MRAK, NAJBLIŽI ROD
Povezani članci
- Regionalni festival “Na pola puta”: Užičko čudo obnavlja veze
- Podcast – Elvis Redžić: Dok sam živ boriću se za prava obrtnika i turističkih radnika bez obzira na cijenu
- Promocija knjige Gorana Sarića u Mostaru: Nemamo pravo šutjeti o ratnoj prošlosti
- Đe je Livno?
- U sjećanje na Antu Zemljara povodom stogodišnjice rođenja
- Spomenici životu – spomenici smrti
MRAK, NAJBLIŽI ROD
Pjesniku Munibu Delaliću
Nikog neću osiromašiti ni obogatiti imenom
Pusta mjesta na kome stojim – toliko daleko
Da bih prije mogao odozgor da izbrojim sve
Zvijezde nego da me čuje neko: što kazujem
A kamoli u tim predjelima usitnjen što ćutim
I noć kad potraje povazdan I dan dok svunoć
Zaostaje u krutim tijelima da zaboli, i čelima
Sok gorak limunov da cijedi, umjesto svjetla;
Nikoga nemam, osim vjetra da se razgovorim
Mimo snijega razrojena nikog ničeg da čujem
Jedna po jedna viče slika, kao s brijega dȃljeg
Kao iz bunara crna sa one skroz strane svijeta
Omorika neka; kroz inje proviri srna ponekad
Ptica meka raspinje krila i stane, da će slijetat,
Ali im glasovi, u zemlji mene, neće procvjetat
Kao sa strane, pokoja voćka uzrila se zaokruži
I svaki put ruka koju pružim prije nje otpadne,
I opet isto, kad prut nađem s račvastim krajem
Da Mjesec kolut potjeram ko nekad zavičajem
O sve tanjem traku visim još otežan sjećanjem
U mraku me niko ne vidi, lijep sam tu i nježan,
Tu sam i ponik’o, tu nisam razbježan i ne vode
Otud me nikud; kad stekneš u mraku sam sebe,
Jednog sebe, tvoj bit ću i ti ćeš bit moj, Narode
Željko Grahovac