Matthew u BiH, Matthew iz BiH

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 6.10.2021. u 09:45

Izdvajamo

Može li Matthew Palmer - osobni izabranik 46. američkog predsjednika Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. za izbornu reformu u BiH - ispraviti tzv. konstitutivističku krivu Drinu uklanjanjem „etničkih prefiksa“ iz izbornog zakona (i potom izborne prakse) u korist moderne građanske države (kakvi su, npr. SAD i najveći dio zemalja EU-a i inoga naprednog svijeta)? Ni slučajno. Najprije bi trebalo ukloniti samozvane tzv. nacional-političke vođe kojima - u glavama i jalovim, je li, velikodržavnim vizijama - rat za etničku „čistoću“ i teritorijalnu zaokruženost nije završio. A Unija i međunarodna zajednica za to nisu spremne. Zasad? Pa će diplomatski kilaviti, a žitelji BiH s makar dva zrna soli u glavi iseljavat će se u tuđinu ne mareći ni za naciju, ni za vjeru niti za domovinu koja sliči na strašilo, nego samo za pristojan život svojih potomaka. Politikanti koji su bivšu „Jugoslaviju u malom“ - do krvavog nereda 1992. godine ugodan dom svim svojim žiteljima koji su se međusobno poštivali i posjećivali, sklapali brakove i savijali obiteljska gnijezda, zajeno slavili i Bajram, i Božić po oba kalendara, i Pashu, i Dan Republike, i Dan mladosti, i... - učinili strašilom, maćehom zdravom razumu, još su i danas inatima i sukobima neodgovorni gospodari budućnosti te zemlje.

Povezani članci

Foto: Armin Durgut/PIXSELL

Međunarodna zajednica, ako je vjerovati američkomu „izbornom reformatoru“ u BiH Matthewu Palmeru, „neće nametati rješenja“, a samozvani su politički prvaci triju tzv. konstitutivnih čimbenika kao ovnovi na brvnu. Separatistički komplot b-h Srba i Hrvata u operativnoj izvedbi Milorada Dodika i Dragana Čovića – pod izlikom da je jedinstveni BiH disfunkcionalan i zapravo neopstojan, a Hrvati diskriminirani – u suštini zaudara nekom budućom velikodržavnošću („svaka ptica svomu jatu leti“) čim se steknu međunarodni uvjeti, a bošnjačka strana otvoreno prijeti i novim ratom bude li se pokušalo provesti „dogovor dviju strana na našu štetu, bez suglasnosti trećeg partnera“. Pokazat će se da američki „izborni reformator“, zapravo, nema pojma o bespućima povijesne b-h zbiljnosti na koja je zalutao i s kakvima sve na njima ima posla?

Marijan Vogrinec

„Palmer traži kompromise“, istaknuo premijer RH Andrej Plenković neki dan za posjeta Bjelovaru, komentirajući prijedlog posebnog izaslanika američkog State Departmenta za izbornu reformu u BiH Matthewa Palmera o tomu kako treba „ukloniti etničke prefikse“ prigodom izbora članova Predsjedništva BiH te zastupnika u Domu naroda parlamenta Federacije BiH čime bi se riješio problem izbornog zakona. „To čemu se mi najviše protivimo jest banalizacija, simplifikacija Daytonskog/pariškog sporazuma koja otprilike ide od Daytona do Bruxellesa i protivna je duhu, slovu i logici tog sporazuma. Hrvatska se zalaže za jednakopravnost, da se u BiH svi narodi osjećaju dobro, i Hrvati, i Bošnjaci i Srbi. Naša je zadaća tumačiti to međunarodnoj zajednici. Hrvatska godinama brani jednakopravnost Hrvata, zalaže se za izmjene izbornog zakona kako bi se spriječilo izborni inženjering te za izbor legitimnih hrvatskih predstavnika u Predsjedništvo BiH i druge institucije, što se u više navrata nije provelo. Hrvatska ima ustavnu obavezu skrbiti o Hrvatima izvan RH, bili oni konstitutivni narod ili nacionalna manjina. HDZ ima dodatnu obavezu prema BiH, jer tamo djeluje sestrinska stranka HDZ BiH.“

