ENG
Neispričane priče
Autor/ica 👤Zoran Pusić
Izdvajamo
- Svatko od nas ima neispričanih priča koje polako blijede, vrijeme izvlači šug iz njih da bi se na kraju osušile i nestale, a ostaje samo žal što ih nismo na vrijeme zabilježili. Dok slušam predstavljanje novog izdanja knjige Rajka Grlića, u sjećanje mi dolazi jedna takva priča, a u vezi s Rajkom i Antom Tomićem, koja nije ušla u novo izdanje
Povezani članci
21. oktobar 2022.
Želimir Brala, Gricko i ja vozimo se prema Laubi, galeriji moderne hrvatske umjetnosti u zagrebačkom Črnomercu, “Kući za ljude i umjetnost”. Večeras je predstavljanje novog, proširenog izdanja knjige Rajka Grlića “Neispričane priče”. Želimir je inzistirao da dođemo bar pola sata ranije, “jer prošli put nije bilo mjesta, a neću stajati”. Čim smo parkirali Želimir odlazi zauzeti mjesta, ja još malo šetam Gricka i tumačim mu da treba čekati u autu i da ćemo se mi vratiti. Gricko puno više voli čekati u autu nego ostati sam kod kuće. Dvorana je još polupuna, ali tu su već brojni prijatelji i poznanici, inače usual suspects na takvim događanjima. Želimir sjedi u prvom redu s Budom Lončarom i Vukom Perišićem. Malo sam iznenađen, s Budom sam telefonski razgovarao prije dva sata, pozvao ga da ide s nama na predstavljanje Rajkove knjige, rekao je da ne može, ali da će doći njegova supruga Janja. S Vukom Perišićem imam dogovoren sastanak za sutra. Javljaju mi se Rajko i Ante Tomić, on će biti jedan od promotora knjige; pozdravljamo se s veseljem u koje se, s obzirom na nedavni događaj, uvukao jedan D-mol. Dogovaramo se da ćemo se vidjeti. “Moramo se nać’ na jednom ručku”, kaže Rajko, ali iz iskustva, vjerojatno će nam i opet proći previše vremena dok to ne ostvarimo. Knjigu predstavljaju Marina Vujčić, urednica novog izdanja, Rajko, Ante i Nino Pavić, izdavač Telegrama koji je novo izdanje objavio. Želimir je kupio knjigu, listam je i, po sjećanju, pokušavam naći nove priče. Korice su iste kao i kod prvog hrvatskog i prvog srpskog izdanja, na naslovnici vadičep, na poleđini boca. Želimir me pita hoću li kupiti knjigu, kažem da neću, imam dvije kod kuće, Rajko mi ih je poklonio na nekim zajedničkim ručcima i večerama, a sad smo se dogovorili za ručak.
Maj 2018.
Prvi put čitam “Neispričane priče”, napete su kao i priče Rajkove mame Eve Grlić u njenim “Sjećanjima”, srećom manje potresne. Više su protkane humorom i vrckavim sarkazmom. Vadičep i boca na koricama imaju i dodatno simbolično značenje osim onog na koje je Rajko mislio – da je odčepio Grlića bocu; priče ugodno teku “niz grlo”, pitke su.
Oktobar 2018.
Ana i Rajko su kod nas na večeri, donijeli su nam “taze” beogradsko izdanje. Rajko priča da je prvi naslov koji je on htio dati bio “Kako izvaditi čep iz grlića boce”. Smijemo se i kažem da je i Hitler svoju knjigu htio nazvati “Četiri i pol godine borbe protiv laži, gluposti i kukavičluka”, ali mu je onda izdavač rekao da se knjiga s takvim naslovom neće prodavati i skratio naslov na “Moja borba” (Mein Kampf).
“Neispričane priče” idu k’o alva, ja sam kupio bar pet za poklone.
21. oktobar 2022.
Nino Pavić pri predstavljanju knjige navodi kao motiv objavljivanja novog izdanja i to da je sve knjige koje je mogao kupiti ispoklanjao i više ih nije bilo. Mislim kako bi se vjerojatno i čep iz grlića boce jednako uspješno prodavao. Ali naslov “Neispričane priče” je tako dobar jer svatko od nas ima neispričanih priča koje polako blijede, vrijeme izvlači šug iz njih da bi se na kraju osušile i nestale, a ostaje samo žal što ih nismo na vrijeme zabilježili. Dok slušam predstavljanje novog izdanja u sjećanje mi dolazi jedna neispričana priča, a u vezi s Rajkom i Antom, autorom i promotorom, koja nije ušla u novo izdanje.
