Miroslav Krleža: O kiši, o smrti i o ljubavi, o ratu i o jednom malom vrapcu na postaji Brzezinka –

Povezani članci

• Otvoren 9. Festival tolerancije posvećen Auschwitzu i Srebrenici
• Hans Küng: Izdajstvo Koncila
• Božica Jelušić: Sanjarenje i žurba
• Usmena predaja i pjesništvo Roma
• Sve boje crne
• Dunja Hrnjičić: Ja moram tražiti pravdu dok sam živa

Duva jugovina. Boli me glava. U sobi zaudara po petroleju. Dopustili su mi, s

naročitim obzirom na moju živčanopodrovanu ličnost, da mogu paliti svjetiljku, jer se

rasvjeta po kućnome redu gasi već u devet, a ja patim od besanice i tako ubijam noći

čitanjem. (Nemam pojma tko je taj koji mi je udijelio tu vrhunaravnu milost? Svakako

znak pažnje od strane Kr. visokog suda.) Psi. Vlakovi. Ponoćna tišina. San. Upravo

polusan, o mutnim, zapletenim zbrkama, zapravo skandaloznoga značenja: žene,

ženske gaćice, prljave mačke, blatne vode, ribe, zubobolja, dugovi. ]e-dan grbavi

patuljak skakutao je stepenicama: dekorativnim mramornim stubištem verbecijanskog

Settecenta; patuljak je imao masku ministra Marka Antonija Javoršeka i gitaru na

leđima; muzika, mandoline, harfe, preko mramornih ograda sagovi, a onda se na

balustradi pojavio Sinek (moj prijatelj, mladi inženjer, koji propovijeda svoj “pogled

na svijet”), u crnoj mantiji, s velikim crvenoizvezenim monogramom CX iznad srca.

Simbol toga polusna, što se mračna ličnost jednoga vijećnika Consiglia del Dieci

podudarala s tim sektašem, i onaj mali skerco-motiv patuljka s maskom ministra i

bivšeg socijalističkog tribuna Marka Antonija Javoršeka, zbunio me potpuno, te nisam

znao da li to mračno, inkvizitorsko Vijeće Desetorice izriče moju smrtnu osudu na

usta mladog inženjera ili na usta pučkog tribuna i demagoga ministra Marka Antonija

Davoršeka. Smrtna osuda zbog očevidnog pomanjkanja određenog, jasnog “pogleda

na svijet” kakav se traži za svakog dobroorganiziranog člana Vijeća Desetorice.

Miševi na tavanu. Fijuk vjetra u dimnjaku. Sablasna, uznemirena noć, puna dalekog

pasjeg laveža i plača parostrojeva s kolodvora. Šezdesetišest hiljada misli i slika u

bezbroju šarenih krugova istodobno, trenutačno: zašto je Foch tako slabo vodio svoje

operacije proljeća osamnaeste na zapadnom frontu, kada smo svi slijepo vjerovali u

stopostotnu pobjedu Saveznika, a sve je po Fochovom ličnom priznanju tog istog

proljeća visilo na jednoj jedinoj niti? Zašto zemlja još nije propala nego traje solidna i

gusta do danas, valjda već čitavu jednu vječnost, tako tvrda i glatka kao masivna

drvena, hrastova kugla u kuglani, i vrti se i nije propala, a zapravo je ta masivna

zemaljska kugla samo prividno masivna, ustvari je porozna, prozirna, puna

neshvatljivih šupljina! Hrastova kugla u kuglani isto je tako šupljikava, prozirna, a u

njoj se roje atomi kao krijesnice svemirske, i zemlja bi mogla da se razleti i kugla u

kuglani isto tako i čitav svemir, a ne će, nego se sve jedno uz drugo drži, sve radi i

djeluje po nekom zakonu, nešto postoji što sve drži u tim sunčanim kružnicama. (Ovo

je “nešto” čista verbalna zvečka. Malo zvonce za bebe. Što “nešto”? Takvi pojmovi

zaglupljuju čovjeka.)

Našao sam danas kod svoga prijatelja i sustanara (koji hrče prijeko na svojoj

slamnjači), Va-lenta Stubičanca, sliku svetoga Roka. Poslala mu je žena malen

zavežljaj špeka i “jenoga piceka”, pa kao posve slučajno, kao neopazice, prokrijumčarila

je i malu trobojnu svetu sličicu svetoga Roka, “za svaki slučaj”, jer

najposlije nitko ne zna ništa, a može eventualno ipak i da pomogne. Stoji barokni

sveti Rok kao Valentov zaštitnik u oleografski neodređenoj krajini: u daljini plave se

bregovi, jedna rijeka vijuga sr zmijuljasto preko zelenih polja, a pas što liže rane

svetome Roku zapravo je sličan crnom pudlu. Sveti Rok je dobroćudan debeljko,

sibarit, kome nitko ne bi vjerovao da je ranjav i bolestan, netko je jutros za-taknuo za

držak na poklopcu naše kible ružu, bijelu mirisnu ružu, čovjek je potpuno

obezglavljen i zaražen stvarnošću, zvijezde su mutne, daleke, a mene boli glava i tako

mi je kao da patim od migrene u praznoj crkvi: ljetno poslijepodne, muhe zuje, cvrkut

ptičji oko tornja, negdje daleko kukurijek pijevca. Grmljavina u daljini. Prve kapi

kiše. Opet grmljavina.