RH, dakako, treba skrbiti o Hrvatima u drugim zemljama, ali se nema pravo miješati u unutarnje poslove tih zemalja, što „HDZ-ov“ Zagreb uporno čini u BiH – izravno: ne priznaje službeno Sarajevo, legitimno izabranu vlast; neizravno: subverzivnim djelovanjem ne sestrinske stranke, nego svoje mostarske filijale HDZ-a BiH – ali i u Srbiji polit-ideološkim patronatom nad vojvođanskim Hrvatima. Da parafraziramo Vučićev („Srpski svijet“) ili Vukov pansrbizam („Srbi svi i svuda“): Hrvati svi i svuda (HRT: „Globalna Hrvatska“), a HDZ-ov plavi kišobran podan svega? Nema od toga jestiva kruha ni s jedne strane Dunava. Bogme ni u brdovitoj zemlji južno od Save sve dok je tzv. konstitutivnost samo triju naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata) među 3,531.159 žitelja (prema popisu od 2013. godine), odnosno 3,281.000 (prema evidenciji Svjetske banke 2020. godine) – uz nezanemariva vjerska uvjerenja – neusporedivo važnija od jedinstva građanski uljuđenog/uređenog etata u kojemu će se konstitutivnima, svojima na svomu navlas jednako osjećati i državljani BiH albanske, crnogorske, makedonske, romske, slovenske, turske, židovske i inih etničkih zajednica, malobrojniji od triju „gazdinskih“.

Nacija/vjera protiv građanstva

Čime je Bošnjak, b-h Srbin ili b-h Hrvat neupitno više zaslužio upravljati tom – ne bez razloga! – desetljećima zvanom „Jugoslavijom u malom“ od bilo kojeg pripadnika manjinske etničke pripadnosti!? Pa mu zakonom treba omogućiti da ga na državne dužnosti biraju isključivo njegovi etnički sugrađani jer on u višenacionalnih zajednici iste države zastupa samo njihove interese (u protivnom su „neravnopravni“, sic transit), a dade li im glas i koji inoetnički birač, puna šaka brade? Važna je etnička pripadnost, a ne državno jedinstvo/stabilnost i standard svih žitelja? Je li Bošnjak, Srbin ili Hrvat apriorno pozvaniji vladati zajedničkom državom – k tomu višenacionalnom/višekonfesionalnom – u strogom tronacionalnom ravnovjesju, jer je Bošnjak, Srbin ili Hrvat pametniji, pošteniji, sposobniji od svakog sugrađanina druge etničke/vjerske pripadnosti? Nije. Po toj nakaradnoj i duboko nehumanoj logici, ni jedan jedini državljanin BiH koji se ne izjašnjava Bošnjakom, Srbinom ili Hrvatom – po kriteriju Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića, Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika i HDZ-a BiH Dragana Čovića – ne može postati članom Predsjedništva BiH ili biti na čelu Parlamentarne skupštine i inih institucija vlasti u državi (npr. Vijeća ministara, Doma naroda, etc.) ili pak u svakom od dvaju entiteta.

Može li Matthew Palmer – osobni izabranik 46. američkog predsjednika Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. za izbornu reformu u BiH – ispraviti tzv. konstitutivističku krivu Drinu uklanjanjem „etničkih prefiksa“ iz izbornog zakona (i potom izborne prakse) u korist moderne građanske države (kakvi su, npr. SAD i najveći dio zemalja EU-a i inoga naprednog svijeta)? Ni slučajno. Najprije bi trebalo ukloniti samozvane tzv. nacional-političke vođe kojima – u glavama i jalovim, je li, velikodržavnim vizijama – rat za etničku „čistoću“ i teritorijalnu zaokruženost nije završio. A Unija i međunarodna zajednica za to nisu spremne. Zasad? Pa će diplomatski kilaviti, a žitelji BiH s makar dva zrna soli u glavi iseljavat će se u tuđinu ne mareći ni za naciju, ni za vjeru niti za domovinu koja sliči na strašilo, nego samo za pristojan život svojih potomaka. Politikanti koji su bivšu „Jugoslaviju u malom“ – do krvavog nereda 1992. godine ugodan dom svim svojim žiteljima koji su se međusobno poštivali i posjećivali, sklapali brakove i savijali obiteljska gnijezda, zajedno slavili i Bajram, i Božić po oba kalendara, i Pashu, i Dan Republike, i Dan mladosti, i… – učinili strašilom, maćehom zdravom razumu, još su i danas inatima i sukobima neodgovorni gospodari budućnosti te zemlje.

