Na vijest o smrti Predraga Matvejevića

Povezani članci

• Mustafić, Kreševljaković i Behram: Bez kulture sjećanja naše društvo je osuđeno na propast (video)
• Obeležen Dan Izraela
• Sa i bez Rezolucije istina o genocidu u Srebrenici ostaje
• O “Deportaciji” tek će se pričati
• Čovjek i smrt
• Preminuo novinar Nenad Bunjac

Umro je Predrag Matvejević. Jedan od posljednjih velikih jugoslovenskih pisaca i intelektualaca koji su doživjeli naše vrijeme, podsjećajući nas sve šta znači pisati, ali ostati vjeran istinski ljudskim vjernostima, u različitim sistemima. On nam je također pokazao šta znači misliti našu zemlju u evropskim okvirima, šta znači – mostarske i bosanskohercegovačke – vrijednosti izvesti na univerzalnu humanističku ravan. Matvejević je pokazao u čemu su naše društvo i kultura relevantni i u evropskom i u svjetskom okviru.

U vrijeme Jugoslavije, bio je poznat i po svojim otvorenim pismima u kojima je, kao u nekim moralnim vježbama, pokazao šta znači zalagati za svakog čovjeka. Idući od čovjeka do čovjeka, braneći njihovo pravo na slobodu govora i stvaranja, Matvejević se nije u tih dvjesto pisama libio braniti progonjene pisce i intelektualce kod najmoćnijih političara i organizacija, pa ni onda kad je mogao time samom sebi naškoditi.

Poratne vijesti je, kako je govorio, dočekivao vrlo teško, traumatično, upozoravajući da je nacionalizam još uvijek živ. Posebno je, kaže,  tugom, s bolom, s nekom vrstom nesreće primao loše vijesti iz BiH, ostajući trajno vezan za našu zemlju. Kako je pisao, put u Srebrenicu 2007. godine mu je pao teže nego i u jedan drugi grad bivše Jugoslavije. Osjećao je da strašno stanje poricanja neće prestati dok naši ljudi ne vrate dostojanstvo i čistu savjest imenovanjem i osudom genocida. A to će biti moguće, pisao je, tek kada Bosna i Hercegovina izađe iz kliješta strašnih podjela i postane zajednica svih svojih građana, u svojim granicama, sa svojim ovlastima i svojim predstavnicima izabranim.

Iskustvo i djelo pisaca i intelektualaca kao što je Predrag Matvejević, koji su savjest našeg društva, obavezuju nas i motivišu da ostanemo vjerni politikama koje će našu zemlju načiniti cjelovitom i funkcionalnom, a naše građane ravnopravnim u svakom njenom dijelu.

Svjedočeći o posljednjim Krležinim satima, Matvejević piše da nije mogao na rastanku velikom piscu reći zbogom, nego doviđenja, jer  znao je da će se cijelog života vraćati njegovim djelima. Pred nama tek stoji da otkrijemo  Matvejevićevo djelo u punoj širini, i zato se ovom prilikom obavezujemo da mu također ne uputimo jedno Zbogom, nego jedno Doviđenja.