Kada sam prvi put doživio topničku vatru na svom vlastitom mesu, bilo je proljeće.

Pjevao je potok, veselo su lajali psi, cvrčao je užaren ugljen što su ga izlopatali iz

lokomotive na blatan snijeg, bilo je rano proljeće. U žljebovima čulo se kako kaplje

voda, a u daljini, nad blistavim šinama, isparivala se svijetloplava maglica masiva

šumskih nad vodoravno ustalasanim oranicama, u debelom, mokrom, blistavom

snijegu. U jednoj jedinoj sekundi to mirno pretproljetno podne provalilo se u crnu,

masnu konjsku klaonicu; je-280

dan određeni i solidno uređeni sustav male provincijalne stanice (gdje tiho kucaju

telegrafski strojevi, gdje su otvorili vrata da bi se u zadimljenu sobu zalio val

proljetnoga sunca, gdje je sve na svome mjestu: i pjesma žljebova, i topla, suncem

obasjana stijena pod strehom), blistave šine, mila ožujska pastelna rasvjeta, sve se to

strovalilo u gusto, krvavo, katranski crno, vatreno vulkanske ždrijelo smrti. Zaprezali

su konje pod baterije, nastala je strava, grmljavina potkova u zatvorenim vagonima, a

jedan mali vrabac, na telefonskoj žici, zastao je jedan tren, kao da se snebiva, tako se

bio ukočio kao hipnotiziran, a onda, zacvrkutavši panično, sunuo u jednoj jedinoj crti,

tako strelovito, upravo bjesomučno, da nikada nisam mogao ni pomisliti da brzina

vrap-čjeg leta može biti tako olujna. Vrabac je inteligentno klupko perja, lako je bilo

tom genijalnom vrapcu: on je zacvrkutao i nestao, a za mene, među konjskim

strvinama, u crnim lokvama krvi, u ruševinama male stanice, u požaru, među

razmrskanim vagonima i lubanjama, za mene, za nas, bila je to tek uvertira nečeg što

zapravo nema pretjerano mnogo smisla opisivati jer spada među “prirodne”,

“elementarne pojave”, kao što su gromovi, kiša ili potres, pojave, nema sumnje, po

ljudski život opasne, ali pojave za koje ljudi obično sliježu ramenima (upravo zato što

su prirodne) s pasivnim uzdahom u najboljem slučaju: hja, rat je rat! Grom je grom,

kiša je kiša! Potres je potres! Tako je to! Idemo dalje! Tko jači taj kvači! Borba za

opstanak! Za ručak imamo danas palačinke! Menaža je najbolji izum na svijetu! Živio

rat!

Rat ima nečeg prljavog od prljavog provincijalnog cirkusa. Rat daje predstave po

najzabitni-jim selendrama i neprekidno se seljaka s jednog mjesta na drugo po

unaprijed već određenom planu velike, neobično unosne turneje, l od tvornice ima

nešto rat: lafete namazane uljem, strojo-puške čađave, topovske cijevi, svjetionike, na

sve strane mnogo prljave razbacane mašinerije, čađavi strojari kao metteuri po

pivnicama, uopće: blatna štamparija u grobu. Voda u cipelama, mokra koža, blatne

noge, poderane čizme, gnjile kamaše, potkožni čirovi, crni nokti, svako pomanjkanje

smisla za bilo kakav bolji ukus. Fotografije po daskama (same antipatične supruge ili

pornografske razglednice), loši romani, kao jedina lektira, brijačnice na kiši, i uvijek

netko negdje iz nekakve jame pumpa ili pušta žutu blatnu vodu, slamnjače gnjiju po

podvodnim grabama, spava se u mokrom blatu bez kišobrana. Već nekoliko vjekova

bori se čovječanstvo protiv kiše (tog mudrog dara Gospodnjeg), i u borbi protiv kiše

leži, zapravo, svaki dublji smisao ljudske civilizacije uopće. Krovovima, kišobranima,

kaloša-ma, šatorima, nepromočivom gumijom bori se čovječanstvo protiv kiše, i tako

smo se sakrili pred kišom u tople sobe, razapeli nad svojim glavama razne izume i

sprave od sukna, od platna i od kaučuka, te mudro životareći kako-tako na suhom, kad

su stanja mirovna, branimo se od tog božjeg dara, kad se ne ratuje. Ratovati znači

prije svega biti na kiši i kisnuti bez kišoobrambe-nih sredstava: bez sobe, bez krova,

bez tople peći, bez svih onih izuma koji predstavljaju više–manje iskustvom

usavršavana kišobranska, mir-novremenska, protukišna stanja. Ratovati znači svakoj,