Mantra o obrani tzv. nacionalnog interesa „svog naroda“ po svaku cijenu, pa još tzv. konstitutivnog i po cijenu (ili manje-više otvorenom nakanom) rastakanja BiH, opasan je klip pod noge ne samo Matthewu Palmeru već i Christianu Schmidtu, novomu visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH, pa i nejakim domaćim politikama koje se protive mržnji, nesnošljivosti, produbljivanju razlika i međunacionalnim sukobima radi podjela i tzv. razgraničenja po etničko-vjersko-teritorijalnim kriterijima tipa tko je jači, taj kvači iz doba ratnih osvajanja i etničkog čišćenja. Čemu tutori triju tzv. konstitutivnih naroda – Turska i islamski svijet Bošnjacima, Srbija i Ruska Federacija b-h Srbima i RH b-h Hrvatima – drže ljestve i time krajnje nezadovoljavajući status quo pod tim izmišljenim izgovorom o „ustavnoj obavezi skrbi za pripadnike svog naroda/vjere“. To znači da je i Palmerova misija u BiH sizifovski posao koji u principu nema šanse kompromisno promijeniti izborne regule prije izbora 2022. godine tako da nacionalni „mesije“ s jatacima u inozemstvu budu zadovoljni rješenjem. Budući da se takav posao ne obavlja u izbornoj godini, Palmer i Zapad bi ga zapravo morali obaviti u sljedećih dva i pol do tri mjeseca, do konca ove godine, ali u suglasnosti sa Srbijom i RH te Ruskom Federacijom i Turskom, a to je nemoguće.

Na službenoj web stranici vlade RH koncem 2020. godine objavljeno je sljedeće: „Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je danas na Međunarodnoj videokonferenciji u povodu 25. godišnjice potpisivanja Daytonskog sporazuma u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Naglasio je da je Hrvatska prijatelj i susjed Bosne i Hercegovine te joj je politička, gospodarska i institucionalna stabilnost ove zemlje od strateške važnosti. ‘Kao jedini EU susjed Bosne i Hercegovine, Hrvatska je najodlučniji zagovaratelj i najbolji odvjetnik na njenom euroatlantskom putu’, poručio je premijer“. A kakav su Plenković i RH, je li, „najodlučniji zagovaratelj i najbolji odvjetnik“ BiH, ako otvoreno ne priznaju legalno izabranu vlast te države u Sarajevu? Ne žele čuti za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, koji je izabran po istom izbornom zakonu kao prethodno Dragan Čović, te diplomatski nepristojno ignoriraju bošnjačkog Šefika Džaferovića. A srpska b-h priča sa srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom, koji helikopterom dolazi slaviti Čovićev rođendan u njegovu tromilijunsku (u eurima!) ladanjsku vilu na mostarskom Beverly Hillsu ratnih profitera, a hrvatski veleposlanik u BiH s Dodikom slavi tzv. Dan državnosti Republike Srpske, separatistički je „šlag na torti“ što tu tortu čini krajnje nejestivom svakom u međunarodnoj zajednici s imalo pameti. I, zapravo, sugerira neuspješan ishod Palmerove misije.