Juni 2012. (po sjećanju Ante Tomića)
Drugi je Gay Pride u Splitu; pod jakim je osiguranjem policije. Prošle godine je na dvjestotinjak sudionika povorke navalilo desetak tisuća divljaka i prostaka. Nasilnici su dobili podršku i od gradonačelnika Keruma: “Volja građana (protiv Gay Pridea) se mora poštovati”, i od Crkve, dr. Adalberta Rebića: “Žao mi je stradalih, ali dobili su što su zaslužili.” Ante Tomić i ja hodamo zajedno i ja mu kažem da su stari Grci imali vojnu jedinicu koju su činili homoseksualni parovi i koji su se hrabro borili.
Pod kraj 2014.
Zvoni mi mobitel. “Ovdje Ante Tomić.” “Zdravo, Ante, gdje si? Jesi li u Zagrebu?” “Ma ne, tu sam u Ohaju.” “U Ohaju, pa šta radiš u Ohaju?” “Ma Rajko i ja pišemo neki scenarij, nešto smo te htjeli pitat’, mislili smo, ti ćeš možda znat’.” “Što?” “Jesu li stari Grci imali neku vojnu jedinicu sastavljenu samo od pedera?” “Ha, ha. A zašto ste mislili da ću ja to znat’? A kako vam se zove film?” “Pa, radni naslov je ‘Ustav Republike Hrvatske’.” “Sad me zbilja interesira zašto vam to treba. Makar, ima logike. Najsmješnije od svega, možda čak i znam. Kad sam čitao Popperovu kritiku Platona u ‘Otvorenom društvu’, guglao sam malo oko Peloponeskog rata. Poslije Peloponeskog rata Sparta je vodila rat s Tebom i izgubila ga. Čini mi se da su Tebanci imali jednu takvu jedinicu. Ali provjerit ću pa vam javim.” (Nisam se sjetio razgovora s Antom od prije dvije godine.)
August 2015.
Jedrimo od Pelješca prema Šćedru. Zove Rajko i pita da li bih statirao u filmu koji snima, “Ustav Republike Hrvatske”, kao viši policijski inspektor. Pitam ga što bih trebao raditi. “Ma ništa, samo ćeš sjediti u policijskoj uniformi.” Kažem: “Rajko, to mi je jedina šansa u životu da budem viši policijski inspektor. Hoću.”
Oktobar 2015.
Na snimanju u Brodarskom institutu sjedimo za dugačkim stolom dva profesionalna glumca (Željko Königsknecht i Rudi Pavlović) i ja u policijskim uniformama, kao ispitna komisija. Ispred nas na stolcu sjedi policajac Ante Samardžić (glumac Dejan Aćimović) koji polaže ispit iz Ustava Republike Hrvatske. “Ajde, Samardžiću, niste briljirali, ali niste bili ni loši”, kaže Pavlović. “Još samo članak 39.” Policajac Ante šuti. “Članak 39 prvi put, drugi put, treći put”, ponavlja Pavlović i pogleda nas. Ante šuti. “Šta je? Ništa?” pita Königsknecht. Ante stišće šake i nakon nekog vremena izdeklamira članak 39 bez greške: “Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.” Ta scena se snima par puta, dolazi mi Rajko: “Pazi, kad on kaže ‘Šta je? Ništa?’ ti digni ruku kao da ih hoćeš zaustaviti.” Scena se snima ponovno par puta. Dolazi Rajko: “Kad digneš ruku reci ‘Samo malo’.” Na kraju, poslije sveukupno desetak ponavljanja, Rajko je zadovoljan.
Listopad 2016.
Premijera “Ustava Republike Hrvatske” u Zagrebu, Rijeci, Splitu… Film je odličan. Mislim da bi bio vrlo ozbiljna konkurencija za Oskara i velika je šteta što ga hrvatske institucije ili ministarstvo nisu kandidirali.
Maj 2018.
Poslije predstavljanja prvog izdanja “Neispričanih priča” sjedimo nagurani oko stola u kafiću u Laubi i razgovor nekako dođe na “Ustav Republike Hrvatske”. U “Ustavu” je inače, kao naturščik, glumio i Čedo Prodanović. U jednom trenutku on na filmu prođe hodnikom, njegova krupna figura popuni cijelo platno, ali on ne izgovori ni riječi. “Da”, kaže Čedo Rajku i kimne glavom prema meni, “njemu koji ima govornu manu, njemu si dal da govori. A ja nisam smio reć’ ni riječi. To je zato kaj sam Srbin.”
21. oktobar 2022.
Poslije tribine vozimo Janju, suprugu Budimira Lončara, kući. Janja objašnjava kako to da je Lončar ipak došao na predstavljanje knjige. “Leko je htio ići, ali se već prije dogovorio za večeru s Perišićem. Ja sam rekla: ‘Povedi i njega pa idite kasnije na večeru’.” Zahvaljuje nam što je vozimo kući. “Dobro je da ne moramo prelaziti granicu”, kaže Želimir. “Janja, vi znate kako je Zoran vozio Leku preko hrvatsko-srpske granice bez dokumenata?”
Ali to je već jedna druga neispričana priča.
Autor/ica 👤Zoran Pusić