pa i najkišovitijoj kiši uprkos kisnuti u blatu bez kišobrana, poderan, blatan,

grozničav, gladan, kišobolan, upravo kišomoran. Rat je uglavnom dosadno,

jednolično kišovito stanje, sastavljeno od bezbrojno mnogo kišnih kapljica, spram

kojih je čovjek bespomoćna, bolesna mačka bez krova. Rat je krvava pokisla prnja i

razbijeno mliječno staklo na trećerazrednom zahodu provincijalnog vlaka što se

strovalio u blato i tako leži sve na glavi: dimnjak parostroja u blatu, a kotači vagona u

zraku, kao krepana kljusina na kiši koja pada i pada, uz tihu svirku topova i

nametljivo zujanje telefona: halo, halo, molim

Oberleutnanta SchWarza od Trainersatzdepo-hitno!

U ratu se, dakle, kišne, bez krova, a prije konačnoga ukopa imaju se posvršavati neke

pokisle formalnosti vojnoadministrativnog karaktera:

BerleutanantSchwarz od Trainersatzdepota ima da potpiše jednu doznačnicu,

OberleutnantVargonja,

bataljonski pobočnik, treba da se javi na koti 307 na kojoj je kadetaspirant

Klemenčić dobio hitac u glavu. Mrtav. Potpisuju se doznačni-ce, javljaju se vijesti,

“halo, halo, za večeru imamo palačinke, halo, halo, kako, ne čuje se dobro, palačinke

sa sirom, bravo”, među stjenicama, štakorima i ušima, u svrabu i u gadu imamo

palačinke sa sirom, bravissimo, a sve to pod koprenom kiše, pod olovnom, teškom,

bodljikavom koprenom nebeske kišnice koja je

beskrajno bogata i zlobno, upravo pakleno domišljata u iznalaženju sve novijih i sve

vrato-lomnijih mogućnosti kako da se prošulja do tople ljudske kože. Što sve nije

izmislila perfidna, perverzna, glupava kaplja kiše, samo da se probije do svrabljivog

vojničkog mesa, da klizne niz mokar pasji zatiljak krastavoga ratnika, koji kao

Oberleutnant Vargonja ima svoj ustaljeni starofrontaški “p. V. -pogled na svijet”, a taj

je sastavljen od elemenata isključivo reš pečenih: reš pečenog nečeg, bilo čega, samo

da je pečeno reš, da je zaliveno rumom i okićeno starom viteškom frazom: Dragi amice,

ljepši nam je rat neg lice! Izvoli! Služi se! To je finofajn reš!

Kao u svim starim romantičnim dramama, i danas se ratuje iza palisada. Kad je Tilly

bio topovima Magdeburg, ratovalo se je u zaklonu prso-brana, upravo tako kao i

danas kada Oberleutnant Vargonja gricka svoju reš pečenu slaninu, zalijevajućije

šljivovicom:dragiamice, trata-ra-ta, rat neg lice, si vis bellum, para-paraparaliza!

A te pješčane vreće, naslagane kao u mlinu: to su vreće pune kišom i

mokraćom nakvašena blata, i sve klepeće i trese se i tutnji kao sablasni mlin što melje

blato s ljudskim utrobama. Svi mi meljemo kao mlinari sami sebe, trijebimo uši,

kisne-mo, i, stojeći tako dan i noć na kiši, mokri i sami puštajući vodu pod sebe kao

fijakerski konji, zir-kamo iz svoga blatnoga mlina kroz malen prozor-čić u kišu, u

magle, u blato, očekujući eventualni metak u lubanju, kao zgoditak na lutriji. U ovim

katakombama hrču živi mrtvaci, prolazno, privremeno još zaposleni telefoniranjem i

pucanjem, hrču mrtvaci po tim rupama gdje sve smrdi kao u pravoj stražarskoj sobi,

sve stoji nepomično, uvijek jedno te isto, bezidejno, dosadno: bodljikave žice,

smrdljiva juha, vrane, vrapci, mokro blato i

mumljanje topova. Onaj mali prozorčić na prso-branu, ona mala četvorouglata,

daščicom uokvirena puškarnica kroz koju ratnici bulje u blato pred jarkom, i to je

neka vrsta “pogleda na svijet”, “pogleda na svijet” ratničkog, herojskog, beskrajno

dosadnog, ali zato svečanog, kao pogrebni marš iz Sumraka bogova od Richarda

Wagnera. Da rat ima u sebi nešto svečano kao Wagnerova glazba, pročitao sam u

feljtonu “Bečke nove prese”, gdje je nekakv Maylander bio opisao i naše pozicije na

Dnjestru. Bio je kod nas dva-tri dana taj gospodin Maylander, spavao je kod divizije,

počastili smo gospodina Ma-ylandera palačinkama, a onda je izgrdio Oberle-utnanta

Hlavatog od divizije kao kakvog stewar-da, jer nisu stavili novinarima na

raspolaganje međunarodna kola za spavanje.

– A tako, vi nemate spavaćih kola do Krakova?

