O lijepa, o draga slobodo…

Povezani članci

• Premijerna izvedba Vivaldijevih Godišnjih doba na Boračkom jezeru u organizaciji Hercegovina Lodges
• GOSTI
• Pjesme iz Bulevara Narodne Revolucije
• Glasovi iz gluve sobe
• Promocija knjige Juliana Borgera Krvnikov trag
• Božica Jelušić: PREDVEČERJE U SUZI

Prije nepunih stotinu godina Isidora Sekulić u svom eseju  o svetom Franji Asiškom napisala je da se ovaj svetac zalagao za duhovnu i slobodnu crkvu u svom siromaštvu i zatim dodala da ”ljudi  najzad sve izobliče i oskrnave. Ubiju sve što su najviše poštovali i voleli” i tako guše slobodu religije i čovjeka. Nekako u isto vrijeme u tekstu o rodoljublju Jovan Dučić zabilježio je da su kulturni ljudi ne samo u Srbiji jedan vijek ranije smatrani za opasne i ostavljeni po strani. Čak je ”nekakav Miloje Lipovac tražio već 1828. da se iskorene svi pismeni ljudi  u Srbiji, pošto oni šire nezadovoljstvo i truju narod”,  s čuđenjem i strahom pisao je  ovaj hercegovački i srpski pjesnik.

Piše: Savo Petrović

U Zakoniku Stefana Dušana, cara srpskog,  1349. i 1354. napisano je da se sudije obavezuju ”da sude po Zakoniku, pravo, kako piše, a da ne sude po strahu carstva mi”. Ovo je, kako je 2000. godine pisao prof. dr Branko Morait, princip epohalnog značaja, vladavine prava i temelj moderne pravne države i smatra da je Zakonik Stefana Dušana najznačajniji srpski pravni spomenik.

Ovaj profesor opravdava odredbu Dušanovog zakonika u kome se kaže: ”U seljaka, u naroda da nema zbora i dogovora, okupljanja na javnim mestima, a da ne govorimo o iznošenju svojih misli. Ko to uradi da mu se odseku uši, da više nikada ne čuje i da mu se osmude brada i brkovi” i da se ovo ne može smatrati antidemokratskim u modrenom smislu riječi, jer zakoni i tada i u savremenom dobu služe za političke ciljeve. Istina, u Zakoniku, između ostalog, piše i ”ako vlastelin opsuje sebra (seljaka) da plati sto prepera, ako sebar opsuje vlastelina ili vlastodršca da plati sto prepera i da se osmudi”.

Krajem 19. stoljeća Branislav Nušić (Alkibijad Nuša) objavio je pjesmu ”Dva raba” u kojoj je ismijavao monarhiju i tadašnjeg vladara Srbije Milana Obrenovića zbog čega je osuđen na dva mjeseca zatvora, ali je na insistiranje kralja, u čije je vrijeme bio na snazi Zakon o štampi u kome je pisalo ”štampa u Srbiji je slobodna”, kazna povećana na dvije godine zatvora. Pjesma je objavljena 1887. u listu ”Novi beogradski dnevnik”.

A pisci i pjesnici su sanjali o slobodi i pravdi i često bili na udaru policije i vlastodržaca gotovo širom svijeta, a posebno na Balkanu. Pjesnik Ivan Gundulić, nesuđeni knez Dubrovačke Republike (1358-1808), simbola slobode i slobodne trgovine, napisao je u 17. vijeku pjesmu u kojoj su i ovi stihovi: o lijepa, o draga slobodo… / Sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi / ne mogu biti plata tvoj čistoj lipoti… U to vrijeme Dubrovčani su uputili pismo caru Sigismundu (1368-1437), koji je bio i hrvatski kralj, da ne napada Bosnu  i naveli da je ”’bolje s Bosnom živjeti u miru nego ratovati”. Car to nije poslušao i izgubio je bitku na Usori kod Doboja; nije poštovao slobodu ljudi koji su živjeli u Bosni.

