Od zločina kulture do kulture zločina

Povezani članci

• TRAGOVI U STIJEGU
• Kolege o Vladimiru Matijaniću: Nježni fanatik profesije
• Virusna panika
• Bajrović, Šušnica, Dizdar: Šta će se desiti 26-og, dan poslije referenduma?
• Ovacije za premijeru plesne predstave Shelter
• U Mostaru promocija knjige ‘Radnici i seljaci’ Viktora Ivančića

Knjiga “Iza sedam logora” je opomena. U stvari, više će koristiti sjećanju na jedno vrijeme za koje se nadamo se nikad više neće ponoviti. Ogromna šteta je već načinjena i mi, preostali, sad moramo da gledamo kako komemorirati sve to ali i kako očuvati preostale spomenike. Boško Buha je čučao u svakom od nas. Naše suze u trenutku njegove pogibije i onog hoda kroz šumu, probijanje kroz granje uz pjesmu Olivera Dragojevića je takođe sjećanje koje moramo isturiti i nedozvoliti da ga se gazi.

Piše: Dejan Kožul

Lagani pritisak rukom ojačan oruđem za mučenje dovoljan je da drugoga, zajedno sa njegovom glavom, u kojoj su možda pohranjeni Kant i Hegel, svih devet simfonija i svijet kao volja i predodžba, pretvori u skvičavo prase za klanje. Sam mučitelj, kad sve završi, nakon što je prodro u tijelo bližnjega te izbrisao ono što je bio njegov duh, može posegnuti za cigaretom, doručkovati ili, ako mu je do toga, vratiti se svijetu kao volji i predodžbi. Moji momci iz Breedonka zadovoljili su se cigaretom…”

Jean Amery.

Sva propast svijeta objašnjena je u ovih par rečenica, prvobitno napisanih u knjizi Jeana Amery-a, “S onu stranu krivnje i zadovoljštine”, a prigodno iskorišteno za knjigu, foto-monografiju “Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina”, autora Viktora Ivančića, koji je zaslužan za iscrpnu kontekstualizaciju teme, Nemanje Stjepanovića, vrijednog istraživača i Hrvoje Polana, fotografa.

Sva propast svijeta, a posebno onog “našeg” omeđenog od Vardara pa do Triglava dodatno se sagledava u brojkama koje su date u knjizi: 24 doma kulture i objekta od kulturnog značaja od čega dva na Kosovu, šest u Hrvatskoj i 16 na području Bosne i Hercegovine locirani su kao logori smrti i to ne bilo kakvi. Prije logora smrti bili punktovi duhovnog života i kao takve valjalo je u njima ubiti i svako sjećanje.

Viktor Ivančić, stoga primjećuje kad priča o domovima kulture i njihovoj “transformaciji”: “umjesto nekadašnjih punktova namijenjenih oživotvorenju ideje bratstva i jedinstva, u ratu kojim je bivša država zdrobljena oni su poslužili kao mjesta za kategorično razvrgavanje bratstva. Danas, lišeni obilježja koja bi upućivala na kakvu-takvu katarzu i podrazumijevala barem minimalne geste pijeteta prema žrtvama, oni vegetiraju kao spomenici razbratnosti”.

Sad, reći će neki da tu nema ništa više od činjenice da je riječ o čistom pragmatluku jer su domovi kulture kao zatvoreni prostori bili idealni za “obračun” u “četiri zida”, kako bi to danas voljeli reći oni koji nemaju ništa protiv homoseksualaca ali neka oni to u svoja četiri zida. Isto tako nisu imali ništa ni protiv onih “drugih” u ovom slučaju, a to “drugi” su bili, u zavisnosti od lokacije i od onoga ko su bili oni “prvi” Bošnjaci, Albanci, Srbi, Hrvati…

U četiri zida je bilo ipak lakše. Ali da je samo do toga. Viktor Ivančić tako zadire puno dublje i otkriva taj “veličanstveni koncept” koji je značio prvo “zločin kulture”, a onda i “kulturu zločina”. Kako?

Trebalo je preobrazit bratstvo u barbratstvo, obnoviti nacionalnu kulturu, očistiti je od komesarske čizme, odstraniti tuđe riječi iz vlastitog jezika, odstraniti, spaliti knjige, počistiti biblioteke, bunkerirati nepoželjne filmove, zabraniti nepoželjnu glazbu jer kako kaže: “Iza spiritualnog zanosa u pravilu se krije kvalitetan malj”.