– Nažalost, ne mogu služiti, gospodine doktore! Dobio sam na dispoziciju samo ovaj

vagon drugoga razreda. U dvostrukom kupeju po dva gospodina, molim, gospodo,

izvolite!

– Pa kako to sebi predstavlja vaša komanda da ću ja zepsti u ovom nenaloženom

kokošinjcu sve do Krakova? Bila mi je osobita čast! Hvala vam na gostoprimstvu!

Tako ratovati kao što ratuje gospodin Maylan-der od “Bečke nove slobodne”, u

breechesima, s Kodakom i pisaćim strojem, u vagonu za spavanje, to znači ratovati u

rasvjeti jednog “pogleda na svijet”, u okviru koga umorstvo, što hara između Volge i

Dnjestra i Njemena kao kuga, liči na Wagnerovu glazbu.

“Pogled na svijet”, bilo kakav, od bilo koga i bilo gdje posvećen, uvijek je sastavljen

od čitavog niza slika, predstava, emocija, što su ih intelektualno raščlanili i razradili

mozgovi, nema sumnje oštroumni, čak moglo bi se reći i sposobni, ali ipak toliko

prevejani te su se svjesno stavili u službu jedne posvećene laži koja putuje spavaćim,

kolima onda kada hiljade krepavaju, koja se hladi u sjeni egipatskih lepeza kao živa

mumija na zlatnoj stolici, kada milijuni gnjiju od kuge.

Sjedim iza prsobrana i promatram kroz puš-karnicu ruske pozicije na koti sto

devedeset i dva. Glas balalajke donio je vjetar iz doline Dnjestra, iz ruskih postava na

drugoj obali, a ja

slušam Verpflegungsoffiziersstellvertretera Kar-dossyja kako pljuska jednog

ordonanca jer mu nije očito čizma kako to hoće i kako je to zapov-jedino gospodin

Verpflegungsoffiziersstellvertreter

Kardossy. Čitam u “Slobodnoj presi” diskusiju s “Dournal de Geneve”: nekakvo

piskaralo toga “Journala”, nekakav Maylander s druge strane fronte, evocira u svome

opisu francuske postave kod Arrasa, historijsku francusku ulogu i njen svemirski

poziv na Rajni, citirajući Bourgeta, kako je za čitav svijet od neprocjenjive važnosti

da Francuska ostane na Rajni kao budna straža postavljena na Rajnu u ime čitavog

svijeta da spriječi nov evropski eksces! (II importe au monde que la France reste sur

le Rhin la vigilante

sentinelle chargee d’empecher l’exces en Europe.)

Maylanderi svih vjekova i svjetova ujedinili su se u jednoj stvari: da je bezuslovno

potrebno da se Verpflegungsoffiziersstellvertreter Kardossy snabdije moralnim i

intelektualnim sredstvom za spavanje, kako bi taj međunarodni gospodin Kar-dossy

mogao mirne duše da ubija, da kolje, da strijelja, da gnjavi svoje bližnje, a da iz tog

procesa bude (za svaki slučaj) s matematskom sigurnošću isključen svaki, pa i

najneznatniji motiv zdrave ljudske pameti. ]er kada Kardossy čita o moralnim

misijama na Dunavu, na Dnjestru, na Balkanu, na Rajni, o stražama i o predstražama

civilizacije, kada se Kardossy uvjerava, po načelu svoga “pogleda na svijet”, kako

pljuskanje jednog ordonanca ima u sebi nešto od patetične glazbe Richarda Wagnera,

onda on, “sprečavajući evropske ekscese” na svojoj carskoj palisa-di, na puškarnici,

ne misli o tome da pada kiša, i da je rat zapravo sastavljen od okomitih kišovitih i

vodoravnih ognjenih niti. Ognjene vodoravne mogu upravo na tom četvorouglatom

“pogledu na svijet” da mu prosvrdlaju oko, a od okomitih kišnih niti, koje klize niz

njegov zatiljak (uvijek u zasjedi s kakvom malom upalom pluća ili s kakvim katarom

plućnih vršaka), može isto tako da položi svoj mladi život na polju Slave kao čovjek

koji je umro od kiše. Čitajući evidentne gluposti o pozivima i o poslanstvima na

pojedinim Rijekama, takav Kardossy ne misli o kiši nego vrši svoje više, idejno

poslanstvo na Dnjestru savjesno, i zato će gladnog našeg kmeta, jadnika, domobrana,

ordonanca udariti i nogom, pa čak i ustrijeliti, “kao bijesnoga psa” ako bude potrebno,

a ne će žaliti za kišobranom kao civil. Najvažnije je da Kardossy povjeruje da je

“Armada” lično on i da on lično ima neko poslanstvo da izvrši u ime naroda, u ime

crkve, u ime stranke, u ime čovječanstva, u ime nekakvog “pogleda na svijet”, i to još

velevažno, na kiši bez kišobrana, onda Kardossy postaje Domaćinski, onda

Domaćinski ima svoju vjeru koja se podudara s istinom, a onda je stvar za svaki

dokaz zdrave ljudske pameti već prilično izgubljena. Domaćinski znači nasilje, a

nasilje se propovijeda kao jedini princip vlasti u ime naroda, a moral u ime sile, u ime

“jače” sile, a “jača sila” ima svoje “mislioce”, i svi oni zajedno misle da misliti znači

vršiti nasilje!