Pjesnik Branko Miljković se proslavio stihom ”Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj” i zatim ubijen u Zagrebu, možda i zbog toga što je jednom u pijanstvu na Terazijama u ponoć uzviknuo: ”Živeo jugoslovenski mrak!”. U pjesmi Jugoslavija, Miljković piše da ”Ona uči gradove da budu braća” i ”savetuje plodovima ljubav i razum”.

Pjesnik Branislav Petrović  posvetio je jednu pjesmu srpskom voždu Slobodanu Miloševiću sa naslovom ”Slobodan Milošević”. Završene stihove ove pjesme sa zadovoljstvom navodim: ”Nije dovoljno što je on u blatu i mi se svi moramo u devet voda okupati”. Imaju li vlastodršci i narodi na Balkanu (čast pojedincima!) namjeru da se okupaju i speru sve zločine i zla koje nose na svojim leđima nije mi poznato.

Ali, da se vratimo u današnje vrijeme, na početku treće decenije dvadeset i prvog stoljeća u kome je više slobode nego ikada, demokratija procvjetala, a ljudska prava najveća u istoriji. Oprostite na ovom izletu, nešto se pomutilo u mojoj glavi. Sloboda, demokratija, ljudska prava pa to samo piše u ustavima i zakonima, a to rijetko ko osjeti i doživljava. Mislim na  običan svijet ili ”stoku sitnog zuba”, kako je svoj narod nazivao predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, poznat kao prijatelj i suborac Slobodana Miloševica, Alije Izetbegovića i ostalih vajnih mirotvoraca na Balkanu i u cijelom svijetu. Negdje poslije oslobođenja, krajem četrdesetih godina u posavskom gradu Odžaku za predsjednika Opštinskog suda imenovan je jedan promućurni seljak, a za sudiju Ahmed Zahirović koji je diplomirao pravo 1923. u Debrecinu. Kad je predsjednik donio neku presudu koja se nije uklapala u zakonske i ustavne okvire, Zahirović ga je upozorio da je to suprotno propisima i nezakonito. ”E, moj Ahmede, ti si školovan i pametan čovjek, pa treba da znaš da smo mi Ustav i zakone pisali za Vinstona Čerčila (predsjednik vlade Velike Britanije) i Franklina Ruzvelta (predsjednik Sjedinjenih Američkih Država), a mi sudimo i presuđujemo kako nama odgovara”. A baš je predsjednik Ruzvelt rekao da postoje četiri važne slobode: sloboda govora, religije, sloboda od straha i sloboda od siromaštva.

Da, evo nas u današnjem vremenu.  Velika nada Socijalističke partije Srbije, koju je osnovao Slobodan Milošević, poznat po striktnom poštovanju ljudskih sloboda i prava u koje je uključivao i pravo na ratovanje, ubijanje, pljačkanje, silovanje… dakle velika uzdanica ove partije u Nišu Ana Grozdenović uzneseno je nedavno izjavila da svaki negativan komentar o liku i djelu Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije,  treba kažnjavati zakonom. O, care Dušane, da ustaneš iz groba vjerujem da bi odmah išao da poljubiš svetu Anu u Nišu i da je imenuješ za ministra pravde i ljudska prava.