Dogovor, potpis i – zaborav

Sudeći po izjavama i (ne)diplomatskomu muvingu zvanih i nezvanih oko tzv. bosanskog lonca, stječe se otužan dojam kako sva ta bulumenta kojekakvih likova i njihovih alter ega po službenoj dužnosti, zapravo, pojma nema o tomu zašto je od 1. do 21. studenoga 1995. dogovoren u bazi američkih zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu (Ohio, SAD), a 14. prosinca 1995. u Elizejskoj palači u Parizu potpisan Opći okvirni sporazum za mir u BiH (ili Daytonski/pariški sporazum), odnosno što piše u tom dokumentu. Pa neki politikanti, samozvani vođe nekog od triju tzv. konstitutivnih naroda neodgovorno valjaju i najnesuvislije budalaštine, ljute se bez pokrića, sukobljavaju, inate, podvaljuju jedni drugima iza leđa, iritiraju međunarodnu zajednicu, utječu se još neodgovornijim jatacima izvan BiH, odnosno u državama tzv. matičnih naroda ili po vjerskoj liniji „naravnim“ patronima tako da više ni bogu niti vragu nije bistro što se to željelo, a što se dobilo daytonskom/pariškom točkom na ratnu kataklizmu 1992.-1995. godine. Oružje jest utihnulo, ali mentalni sklopovi su ostali zapečaćeni i psi rata nisu podvili repove. Dapače, još kidišu jedni na druge bješnje i podmuklije no prije. Samo se diskursi čine uljuđenijima, europskijima i politički zrelijima jer se spominju velike riječi poput državnog jedinstva, europskog puta, jednakopravnosti naroda, etc. a fige u džepovima se – ne vide.

U tomu je štos: jedno govore, drugo misle, a treće čine. Što javno, što tajno. Takav tzv. bosanski lonac kad-tad mora eksplodirati budući da mu je ispušni ventil neispravan, a glavni kuhari ga namjerno ne žele popraviti ili zamijeniti novim. Daytonski/pariški dokument nije slučajno nazvan, je li, Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH, pa sâm naziv upućuje na suštinu njegove namjene. Zaustaviti rat, stradanja ljudi, razaranja njihove imovine, privesti zaraćene strane za zeleni stol, upozoriti ih da ne dolazi u obzir nikakvo teritorijalno razgraničenje radi eutanazije međunarodno priznate države BiH po kriteriju ratnih dobitaka/gubitaka… Pa komu pravo ili komu krivo, svejedno. Do danas, zapravo, nije razjašnjeno zašto je tzv. daytonski/pariški mir otpočetka pošao stranputicom, a da njegovi glavni jamci nisu odgovarajuće reagirali. Europska unija, pak, kojoj je zapadni Balkan stoljećima interesno dvorište, Antemurale Christianitatis, kolonija, protektorat, itsl., sasvim je zatajila u tom smislu tako da su i akteri kojima je na zapadnom Balkanu podijeljena preslika originalnog dokumenta što se čuva u Parizu postupili prema njemu krajnje neodgovorno budući da ga jamačno već otpočetka nisu ni kanili ozbiljno oživotvoriti na terenu.

Sudbina Daytonskog/pariškog sporazuma time i simbolično otkriva sve te nabrekline na hlačama zbog čvrstih figa u džepovima i samozvanih vođa svih triju tzv. konstitutivnih naroda u BiH i njihovih prvih jataka, odnosno jamaca mira, sigurnosti, jedinstva i državnog suvereniteta države BiH. Tima s figama u džepu što se na sve načine trse prikazati međunarodnoj zajednici da jedinstvena, građanski uljuđena/uređena država BiH sa svim svojim jednakopravnim žiteljima – bez „etničkog prefiksa“ – nije moguća smetaju izvorni duh i slovo Daytonskog/pariškog sporazuma. Jer im je rat bio brat, u njemu su i nakon njega u miru – utemeljenom na raspirivanju šovinističkom huškanju, strahu, mržnji i podjelama – prigrabili enormna bogatstva te na njima zasnovanu političku, vojnu, gospodarsku i inu moć nad svojim sunarodnjacima. Za razliku od tzv. malih/običnih pripadnika „njihovih“ naroda koji su postali žrtve, osiromašili do prosjačkog štapa, a nikad u povijesti nisu bili niti su sada krvni neprijatelji. Ne treba ići daleko no vidjeti čime su zaslužili i kako su zaradili svoju nevjerojatnu imovinu Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović (taj si je dao izraditi čak obiteljski/“plemićki“ grb, jest kič nad kičem, ali… sic transit) s obiteljima. Recimo, b-h Srbi i Hrvati, zločinački nahuškani jedni na druge, klali su se i razarali si bogomolje da bi se Dodik i Čović rođendanski (i ne samo), je li, grlili i ljubili u Čovićevoj ladanjskoj vili zbog koje je preusmjerena čak i lokalna rijeka!? Eeee, moj b-h narode. Bez „etničkog prefiksa“…

