Mišo Marić: MENI SE O ŽIVOTU GOVORI

Autor/ica 👤tačno.net 2.10.2016. u 15:00

Izdvajamo

“Milnetije, bog te mazo, vratiću se kući na bijelom konju”. Neće. Drvene kuće, Fejićeva 24, više nema. Ni nas, negdašnjih, nema. Ima samo Umjetnosti koja se ne da prognati i koja sve nadživi.

Povezani članci

Mišo Marić: MENI SE O ŽIVOTU GOVORI

Na vijest da je umro Tihomir Stajčić Cuco, 14. 04 1943. – 29. 09. 2016.

TIHOMIR CUCO STAJCIC 3 (1)

“Ovdje ništa nije moje, živim u tuđem pejsažu i težak mi je zrak koji udišem. U tuđem jeziku potucam se od riječi do riječi. Spašava me religija umjetnosti i dušu mi stavlja u sakralni, nepatvoreni mir.”

Piše: Mišo Marić

Poznavah i družih se s čovječanstvom snažnih ljudi ali niti jedan od od njih nije ličio na nekog ko nikad neće umrijeti, sem Tihomira Stajčića Cuce. A, eto, dogodilo mu se u Beogradu. Gdje se prestrašen zemljotresom u poratnoj domaji Italiji, zatekao sa suprugom Slavicom kod njenih. Slučajno okliznuo, polomio kuk, operacija, komplikacija i, zamakao. Od sudbine niko, pa ni Staja, nije izmačio. Bolan i prebolan tipkam i pitam se: kako se moglo dogoditi njemu koji je ruku vezanih na leđima, a pod budnim okom komandanta plaže na Bunuru, Duplog, preplivavao divlju Neretvu i 15 godina nakon upisa u matičnu knjigu rođenih upisao u registar odraslih Mostaraca. Koji je sa 17 razapinjao 2.5×2 metra platna, kidisao na njih žarom najosebujnijeg talenta koji pamti taj grad dok ih ne naseli čudesnim, surealnim figurama zbog čega će ga, nakon prvog, predratnog predstavljanja likovnoj Italiji, kritičari domovine Da Vinčija, Ticijana, Tintoreta, častiti imenom Jugoslovenski Salvadore Dali. Gledao sam kako kraula u pitomoj vali Slađenovići kod Slanog, za njim pjeni Jadran kao iza torpednog čamca JRM a zadivljeni Dalmoši i turisti nagađaju: kad će se Orso (italijanski medvjed kako je sebi s dragošću tepao), javiti s obale Apenina. U zvijezdanu noć na teraci iznad plaže časnog gospara Antruna Milića slušah ga kako se smije a od njegovog smijeha podigne tsunami i udara u Pelješac, Mljetski kanal i preko otoka modrih jezera valja pučinom, u nedogled. Gledao sam u tom selcu s imenom vrela slatke vode za vrijeme ljetnjeg požara koji proždire staro selo ispod magistrale, civilni i vojni vatrogasci digli ruke, a on u 2 poponoća zamiče i nakon desetak minuta izlazi iz vatrenog zida u kupaćim gaćama s Antunovom staricom-majkom u naručju, a Antun sjedi na pragu kuće uz more i plače. Gledao sam ga iste noći kako podiže u stranu “Škodu” sve s Česima zaglavilim na usku putu iz sela ka magistrali da bi oslobodio prolaz zagrebačkom dirigentu, aristokrati među Yu muzičarima, Miljenku Prohaski. Kojem je dvije noći prije, na pomenutoj teraci govorio: “Maestro Miljenko, pjeva mi se Pšeničice sitno sjeme, bil’ vi meni mahali”… Tri decenije sam ga gledao kako kusa život velikom kašikom i zalijeva još većom bukarom pa kako ću o smrti, meni se o životu govori.

