastavici, koju je uređivao. Iako sam bio dječak, srednjoškolac, on me je blago uzeo za ruku i odveo u neku kancelariju, gdje mi je, srčući kafu i otpuhujući dimove, potanko i vrlo ozbiljnim tonom objasnio kako to sve ide, i još je rekao da vjeruje da ću jednom uspjeti u tome. Odnosio se prema meni, još djetetu, kao prema sebi ravnom. Sjećam se da su mi se dlanovi bili oznojili od uzbuđenja.

Čitaoci možda ne znaju da je Ahmet bio generalni direktor Izdavačkog preduzeća Veselin Masleša. Doveo je to preduzeće do jugoslovenskih visina – imalo je širom Jugoslavije čak 100 knjižara! Masleša je izdavao čuvenu biblioteku Lastavica, u koju su mogla ući samo najveća imena dječje književnosti. Ahmet je često govorio da su nastavnici „oficiri dječje književnosti“ i posebnu pažnju je posvećivao saradnji s njima. Svake godine je organizovao veliki jugoslovenski konkurs za djecu, koja su slala svoje radove redakciji, a onda je žiri birao najbolje mlade autore koji će tokom ljeta, za nagradu, boraviti s biranom ekipom dječjih pisaca na moru. Koliko je Ahmet bio obziran i koliko je podržavao pisce, neka posluži moj „slučaj“: iako sam bio tek književni početnik, on me je pozvao u Koloniju Lastavica u Zaostrogu, gdje sam proveo desetak dana s najvažnijim jugoslovenskim piscima, nagrađenom djecom i njihovim nastavnicima. I ne samo da smo bili maksimalno ugošćeni, nego je svakom učesniku isplaćena i lijepa suma da ima za trošak.

Kad su došli neki drugi ljudi na čelo Masleše, Kolonija se ugasila. Kažu, to se ne isplati. Onda je i biblioteka Lastavica propala. Sad je se samo poneko sjeća.

Još nešto o Lastavici. Knjige su se štampale u dva izdanja – latinicom i ćirilicom, u tiražima od po 5.000 primjeraka, što je danas nezamislivo. Promocije su se održavale posvuda. Sjećam se jedne promocije u Domu pionira u Beogradu, pred hiljadama djece, nakon koje se cijelo izdanje prodalo za dan-dva.

Nekad bilo, sad se spominjalo.

Kad je Ahmet otišao u penziju, budući da nije mogao bez izdavaštva, osnovali smo zajedničku izdavačku kuću – on, Abdulah Jesenković (bivši direktor Svjetlosti), Šimo Ešić i ja. To je potrajalo neko vrijeme…

… a onda je došao rat.

Ja sam s porodicom otišao u Njemačku, a Ahmet je ostao u Sarajevu.

Dugo nisam ništa čuo o njemu. A jednom, možda godinu dana nakon početka rata, nekako me je našao direktor neke banke iz Sarajeva, Ahmetov poznanik. Donio je vijesti o Ahmetu i pitao može li se nešto Ahmetovo štampati u Njemačkoj. (Moglo je: izdali smo komplet Bošnjačka književnost za djecu u 20 knjiga, u kojem je bila i Ahmetova knjiga). Taj direktor je pričao kako Ahmet teško živi, ali – iako je rat i ništa se ne može – ipak priprema za štampu crno-bijele slikovnice; o nekoj boljoj štampi nije moglo biti ni govora. (Pisao sam o tome u bosanskim novinama Bosna press iz Frankfurta). Inače, o Ahmetu se cijelo vrijeme rata brinula prijateljica Mira Stanković, jedna nevjerovatno privržena i odana žena, bez čije pomoći – sam je tako rekao – on ne bi preživio rat.

Kad sam ga prvi put posjetio nakon brata, ostao sam zapanjen: zidovi njegovog stana bili su potpuno crni od čađi uzrokovane gorenjem plina.

Ahmet je poslije rata počeo pobolijevati. Donosio sam mu iz Njemačke neke injekcije, koje su se morale transportovati u frižideru (u avionu su imali frižider), ali to nije mnogo pomoglo. Jedne godine sam nam organizovao ljetovanje u Živogošću – on i njegova prijateljica Mira, ja i moja porodica, porodica našeg dobrog druga Ive Kobaša i ilustratorica naših knjiga Zlata Bilić. Bilo je to nezaboravno ljetovanje. Naredne godine nije mogao na more jer je morao na dijalizu. Pokušavao sam ga nagovoriti da ipak pođe, ja bih mu organizovao da na moru, gdje god odemo, obavi dijalizu, ali se nije usudio, bilo je previše rizično.

Vozio sam ga jednom ili dvaput u Bošanu na Pagu da vidi šta mu je s nedovršenom kućom, i nakon toga se više nikud nije moglo, osim na Ilidžu na dijalizu. Vozio sam ga svaka dva dana, a kad ja ne bih mogao, vozio ga je naš zajednički drug Ivo Kobaš.

Ahmet je iznenada umro na Novu godinu 2003. Sahranjen je pored svoje Milice, partizanke.

Ahmet mi je za života povjerio da se brinem o izdavanju njegovih djela, što i činim. To je važno, ali ima još dosta što se može učiniti da bi se održala pažnja kulturne javnosti u vezi s Ahmetom; međutim to ne bi trebao raditi neko privatno – to treba biti posao državnih  institucija.

U vremenu u kojem živimo teško je zamisliti da neka škola ili ulica, ili park, ili obdanište… u Republici Srpskoj ponese ime Ahmeta Hromadžića. Ali Federacija BiH, šta je s njom? Nema nigdje, osim u njegovom Bosanskom Petrovcu, škole ili ulice s imenom ovog velikana naše književnosti. Petrovačka škola s ponosom nosi njegovo ime. U Sarajevu, u kojem je proveo najveći dio života i gdje je za ovaj grad učinio više nego desetine uglednika – ništa. Imamo ulice s imenima ljudi kojih se trebamo stidjeti a nema s njegovim časnim imenom. Jadno. (U Federaciji je zaboravljen, kao da nije ni postojao, i neponovljivi Branko Ćopić. Ali zato u Sarajevu imamo spomen ploču na kojoj je, među imenima poginulih boraca, i ime masovnog ubojice, čuvenog Cace, i to na zgradi osnovne škole Edhem Mulabdić. Dno dna).

Valja se ipak nadati. Ja se nadam da će doći vrijeme kad će, primjera radi, u Petrovcu biti osnovana književna manifestacija posvećena Ahmetu Hromadžiću, na kojoj će se jednom godišnje – ili rjeđe, to je nevažno – dodjeljivati nagrada “Ahmet Hromadžić” najboljim dječjim piscima, ne samo bosanskim nego i hrvatskim, i srbijanskim, i crnogorskim… koji pišu na istom jeziku ali ga različito nazivaju. Kao izdavač Ahmetovih djela, rado bih bio suorganizator.

Portret: Ozren Pavlović