Piše: Adem Garić Postoje radnici koji dižu rampe između svjetova između tame i svjetla između misli i riječi između namjere i djela postoje barikade bodljikave žice logori i hiljade gladnih usta što ištu zalogaj vjetra. Postoje stražari u fabrikama snova
Piše: Adem Garić Korida nešto više od šest milijuna očiju pase brda i livade dvadesetgodišnje otave i tri milijuna usta preživa ustajale mekinje sadašnjosti s priuzama za vratovima (na)riču bolje sutra šibe su bačene kandžije su u rukama
Piše: Adem Garić rado ne rade oni što ne rade i oni što rade oni što žele rado radit i oni što rado radit nikako ne žele a ponajviše a ponajviše srca rada srca rada radit ne bi htjeli
Piše: Adem Garić čudio se moralnim tipovima kojima moral bijaše samo zastor iza kojeg jedoše meso braće i sestara čudio se sveznadarima ovosvjetskim koji dalje od mahale ne mrdoše čudio se takmičarima vjerskim pred kumirima koje praviše od blata uobrazilje
Foto: Flickr Piše: Adem Garić Decembar u Lebanonu u dolini Bekaa ptice cvrkuću iz gnijezda dječijih osmijeha u klimavim kućama i srcima ljudi vjera poput Sinaja u domovima sjevera, o prognanima, poput žeravice u decembraskoj noći misao utišana Jučer,
Foto: Flickr Piše: Adem Garić Lijepa naša Djeva u gondoli razočarenja. Pritisnuta teretom blagoglagoljivih propovjednika svevidljivih političara i vukova u jagnećoj odjeći u zlehudoj noći osluškuje stisnutih zuba škripu brodkse drvenarije praporce vjetra i daleki poj zvijezda očekujuć Milosrđe
Piše: Adem Garić List je suza stabla. Jesen je žal rastanka. Sunce je oličenje aška. Pisac ovih riječi njegova je sjena. Zime dolaze bez azurnih sjekira. Stabla su posječena u čovjeku. Vatra odrasta u šumama. Riječi ovog pisara njeni su
Piše: Adem Garić jesenja sintaksa dani već mirišu na zamrznut veš sunce stidljivo odlazi na jug tek poneki cvrkut u daljini gdje vrijedni ljudi unose drva u kuće šutim hladnoću neizvjesnosti i čekam toplinu njenog osmijeha
Foto: Flickr Piše: Adem Garić što si je jače želiolakše se izvlačila kroz prstekad bi joj leđa okrenuoošamarila bi te slutnjomkad bi se smijaoplakala bi pod skutima noćinudeći lizalo nadahnućaotvorenu luku smiraja mliječna brda spoznaje želio si imati je svake
Piše: Adem Garić Ugasio je svjetlo i sjećanja su curila u smolu ljetnje noći Kroz otovreno krilo razlijegao se takmičarski lavež prepotentnih pasa i još mnoštvo nerazumljivih jezika palcalo je ližući ništavilo Tišinu sobe šarala je unervožena muha. Razmišljao je
Piše: Adem Garić prokopali su široke tuneledo rovovai sačuvali izuzetan arsenalnaoružanjau umovima omladinekako bi moglikada im za to bude ćejfgonetatinebrojim kamamakrvavu im Prošlost
Piše: Adem Garić vidio sam čovjeka do očiju naoružanog bijesom kako rafala (djeca izviruju ispod haljina majki parovi se skrivaju u zagrljaje mačke bježe sa psima pametni se daju u bijeg pred ludima) a čovjek rafala na boje zastave na
Piše: Adem Garić nikada se nije dokazao kao dobar matematičar a uporno sabire perone i vlakove oduzima kuće i puteve množi ljude i životinje dijeli nebo i zemlju u jednačini s jednom nepoznatom traži odgovor pred tablom u pratnji stare
Piše: Adem Garić bjelina na plavom platnu i snopovi svjetlosti i zelene ruke i napudrano predvečerje i prozor i skela i radnici na fasadi i dječak s ruksakom i nana s ozbiljnim osmijehom i zavjesa u fazi mirovanja i tihi
Piše: Adem Garić zato što sam pripitomio vukove svoga jezika i zato što sam zatvorio lopove svojih ruku zato što moje špijune zanima jedino svemir i zato što je moja odjeća tkana u noćima dok su gradovi spavali zato što
Foto: history1900 Piše: Adem Garić moja djeca moja prva moja posljednja moja mis’o ko kaže da sjemenka nije dio zemlje ružica kad postane Neprospavana noć noćas, u našoj sobi prespavala je najljepša pjesma bez metrike i rime kano ptiče u
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