Naherena, drvena kuća, na sprat, Fejićeva 24. Iza stare kapije avlija popločana oblucima iz Neretve i česma s betonskim koritom. Dnevni boravak, kuhinja i debatni klub mostarskih umjetnika su ispod nivoa sokaka. U potkrovlju soba i sobica, škripi pod. U jednoj štafelaj i crvotočan ormar ukrašen rudarskim šljemom i lampom. U toj kući smo se okupljali s početka 60.tih, družili i beskonačno raspravljali o umjetnosti. Domaćin, učenik Učiteljske, Tihomir Stajčić Cuco, gimnazijalci Rade Budalić, Gojko Šantić i Ivan Kordić, studenti književnosti Milivoje Mrkić i ovaj autor, Cucin profesor likovnog, model za portret ljudske dobrote Krešimir Ledić i pedagog Ljubo Radulović, lirik i novinar, uvijek malkice tužan i s biciklom, Alija Kebo, portretista šipaka ljutunaca i glavaša i pobratim vinskih mušica, Vlado Puljić, slikar i antologijski autor dosjetki Mustafa Ico Voljevica, odnekud rano posjedili arhitekta Sule Đapo kojeg je Ico zvao Merinac… A kako je ko od umjetničke braće navraćao u Mostar, dolazio je u pohode. Mi, mlađi, bili smo sumatraisti i vjerovali Crnjanskom da kad poljubimo curu na dalekom, tropskom ostrvcu, procvjeta jedan cvijet. Stariji su bili dobronamjerni, bona Cucina majka Bojana kuvala kafe, objede i heklala, otac Drago odrađivao smjene u Rudniku mrkog uglja. Tu smo izgovorili prve stihove, vidjeli Draginu pitomu naivu i Cucina platna lirična i drska. Od svega što se tada kod nas izlagalo njegova slika je ličila samo na jednu drugu, njegovu sliku. Govorio je: “Moje slike nemaju imena. One se čitaju, one se gledaju”. Čitali smo i gledali, predlagali imena, dok ne usvoji. Više sam o umjetnosti naučio u toj kući, nego za studija. Više sam o prijateljstvu i dobroti naučio u toj kući nego iz svetih knjiga. Više sam o toplini roditeljske ljubavi naučio u toj kući nego iz Svjetske antologije dječijih uspavanki. Otac Dragec, bio je ćutljiv čovjek. Što je imao reći, naslikao bi il otpjevao. Stare, sjetne pjesme, koje nikad nismo čuli. Bio je Čovjek Orkestar. Čega se prihvati, to svira. Češalj, vlat trave, list papira, čaša za kojom je rado potezao, prozorsko okno, stol, vrata… Majku Bojanu smo zvali Majkom. Gostila bi nas za rudarskom trpezom, duvanila i tetošila. Nikad riječi prekora kad banemo u ponoć il’ u zoru, bučni. Uveče, pred izlaske, govorila je: “Cuco, sine, nemoj ti šta piti”. To nije slušao. Galantni Krešo bi plaćao, Gojko Berić nas objavljivao u “Slobodi” pa honorisao ili bi s unukom najmlađeg Aleksinog brata Save, Gojkom, poharali podrum njegovog oca Ljube na Luci pa bi s noći u fontanu pred Gimnazijom potopili flaše vina, da se hladi. Dežurali na smjenu, dok su ostali mjerkali vanj take Mostarke što su korzirale od Titovog mosta do Rondoa. A kad sve opusti odlazili u park, sladili se vinom, s klupa govorili stihove, a Gojko monologe Dostojevskog. Niti jedno književno veče, izložbu, pozorišnu predstavu, nismo propuštali. Bili smo najmlađi vlasnici propusnica za hramove kulture, “Pozorišnu kafanu” i “Klub javnih i prosvjetnih radnika” gdje su tada akšamlučili Skender, Zuko, Mak… Stiholjubili smo Hercegovinom uz “Dan knjige” u karavanama koje je organizovao Mugdim Karabeg. Milivoje s harmonikom i pjesmom: “Selo moje Dubrava te krasi, ljepše si od sunca kad se gasi”... Harmonika je bila KUD-a s Domanovića, pjesma njegova. Gojko i Ivan napisali i igrali dramu. Gojko nakon II razreda položio prijemni na Dramskoj akademiji, Cuco nakon IV Učiteljske na Likovnoj u Beogradu. Nakon prve samostalne u Mostaru, sa Krešom i Dragecom izlaže u dubrovačkom “Excelzioru”. Vice Vukov doziva na otvorenju “O, ćale moj”. Na samostalku u palati “Sponza” uz Stradun ’66. svrati čuveni U.S. kolekcionar i galerista Moris Vilensi i čitavu izložbu prenese u Njujork… Snima se “Neretva”, filmska ekipa je smještena u Mostaru. Jul Briner u intervjuu “Areni” pomene kako je kolekcionar. Ima Dalija, Pikasa, Miroa, Šagala… Cuco mu priredi malu izložbu, Jul kupi dva platna. Kad ih odnese u U.S. Maestru Stajčiću piše Karlo Ponti. Vidjeo kod Brinera, njemu i supruzi Sofiji (Loren) neobično se dopalo, naručuje dva ulja, na neviđeno. Pikaso je tada častio plakatom “Neretve” za englesko govorno, povežemo, i Cucu nazovemo Genije. Iskren, odmah je priznao da jeste i dokazivao vodeći rat i ljubav s platnima 2×2.5 metra čija ga je bjelina izazivala dok je ne popuni, pokori… Predavao je u Prvoj osnovnoj. U dokolici, onako, oslika hol – najveći mural u istoriji Mostara. Izlaže u Jugi i vani. Sa međunarodnih likovnih smotri u Italiji tri-četiri godine zaredom donosi Srebrne i Zlatne amfore, nagrade Premio Valbruna, Grand Prix Italia… Polovinom 80.tih Italijani ga proglase Novim Salvadore Daliem.