Ratujući prije dvadeset godina na Dnjestru, ja sam i sam spadao među takve glupane

koji su vjerovali da postoje straže i predstraže na raznim rijekama, a zaljubljen u

pojam Francuske, u pojam jakobinske Marijane, kao u kakvu sadrenu Djevicu

Orleansku, bio sam s Derouledeom uvjeren kako Francuska treba da opere svoju,

godine sedamdesete zaprljanu čast krvlju, i moj jedini ideal onih dana bio je francuska

pobjeda, pod svaku cijenu, pa i pod cijenu mog vlastitog života. Ideal moj onih

davnih, carskih i kraljevskih galicijskih dana zvao se Francuska Pobjeda! Imajući tada

svoj frankofilski, to znači liberalni, slo-bodnomislilački, jakobinski, pobjedonosni,

herojski “pogled na svijet”, nisam mogao razumno shvatiti koliko je inteligentniji bio

“pogled na svijet” onog malog vrapčića na maloj postaji pred Černovicama (kojoj sam

ime zaboravio, a mislim da se je zvala Brzezinka), kad je sav usplahiren stravično

nestao iz bezglave grmljavine, kao genijalna pernata inspiracija toplog ptičjeg mesa,

koje ne razumije, dakako, frankofilski “pogled na svijet”, ali shvaća da carske granate

ne spadaju u životne pojave, dostojne da ih genijalni vrabac počasti svojom pernatom

prisutnošću. Uopće: suviše ima na svijetu tih nesretnih “pogleda na svijet”. Jedni

vjeruju da ima takvih granitnih hridina koje neće nadvladati vrata paklena, drugi

vjeruju u zastave, u trube, u pojedine bubnjare i trubače, pa čak i u same bubnjeve kao

takve, u dužnosti vjeruju jedni, u bogove, u spomenike, u glorijete, u izložbene

paviljone, i u tom krvavom metežu bubnjeva/topova, orgulja i strojeva, u toj gužvi

zastava, hridina i dokaza, tu grme mužari, krepavaju konji, plamte postaje

provincijalne i gradovi, a jedan jedini mali vrabac bio je toliko genijalan da zacvrkuta

i da nestane iz te nesumnjivo bezglave gungule.

Gubeći se čitavog života u neugodnim količinama ljudske gluposti oko sebe, meni je

od vremena na vrijeme doista tako izgledalo kao da sam bio na najboljem putu da se

od svega toga odvojim i da se zaputim po crti svoje vlastite logike, ali uvijek se nešto

dogodilo što me je zbunilo te nisam rekao svoj dosljedni zbogom svima i poživio

svojim vlastitim životom. Ratovanje samo, ratna putovanja, moja nesretna i mračna

ljubav s Vandom (fantastičnom, egzaltiranom polu-madžaricom), prevrat, karijera,

brak s Agnezom, troje djece u sedam godina, relativno materijalno blagostanje,

sudska praksa, ispiti, državna služba, putovanja inostranstvom, novogradnje, novorođenčad,

bolesti u kući, društvene obaveze, prirođena, tamna, nepokretna ljudska

lijenost, sve je to bilo zapravo povelik i prilično težak lonac pun gustog crnog

pekmeza, u kome se ne gladuje, ali je prilično ljepljivo kao u svakoj marmeladi.

Ponio sam u zatvor čitav kovčeg starih pisama, bilježaka, koncepata za razne svoje

govore pred sudovima, i, prelistavajući te stare, požutje-le papire, osjetio bih kako u

sivoj ogromnoj količini pospane, dosadne cilindraške prosječnosti, u toj masi

fiksiranih rečenica (a donekle ipak i nekakvih misli), od vremena na vrijeme

progovara iz svega toga mozak koji nije toliko glup te ne bi bio svijestan da to doista

jest. Iz te sive samljevene melase ispeglane učtivosti, uobičajenih, svakodnevnih

fraza, iznenada, u temperamentnoj vertikali, kao ponesena unutrašnjom provalom,

javlja se tu i tamo koja svjetlija, prozirnija riječ, bljesne po koji pojam, i u toj

iznenadnoj rasvjeti – moglo bi se reći – razuma, čitavo takvo pismo ili kakva pravna

motivacija dobiva za mene utješno, dublje, gotovo simbolično značenje: da mi onaj

vrabac na maloj postaji Brzezinki pred Černovicama nije uzalud zacvrkutao…

Na jednom takvom zapisu, pod konac sedamnaeste, eto što piše: Najmudrije bi bilo

otputovati. Kamo? Na Havaje? Na Borneo? U Kongo? Za-cvrkutati i otprhnuti. Vratio

sam se jutros iz Pešte. Uvijek jedna te ista slika na kolodvoru, poslije peštanskih ili

bečkih povrataka: mali grad sa tri fijakera. O, kako je žalostan onaj krilati anđeo na

Starčevićevoj kupoli. Kome on to svijetli svojom zubljom? Bio sam po kavanama.