Daytonski/pariški sporazum – ni rahmetli Alija Izetbegović nikad nije objasnio, a srbijanskom voždu Slobodanu Miloševiću i hrvatskom Franji Tuđmanu se živo fućkalo – nije čak ni preveden na jezik kojim govore njihovi tzv. konstitutivci, nije ratificirana u parlamentu, nije ni objavljen u Službenom glasniku BiH, a službena se kopija originala s vremenom izgubila. Zato što je dokument potpisan bez znanja i odobrenja žitelja BiH, pa je i dan-danas Ured visokog predstavnika (OHR) za BiH službeni ili ovlašteni tumač duha i slova Daytonskog/pariškog sporazuma? Više od 20 godina po potpisivanju dokumenta, Sporazum nije preveden ni u Srbiji i RH, a veljače 2008. godine se saznalo kako je i original u Parizu – zagubljen. Sic transit. Je li onda čuditi se što ga dio političara više ne doživljava vjerodostojnim te traži novi dogovor, a dio ga tumači svaki na svoj način i time izravno pridonosi neredu koji prijeti budućnosti BiH. Kako je moguće – otkrio je hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić – da je b-h primjerak originala dokumenta nestao iz Arhiva BiH kao i original Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini i da su istrage u slučaju nestanka i bošnjačkog, i srpskog i hrvatskog primjerka Daytonskog/pariškog sporazuma bile – pogodak uništa?

Stabilnost u različitim inačicama

Svojevrsna je farsa i to da je francusko ministarstvo vanjskih poslova, na zamolbu Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH potkraj 2009. godine dostavilo službenom Sarajevu ovjerenu fotokopiju Sporazuma sa svim aneksima, a politička ne-volja vođa triju tzv. konstitutivnih naroda je bila ignorantska i sramotna: dokumenti opet godinama nisu ni prevedeni. Ako je dogovor iz vojne baze Wright-Patterson u Daytonu zaustavio rat i potpisi u Elizejskoj palači u Parizu zajamčili dugotrajan mir – koliko se god, uistinu, nije pitalo narode kojima se time kroje život i budućnost – u čemu je problem da BiH „ne smije“ biti demokratska, uljuđena/uređena i građanska država kao i najnaprednije višenacionalne/višekonfesionalne zemlje što ne samo nemaju nego niti ne pomišljaju na „etnički prefiks“ kao korektiv u svomu društvenom poretku niti im je taj „prefiks“ bitan u izboru najuvjerljivijih čelnika u državnoj upravi?

Hrvatski premijer Plenković za posjeta Bjelovaru nije želio komentirati sastanak predsjednika RH Zorana Milanovića neki dan s predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem, jer „nema pojma što je bilo na sastanku“, ali je naglasio da njegov upravo održan susret s također Izetbegovićem i neki dan s reis ulemom Huseinom Kavazovićem „predstavlja pokušaj RH da podigne intenzitet dijaloga, intenzitet razumijevanja, da BiH uspješno funkcionira i da je stabilna država koja ide prema EU. Mi ćemo pomoći na tom putu vodeći računa da smo i prijatelj, i saveznik, i partner i odvjetnik. Više nego bilo tko drugi“. E sad, taj naoko uhu ugodan diskurs ničim ne odaje makar jednako tako politički zakrabuljeno razumijevanje za sadržaj što ga komunicira prekooceanski „izborni reformator“ Matthew Palmer izričitim zahtjevom za „ukidanjem etničkih prefiksa“ pri izboru članova Predsjedništva BiH te zastupnika u Domu naroda parlamenta Federacije BiH. Američka je ideja smanjiti i ukloniti diskriminaciju u b-h političkom sustavu te svima osigurati jednaku izbornu priliku.