UNIVERZALNA POLAVA (ulje na platnu) (3)

Univerzalna pojava, ulje na platnu

Ljeta ‘92. u Splitu, Novog Dalia s bivšom i novom suprugom, s mlađom kćerkom iz prvog i dvije iz drugog braka pratih na brod. Pokazuje omanji kofer i veli: “Milentije, bog te mazo, unutra mi je sav život”. Sav život su mu bila lična i porodična dokumenta, nagrade, fotosi Bojane i Trojke. Cuco je malo koga i šta zvao pravim imenom. Sačinio je svoj Riječnik. Oca je zvao Trojka, Puljića Vladanaga, Krešu Ledara, Ivana Rumenko, Milivoja Mrkajlo, mene Milentije, sebe Orso… Bio je velik, snažan i odvažan momak. Prevozna sredstva iz ličnog voznog parka, Rog bicikl a kasnije BMW, zvao je Arif Kurada, nas slabijih nerava šindiga baja, konobare po elitnim restoranima Venecije dozivao: “Hodera” i “Sinjoro, dodići”, biva dođi, i sve tako. (Na italijanskom dodići je broj 12). Kad se nasmije na Rondou ljeti, bude jesen. Lišće opadne. I iz izbjeglištva se smijao i pričao da se sa obje supruge i tri kćeri smjestio u Akvasante Terme. Sa Jelicom, s kojom se davno razveo, i s kćerkom Tihanom iz tog braka koja je njegov vjerni alter ego, a starija Selena se udala u Beograd. Druga supruga je Slavka s kojom se, govorio, našao emotivno i likovno. Imali su djevojčice Tanju i Olju. Piše da su ga kolege lijepo primile. Restaurira freske, slika, primljen je u Udruženje italijanskih slikara, u najužim selekcijama predstavlja Italiju vani. Samo se jednom javio tužan. Jelica, iznenada, umrla. Sahranio je, veli, po običajima njenog katoličkog porijekla… Svake godine bio je bogatiji za bar jednu značajnu nagradu. Zlatna medalja u Torinu ’97. Trofeo Elite toskanske Akademije, ‘98. Trofeo Dali – Nagrada Velikog Maestra umjetnosti, Barcelona ’99. Oskar za umjetnost, Monte Karlo 2000.te…. “Milentije, bog te mazo,” zove, “dobio sam Nagradu za Kulturu Firence, baš me obradovala. Nije Rim, nego Firenca kolijevka italijanskog slikarstva.” A svaki put kad se čujemo, vraća se Mostaru. U kojem ništa više nema do par prijatelja, uspomena, majke Bojane i oca Drageca na starom pravoslavnom groblju, visoko pod Stolačkom gredom. U Mostar je išao da upozna mlad Stari most. Piše: “Evo me hodam kroz kameno carstvo Hercegovine sa uspavanim malim suncem u sebi. U Mostaru se vide samo dvije stvari: Stari most i nenadmašna ljepota Neretve. Sve drugo kao da ne postoji. Rijetki ovdje imaju osjećaj za prošlost i tradiciju. Neuki došljaci tumaraju praznim ulicama po kojima i sada ima naših stopa sa kojima su prošle sve lijepe misli i ideje, sva prijateljstva, sve ljubavi, svi fantomi srca…Osjećaj da si Mostarac čini te čovjekom sretne zvijezde jer u njemu nismo nikad bili potpuno nesretni, ni kad smo malo imali a dijelili i dobro i zlo, kao pogaču…” Po povratku piše: “Stavim litrić crnjaka na stol i onda nastaje rumena nostalgija koja se u mojim očima pretvara u duboka sjećanja. Moj život ide predamnom kao kakva lijepa misao. Nostalgija je teže stanje od sjećanja, ona ne napušta. Ona ima svoju neumitnu težinu koja pritišće i javu i san i od sjenke u uobičajena predvečerja pravi senzaciju i baca u duboki očaj. Ja sam od nostalgije napravio dramu vjernika, učinio je religiom. Nostalgija je Pepi Truba (Esad Bašić) što lije suze kao grah gledajući Gojku kako pada po podu glumeći Raskoljnikova. Nostalgija je tvoja majka Desa kad ide na službeni put. Nostalgija su Bojana i Trojka, hamal Rampa, fotograf Franja Aničić, kurave Koka, Fika i Ketika, Osmo Spišo…Ja ne živim od nostalgije, ona je postala dio mene koji me lirski grije kad me uhvati duhovna stud,”, piše mi italijanski Maestro slikarstva u kratkim esejima kako se koje teme prihvati, ili sjećanje njega. “Ovdje ništa nije moje, živim u tuđem pejsažu i težak mi je zrak koji udišem. U tuđem jeziku potucam se od riječi do riječi. Spašava me religija umjetnosti i dušu mi stavlja u sakralni, nepatvoreni mir.” Onda piše: “Ne možemo se vjenčati sa srećom. Svaka neostvarena želja nije tačka, jer umrijeti, to nije ništa, ali biti zaboravljen to je najsvirepija odmazda smrti nad životom. Niko ne zna koliko je jeziv strah od zaborava. Mi ne spadamo u ljude sitnih sreća, već u ljude velikih sudbina čiji je život prožet nepatvorenim idejama i stvaralaštvom. Mi ne možemo imati taj čemerni strah od zaborava. Mi ćemo umrijeti, da bi živjeli… Evo, slikam pejsaž lelujav, sav spiritualan, nerealan, obmana vida, mitološka iluzija. Ničeg tužnog, nego svugdje ponositost pred životom i oholost pred smrću i razorenjem… Moj život, kao i moja umjetnost, je portret sudbine u kojoj jesam i u kojoj ću biti. ”