Sušičava zloba, krađe tiskara, krađe izvoznica, krađe uvjerenja, puna usta kleveta,

lijevo i desno. Djelovati javno na ovim našim javnim mjestima (bez obzira na to da li

se to zove sabor, ili koje uredništvo, ili koja stranka) nije dokaz pretjerane pameti.

Čovjeka izgrizu, zaprljaju, popljuju i unište. Kod nas je čovjeku suđeno da krepa u

tuđini kao pas ili da postane presvijetli. Ne zna se što je groznije. Vratio se u Zagreb i

smješten je u garnizonskoj bolnici moj stari znanac doktor V. S. Studirao je u

Švicarskoj, bio je – kažu – dobar i spreman liječnik, zarobljen petnaeste u Galiciji na

istom sektoru gdje sam ja odlikovan velikom srebrnom zvijezdom za hrabrost, a sada

su ga preko Švedske dopremili iz jednog sibirskog zarobljeničkog logora kao pošiljku.

Predmet! Pustio čovjek bradu do pojasa, ne prepoznaje nikoga, poživinčen potpuno,

bulji u svijet, u jednom te istom smjeru, nepomično, i pojma nema da se je povratio u

domovinu. Kako je sve to zapravo ljudski uslov-Ijeno i neizrecivo bijedno, svi ti

glasni i patetični pojmovi kao “domovina”, “bog”, “društvo”, “rat”, “dužnost”, “čast”,

itd. Razgovarao sam s D.-om. On bezuvjetno vjeruje da ne će proći ni godina dana, a

mi ćemo imati svoje portfelje i svoje kabinete. Jedini politički ideal treba da nam je po

D.-U “naša vlastita lisnica”. “Naša vlastita narodna lisnica” po D.-u, to je naime

“njegova lisnica”, a ne moja! To je sva razlika u našim pogledima. Inače on mene

smatra, ne zna se zapravo zašto, lojalnim ratnikom, u austrijskom smislu,

a sebe buntovnikom. Nije mi jasno na temelju kakve logike! Bio je uvijek pragmati,

praktikus.

Raspoložen unionistički, jedamput mi je u Beču dokazivao, da smo mi manje vrijedni

od konjske balege na cesti. Kad sam mu tumačio da bi poznatu zapovijed božju kojom

se zabranjuje umorstvo trebalo preinačiti iz “ne ubij” u “ne ubijaj” jer da se svakome

može dogoditi da ubije čovjeka, ali da taj glagol dobiva grešno zapravo značenje tek u

trajnom obliku, on mi je odgovorio da nema vremena za lingvistička zanovijetanja.

Iz tih redaka govori netko na rubu samoubojstva, zapleten u mračnu dramu crijeva,

rezigniran po svome iskustvu, noseći u svojim živcima bezbroj životnih mogućnosti,

otvorenih u raznim smjerovima, a stvarno je poživio slomljeno, po crti najmanjeg

otpora: pod poplunom jednoličnog i dosadnog braka, u sjeni kućevlasničkog

preživanja koje šalje čovjeka u smrt putem ovapnjenja žila i solidnog pogreba prvog

razreda. Ranjen je taj čovjek koji se s ratišta vraća kući u svoj rodni grad i koga

smetaju pojmovi kao “domovina”, “društvo”, “čast” i “dužnost”. Umoran je taj

odlikovani ratnik i na kraju snage, ali ipak toliko inteligentan te mu ideal “naše

lisnice” (pa bila ona i njegova vlastita) izgleda nedostojnim ljudski pristojnog

“pogleda na svijet” koji je već onda, prije dvadeset godina, bio “negativan”, a nije se

tokom čitavog života razvio do nečeg pozitivnog što bi moglo verbalno da zadovolji

inženjera Sineka. To “lingvističko zanovijetalo” koje gnjavi buduće državnike

nijansama trajnih glagolskih oblika nije dotjeralo ni do čega. Na početku šestog

decenija trijebi buhe na uzničkoj slamnja-či, nariče nad svojim požutjelim

uspomenama i čita Budhu. A danas, retrospektivno, tako se čini: da nije došlo prije tih

dvadeset godina do onog katastrofalnog prijeloma s Vandom, da je taj čovjek mogao

da pozivi svojim normalnim, neposrednim životom, da se je najosnovniji nagon u

njemu iživio, on ne bi pao u čitav niz protuslovlja, on ne bi poživio životom

prividnim, naobičnijim poratnim surogatom braka, obiteljske sreće i gradanske

karijere. Sve je to zapravo bila narkoza, poslije goleme nesreće.