„Željeli bismo vidjeti neke ograničene ciljane promjene ustava BiH koje bi uklonile etničke prefikse s izbora za Predsjedništvo BiH i za Dom naroda Federacije BiH“, kazao je Palmer, kako prenosi Hina, u intervjuu Glasu Amerike (VOA) na bosanskom jeziku. „Željeli bismo da se paralelno s tim implementira reforma izbornog zakonodavstva koja će omogućiti veću transparentnost i odgovornost. SAD želi vidjeti da u BiH postoji izborni sustav sukladan temeljnim kompromisima koji su bili dio Daytonskog sporazuma, ali i koji omogućuje BiH da ispuni svoje odgovornosti i obaveze prema EU. To uključuje rješavanje konkretnih presuda Europskog suda za ljudska prava u što spada i slučaj Sejdić-Finci. Paket koji zagovaramo i na kojemu radimo s političarima kako bismo krenuli naprijed postigao bi obje stvari: pozabavio se onim što brine Europski sud za ljudska prava, slučajem Sejdić-Finci i drugim presudama Europskog suda, ali i promovirao funkcionalnost i pomogao BiH da krene naprijed prema Europi.“

Foto: Armin Durgut/PIXSELL

Matthew Palmer je u intervjuu izbjegao spomenuti presudu Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić, koja se odnosi na način popunjavanja Doma naroda parlamenta Federacije BiH na čemu pak osobito uporno jaše HDZ BiH. Američki je „izborni reformator“, međutim, odgovorio na pitanje tzv. legitimnog predstavljanja Hrvata u državi i entitetu, na čemu barem nekoliko puta dnevno inzistira predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, ali svaki put prešućuje kako je i sâm – u mandatu prije Komšića – izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim „preglasavanjem“. Tj. po istim izbornim paragrafima koji mu odjednom više ne valjaju otkako ga je Komšić uvjerljivo porazio u utrci za drugim mandatom, je li, istim tim bošnjačkim „preglasavanjem“ budući da se separatističkom politikom i zaplotnjaštvom s Miloradom Dodikom debelo bio zamjerio Bošnjacima u Federaciji BiH. Štoviše, arogantno je preselio i Ured hrvatskog člana Predsjedništva BiH iz Sarajeva u Mostar. Što je time želio poručiti? Da je b-h Hrvatima – poslije Zagreba, sic transit – zapadni Mostar glavni grad „njihove“ države, međunarodno nepriznate tzv. HZ/HR Herceg-Bosne (u Haagu proglašene udruženim zločinačkim poduhvatom), a ne Sarajevo u domovini BiH?

„Razumijemo tu zabrinutost (tzv. legitimnog predstavljanja Hrvata, op. a.) u kontekstu jedne zemlje, dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda“, tvrdi Palmer, „te nastavljamo vjerovati da postoji način da se te brige riješe u skladu s presudama Europskog suda za ljudska prava. Ovaj proces pregovaranja o ustavnim promjenama i izbornim reformama dio je rješavanja te zabrinutosti kao i omogućavanja BiH da ostvari funkcionalniji sustav, sustav koji je više europski. Odgovornost za pronalaženje konkretnih rješenja je na političarima u BiH, a međunarodna zajednica i SAD spremni su pomoći, no neće nametati nikakva rješenja. Važno je tako definirati rješenja o kojima se postigne dogovor da se izbjegne mogućnost novih sudskih osporavanja njihova sadržaja, što znači da se mora izbjeći i svaki novi oblik diskriminacije u izbornom procesu. Ideja je smanjiti i ukloniti diskriminaciju u političkom sustavu u BiH te osigurati da svi imaju priliku ne samo glasati nego i kandidirati se za bilo koju dužnost.“