Pohranjivah Cucina pisma u dragu fasciklu. Slao mi ih lijepom starom poštom jer niti šta zna, niti želi znati o kompjuterima, čudima tehnike. SMS poruku ne umije otvoriti, napisati. Ali umije slikati na opšte divljenje italijanskih i inih likovnih znalaca. Do citiranja hvalospjeva kritičara, nagrada sve sa “Zlatnim lavom Venecije”, nije mu stalo. Stalo mu je da bude otac porodice i vjernik Umjetnosti i Nostalgije. Da kist zamoči u boju, a dušu potopi u litrić crnjaka. I da se bar likovno vrati Mostaru. Vratio se 2007. Izložbom s adekvatnim nazivom Povratak 15. U prisustvu svekolikog Mostara, bogme i ambasadora Italije i Slovačke u Centru za mir, otvorih izložbu. S uvodnom, rečenicom kako sam beskrajno sretan da su mog prijatelja i vjenčanog kuma tako masovno dočekali i još nesretniji što na ispraćaju u trajektnoj luci u Splitu, sem Milentija, nikog nije bilo da mu poželi: “Dobro more, Cuco”! Sada ne znam ko je urnu iz Beograda ispratio u Italiju. Maestro Tihomir Stajčić Cuco, slikar iz enciklopedije “Svjetska likovna i primjenjene umjetnost” i monografije “Avangardno slikarstvo svjeta” u kojim se domaći od ’03. i ‘07., govorio mi: “Milnetije, bog te mazo, vratiću se kući na bijelom konju”. Neće. Drvene kuće, Fejićeva 24, više nema. Ni nas, negdašnjih, nema. Ima samo Umjetnosti koja se ne da prognati i koja sve nadživi.