Vanda je bila udata za nekog subalternog madžarskog županijskog činovnika u

Munkacsu. Da sam je upoznao u Stanislavovu na kolodvoru, jeseni devet stotina i

petnaeste, kad se vraćala iz Lavova gdje je posjetila svog ranjenog supruga – oficira

nekakve madžarske infanterijske regimente. Ta je žena bila od mene starija tri-četiri

godine, a naša mračna, otrovana ljubav zrelih, mesa gladnih ljudi zauzela je divlji,

olujni oblik prilično zaslijepljene strasti. To uzrujano i iskidano putovanje između

Stryja, Munkacsa i Stanisla-vova provalilo je konačno do odluke, i ona je jednoga

dana doputovala k meni u Peštu, obavi-jestivši svoga supruga da je odlučila otputovati

sa mnom. Odsjeli smo u jednom budimskom hotelu, bilo je to početkom jeseni

šesnaeste; cvrčci su se čuli s budimskih livada, a prijeko nad dunavskom tihom

horizontalom blistale su girlande plinskih svjetiljaka, kao u posljednju počast toj

gnjiloj ljubavi koja je prve svoje slobodne, ljudske noći već ležala na odru. Sjećam se:

preko otomana hotelske sobe bio je prebačen perzijski sag koji je bio prilično grubo

tkan, i ja sam osjećao kako mi grize gola koljena. U sobi je bila polutmina, žaluzije su

bile spuštene i ništa se nije razabiralo nego neodređena masa bijelog ženskog mesa, u

crnom svilenom kombineu. Osjećao se intenzivan miris Vandinog Chyprea. Netko je

pokucao.

– Tko je?

– Brzojav za gospođu!

Doista. Brzojav za gospođu, a u brzojavu javlja njen suprug iz Munkacsa da je jutros

u jedanaest sati umrla njihova sedmogodišnja djevojčica Vanda od angine, i on moli

za posljednju uslugu: da se Vanda vrati na dječji sprovod.

Otputovala je Vanda na sprovod svoje sedmogodišnje djevojčice, momentano, prvim

brzim vlakom, a ja sam znao da je otputovala konačno i da se više ne će vratiti. Kad je

na peštanskom kolodvoru nestalo crvene svjetiljke njenog posljednjeg vagona, ostao

sam na peronu, ne shvaćajući ništa. U pet sati jučer poslije podne, to znači dvadeset i

osam sati prije toga oproštaja na kolodvoru, stajao sam na istome mjestu, očekujući

debrecinski brzi, a večeras prolazi pokraj mene jedna grbava gospođa i nosi lakiranu

kutiju za šešire. Ta grbava dama nosi crvene ruže, buket crvenih ruža, njeni su

kovčezi presvučeni zelenkastom pustenom prevlakom, grbava je; kamo uopće može

da otputuje jedna grbava dama i što će joj ruže? U dnu kolodvora, vani, na otvorenoj

pruzi, odjekivala je vojnička pjesma u masovnom zboru, i halabuka bučne soldateske

grmjela je pod staklenim svodom kao u crkvi. Vojnički transport, pijan, okićen

poljskim cvijećem, dovikivanje ađutanata, udari bubnjeva i či-nela soldačke glazbe,

vika nosača, zbrka oko novih brzovoznih garnitura, a iznad staklene prozirne

kolodvorske kupole, iznad bijelih oblaka dima, visoko, u zelenoj rasvjeti nebeskoj,

treperile su debele, masivne zvijezde.

Po kotačima brzovozne bečke garniture udarao je neki čađavac čekićem, i to je davalo

čitavom kolodvoru karakter kovačnice: sve čađavo, sve crno, sve miriše na vlažnu

glinu. Vrcaju iskre, duvaju mješine, Vulkan kuje na tome gvozdenom nakovnju

sulude, paklene motive: putuju grbave žene, opatice, vojnici, sve izgleda kao

razbacana kutija igračaka, a između tih razbacanih igračaka i ja sam jedna: čovjek

kome je toga trena otputovala njegova iluzija o sreći.

Vandina djevojčica umrla od angine? Da to nije trik onog županijskog idiota u

Munkacsu? Kakav trik? Takvim samoubojstvenim trikom ne bi se nadmudrivali ni

ljudožderi.”

Na prvome kolosijeku, s koga je nestao deb-recinski brzi, stajala je već nova garnitura

bijednog provincijalnog osobnog vlaka. Na ovom istom mjestu gdje je stajao Vandin

vagon (gdje sam joj posljednji put poljubio ruku na rasvijetljenom prozoru), na

matematski točno istoj visini Vandine ustreperene, mrtvački hladne ruke stoji kćerka i

oprašta se s majkom. Kćerka je postavila na drvenu policu svoj paket vezan špagom i

melankolično priklonivši glavu govori nešto svojoj majci, a osjeća se po treperenju

njenog glasa da-guta suze. Nju peče njena pupkovina, kida se od majčine utrobe,

putuje u kiše gdje će žigosati pisma po blatnim sobama ili mokrom kredom crtati po

crnoj školskoj ploči, misleći na svoju mamu (na razmočenu žemlju u plavome lončiću

na izribanom kuhinjskom stolu, gdje visi kalendar i futrola za kefe i cvrkuće

kanarinac), a mama to je sve u vezi s tom slabašnom udovicom u crnini: mamina

kuhinja, mamin lavor na klupici pod vodovodnom školjkom, mamin plamen u

šparhetu gdje se puše topli kolači, to je mama, zbogom, mama, zbogom… Kezi csokolom,

mamus!