Matthew kao Martin

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se stvari razvijati u okolnostima kada još nema nikakvog kompromisnog rješenja na vidiku, a izbori 2022. godine su praktično na pragu. Međunarodna zajednica, ako je vjerovati Palmeru, „neće nametati rješenja“, a samozvani su politički prvaci triju tzv. konstitutivnih čimbenika kao ovnovi na brvnu. Separatistički komplot b-h Srba i Hrvata u operativnoj izvedbi Milorada Dodika i Dragana Čovića – pod izlikom da je jedinstveni BiH disfunkcionalan i zapravo neopstojan – u suštini zaudara nekom budućom velikodržavnošću („svaka ptica svomu jatu leti“) čim se steknu međunarodni uvjeti, a bošnjačka strana otvoreno prijeti i novim ratom bude li se pokušalo provesti „dogovor dviju strana na našu štetu, bez suglasnosti trećeg partnera“. A taj treći partner je brojem svojih sunarodnjaka u ukupnom stanovništvu BiH veći/jači od ostala dva zajedno, pa… Naime, s lipanjskog sastanka Milorada Dodika i Dragana Čovića u Banjoj Luci poručeno je kako će vladajuće srpske i hrvatske političke stranke “nastaviti dosadašnju blisku suradnju, a očekuju da na taj način ishode i izmjene izbornog zakona“.

Hoće li – po onoj Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba – napokon ispasti i Matthew u BiH, Matthew iz BiH, a tzv. bosanski lonac će pištati samo još puno zloslutnije? Predeksplozivno? Pokazat će se da američki „izborni reformator“, zapravo, nema pojma o bespućima povijesne b-h zbiljnosti na koja je zalutao i s kakvima sve na njima ima posla? Međunarodna je zajednica – ponajprije jalova, spora i nesavjesna Unija – zakasnila punih tri desetljeća i sada, upravo da ima volju i otporne ruke, nije kadra brzo i učinkovito povaditi iz vatre barem najkrupnije kestenje. To se potvrdilo i summitom EU – zapadni Balkan na Brdu kod Kranja u Sloveniji, koja predsjeda EU-om i svime oko summita ovog tjedna. EU i Slovenija su službeno pozvali na Brdo kod Kranja samo predsjedatelja Predsjedništva BiH Željka Komšića, Milorad Dodik nije došao jer od kraja srpnja bojkotira središnja tijela vlasti u BiH, a Šefik Džaferović je sudjelovao tek na sastanku Europske pučke stranke (EPP) uoči summita, pa… Komšić je, međutim, unaprijed najavio da će na summitu čelnika EU-a i zapadnog Balkana tražiti da EU podrži izmjene izbornog zakona kojima će se ukloniti postojeće diskriminacije i suprotstavi se dodatnim podjelama što ih zagovaraju HDZ BiH i Dodik.

„EU ne smije odustati od svog sustava vrijednosti, demokracije i ravnopravnosti građana, jer bi to značilo poraz i za EU i za BiH“, ustvrdio je Komšić u izjavi agenciji Fena. „Istinske vrijednosti BiH su istinske vrijednosti na kojima počiva EU.“ Dodik je, međutim, u pismu predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen, predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu i slovenskom premijeru Janezu Janši izrazio neslaganje s Komšićevim stajalištima te istaknuo da on „nema pravo zastupati BiH jer državni vrh nije o tome usvojio zajednički stav ni platformu za nastup“. Nezadovoljan pozivom EU-a osobno Komšiću, Dodik je optužio Uniju kako time potiče raspad BiH. Sukobi se u BiH intenziviraju, na Brdu kod Kranja ništa nije riješeno, pa i nadalje ostaje aktualna najvjerojatnija sudbina tzv. izborne reforme u američkoj režiji: Matthew u BiH, Matthew iz BiH. A kako bi drukčije?