U Republici Srpskoj, tek po ustoličenju nove – stare vlasti, najavljeno je da se pripremaju zakoni koji će sankcionisati klevetu i ogovaranje vlastodržaca u novinama, na televiziji, radiju i društvenim mrežama. Ova vlast će, dakle, brinuti da niko ne smije klevetati i ogovarati građane, pardon vlastodršce. O, druže Staljine, da ustaneš iz groba došao bi da zagrliš svoje pajdaše i da se nalijete votkom kao u stara dobra vremena kad su Sibir i Goli otok bili prepuni ljudi koji su navodno klevetali i ružno govorili o ljudima na vlasti. U vrijeme kad je Branko Mikulić bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, odnosno Vlade Jugoslavije, kada je inflacija bila najveća i istoriji zemlje, na nekom protestu radnika u Titogradu protiv stalnog povećanja cijena i smanjivanja zarada, jedan trudbenik je poslao poruku predsjedniku vlade: Volio bih da doživim da Mikulić sa mojom malom platom i cijenama koje su u nebeskim visinama hrani svoju porodicu… Nije prošlo puno vremena taj radnik je dobio i odležao tri mjeseca zatvora – zbog klevete i vrijeđanja predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Prilikom jednog boravka Branka Mikulića u Derventi, politički aktivisti su se požalili da im jedan čovjek u nekom selu ”ometa” akcije i njihova nastojanja da provode smjernice partije i ogovara najviše rukovodioce u opštini i Republici. ”Nedavno smo saznali da je u susjednoj opštini  čovjek sa sličnim ponašanjem bio pretučen, možda i mi to uradimo!”, predložio je jedan od partijskih aktivista.”To je jedno od rješenja tog problema”, odgovorio je Mikulić koji je tada, početkom osamdesetih godina 20. vijeka, započeo izgradnju raskošne vile u Sarajevu sa bakarnim krovom, društvenim novcem, naravno. Srećom, intervenisao je Cvijetin Mijatović, u to vrijeme član Predsjedništva SFRJ, i nezakonita izgradnja tada jedne od najvećih privatnih zgrada u Sarajevu je obustavljena.

Poslije oluje koja je posljednje tri decenije tutnjala mojom Jugoslavijom, uvjeren sam da je sloboda i moje pravo da budem nezadovoljan i sobom i domovinom koju volim sa željom da je učinim boljom i ljepšom i da to bude zemlja slobodnih i hrabrih ljudi. Miloš Crnjanski je rekao ”da pisac koji voli svoj narod obavezan je zamerati mu i isticati ono što ne valja. A kao što znamo savršenog naroda nema”. Dodao bih: pogotovu nema savršenih političara i moćnika. U pravu je Crnjanski: ako političari i pisci govore i misle jednako otvorena su vrata najgorem obliku nacionalizma i pokoravanju radnog i neradnog naroda. ”Regionalne klovnove naduvane nacionalizmom, žalim”, davno je napisao pjesnik Slobodan Marković Libero. I prezirem, valjda smijem dodati dok još nisu usvojeni zakoni o sankcionisanju kleveta i ogovaranja vlastodržaca u Republici Srpskoj.

Neki filozofi su isticali da je sigurnost bez slobode ropstvo, a sloboda bez sigurnosti je anarhija. Indijski mudrac Mahatma Gandi govorio je da sloboda nije vrijedna, ako ne uključuje i slobodu da se griješi. Sloboda je moje pravo da sumnjam, pitam, kritikujem i bunim se protiv nepravde i ugrožavanja čovjeka, zabilježeno je prije nekoliko decenija. Sloboda je jedna od najljepših riječi izraženih tokom prohujalih vjekova i ideal kojem ljudi neprestano teže.

Kad pjeva o slobodi, pjesnik nosi najljepše ideje o svojoj zemlji sa željom da njegova domovina bude viša i slobodnija nego otadžbina/domovina njegovog vremena, pisao je Jovan Dučić. Da, treba reći da lična sloboda ne smije ugrožavati slobodu drugih. Samo pjesnici pjevaju o slobodi  govora, mišljenja i kretanja. I sanjaju u svojim stihovima o iluziji slobode koja je ponekad daleka i nedostižana. I zato je Ivan Gundulić pjevao O lijepa, o draga slobodo…, u Dubrovačkoj Republici, vjerovatno jednoj od najslobodnijih zemalja u ljudskoj istoriji, koja je prva u svijetu ukinula ropstvo i neprestano širila prostore slobode. Dubrovačka Republika je 1808. ugašena napadom vojske Napoleona Bonaparte. Te godine, 31. januara, maršal Ogist Marmon je svojim dekretom, po naređenju Napoleona, Dubrovačku Republiku pripojio Kraljevini Italiji koja je bila pod francuskom okupacijom.