A nakon te homogenizacije uslijedio je i onaj završni iskorak koji se ne gleda samo kroz pragmatičnost “četiri zida” jer, primjećuje Ivančić, “tek u domu kulture pretvorenom u logor i mučilište taj veličanstven koncept doživljava svoje puno ostvarenje”.

Trnopolje, Čelopek, Rudo, Vitez, Dalj, Buzić Mahala, Drinjača, Milići, Miska Glava, Split, Prnjavor, Vrpolje, Pale, Zagreb, Pilica, Hadžići, Zenica, Glogovac, Jablanica, Kerestinec, Višegrad, Travnik, Knin, Kosovo polje.

Veličanstven je i taj broj. A ako mislite da je tome došao kraj, griješite. Ta tranzicija “kulturlogorskih ispostava”, kako ih zove Ivančić teče i u obrnutom smjeru pa ističe kako su stratišta postajala i mjesta kulturne proizvodnje. Film “Sveti Georgije ubiva aždahu”, Srđana Dragojevića, koji je financiran od strane Srbije i bh. Entitetarepublike Srpske, je sniman na rudničkom kompleksu u Omarskoj, na mjestu logora gdje je zatočeno više tisuća, a ubijeno nekoliko stotina ljudi.

Na novinarsko pitanje da li im je nelagodno što tu snimaju i glavni glumac, Lazar Ristovski i Srđan Dragojević odgovaraju da to nema veze sa filmom jer je on “ipak antiratni” i tu Ivančić uvodi novi termin, parafrazirajući Hannu Arendt : “banalnost tla”.

Zlo je poprimilo druge oblike, pa iako “ono nije naoružano, ni takvo nije isključeno”, da parafraziramo Slobodana Miloševića sa čuvenog govora na Gazimestana. Ali i ovakvo kakvo je jednako je štetno.

Danas, u tzv. poraću, bombe, mine, indukcijske kablove mijenja surovost kapitalizma. Nakon ratnog iskustva ništa više nije sveto. Sve je banalizovano osim profita.

Ako smo onda pravdali naše nečinjenje, ćutanje i gledanje činjenicom da se to sistematsko urušavanje domova kulture dešavalo iza četiri zida pa nismo moglu čuti, vidjeti, znati danas nikako ne bi smjeli šutati. Neki od njih još nisu unakaženi, iako ih je nagrizao zub nebrige.

To je slučaj sa Memorijalnim kompleksom “Boško Buha” u mjestu Jabuka, kod Prijepolja čija prodaja je nedavno oglašena jer se Putnik Prijepolje, kompanija u čijem vlasništvu je kompleks nalazi pod stečajem. Pokrenuta je online peticija da se iz prodaje izuzme objekat i okolina.

U peticiji naglašavaju historijski značaj Boška Buhe, djeteta, žrtve, ali i činjenicu da je kompleks sagrađen od tzv. pionirskog dinara, odnosno da su tadašnja djeca izdvajala novac za izgradnju kompleksa i spomenika. Kakva bi tek ovo poslastica bila. Srećom, pa je kompleks bio van interesa. Nesreća je što je i danas van interesa zajednice.

Knjiga “Iza sedam logora” je opomena. U stvari, više će koristiti sjećanju na jedno vrijeme za koje se nadamo se nikad više neće ponoviti. Ogromna šteta je već načinjena i mi, preostali, sad moramo da gledamo kako komemorirati sve to ali i kako očuvati preostale spomenike. Boško Buha je čučao u svakom od nas. Naše suze u trenutku njegove pogibije i onog hoda kroz šumu, probijanje kroz granje uz pjesmu Olivera Dragojevića je takođe sjećanje koje moramo isturiti i ne dozvoliti da ga se gazi.

Pitali ste/smo se i onda. Danas nema opravdanja. Dovoljno su nam sjećanja zgažena. Ono malo što nam je ostalo nije na prodaju.

Promocija foto-monografije i izložba „Iza sedam logora” održat će se u srijedu, 13. 02. 2019. godine od 19 h u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju i 18.02, u 18 h u Galeriji likovne umetnosti poklon zbirka Rajka Mamuzića, u Novom Sadu.