Rasvijetljen voz u pokretu, kad čovjek kao mjesečar bulji u rasvijetljene četvorine

željezničkih prozora, izgleda kao da je niz rasvijetljenih željezničkih zahoda u

gibanju, i sve što su ljudi do danas uspjeli da stvore po svojim civilizacijama, to je

zapravo niz rasvijetljenih željezničkih zahoda što putuju u svim smjerovima po

voznom redu, po čitavome globusu, jer ako već netko putuje na sprovod, dobro je da

mu i ta prostorija bude pri ruci.

Nestalo je voza sa rasvijetljenim zahodima i njegove crvene svjetiljke, i bubanj glazbe

vojničke prestao je da grmi, i mamuš je lijepo pomno spremila svoju crno obrubljenu

maramicu u po-mpadurku i nestala, a ja još uvijek stojim na istome mjestu, zureći u

tračnice. Iz jednog poštanskog vagona bacaju crnouniformirani ljudi pakete. Dugo

sam promatrao s kakvom su znojavom, smrdljivom, upravo demonskom mržnjom

prebacivali te pakete u kolica, i ne znam zašto, ta antipatija, s kojom su te kutije, ti

zamoti padali u kola, na pod, na tračnice, s kojom su se kotrljali po pločniku

peronskom, kako su ih bacali natrag i pločniku peronskom, kako su ih bacili natrag i

tukli nogama i šakama, kao uklete stvari, ta surovost postupka spram mrtvih predmeta

prijala mi je i tu sam se bio nešto sabrao. Prolazili su drvosječe, Slovaci, splavari, s

dugim pilama i bradvama, vojnici u grupama, izgubljeni, zbunjeni bijednici, prenoseći

svoje škrinje i oružje, nespretno zvekećući sabljetinama i ostrugama. Teški, znojni,

glomazni konjanici, a ja nikako nisam mogao da shvatim zašto me obilaze i što

petljaju toliko svojim zavežljajima i kutijama i prtljagom oko mene, i što dodiruju

svojim preopterećenim rukama kape u mimohodu, kao da mi domahuju i odmahuju

rukom. Onda mi je tek palo na pamet

da sam oficir, i da vojnici vrše samo svoju propisanu dužnost pozdravljajući me po

reglemanu. Brzi voz s Tatre uletio je pod staklenu kupolu s

masom ženskog građanskog svijeta, svježe, gorštački,

smeđe isprženog na planinskom suncu: dame s bogatom prtljagom, soignirane

velegradanke, crne kao da se vraćaju iz Somalije, koje dočekuju supruzi, isto tako

soignirani velegrađa-ni, ratnici s peštanskog asfalta, između tri kavane u neposrednoj

blizini Opere. S onu stranu Tatre leže mrtvaci u blatu, mase mrtvaca, i svi su njuškom

prije toga polizali zemlju. Vandino je dijete umrlo, Vanda je otputovala na sprovod,

Vanda se više ne će vratiti. Kao u polusnu sjeo sam pred kolodvorom u fijaker, a kako

sam dospio u perivoj zvjerinjaka, ne sjećam se više. Tamo je bila vojnička,

ratnodobrotvorna zabava, pak me je fijaker po svoj prilici iskrcao iz vlastite

inicijative: padale su rakete i od vremena na vrijeme, u crvenkastome odsjaju tih

raketa, vidjeli bi se crveni flamingi kako stoje na jednoj nozi i drijemaju oko moga

stola gdje sam lokao vino: zgru-šanu i gustu venoznu krv. Na rubu očaja u tome

zvjerinjaku, kraj betoniranog kokošinjca s plamenicima, opio sam na mrtvo, da se ne

ubijem, da ne zaurlam iza glasa ili da ne učinim bilo kakvu drugu glupost većega stila,

jer upravo za tom glupošću većega stila imao sam intenzivnu potrebu: da potrčim u

ovu stisku ratnih dobrotvora i soignirane gospode, da povučem revolver i da opalim

nekoliko hitaca, u strahu pred opasnošću što je zinula u meni pred stravom praznine.

Drugoga jutra probudio sam se u krčmi, u jednom zabitnom selu između Szolnoka i

Debrecina na pruzi u smjeru Munkacsa. Sjećam se mutno, posve mutno, da su u

vlaku, u kupeju drugoga razreda, tražili stjenice. Netko je isprevrnuo one izlizane

baršunaste jastuke tražeći stjenice, a netko je govorio o talijanskim narančama. Kako

sam dospio na taj vlak, u taj kupej gdje suputnici traže stjenice, ne znam ni danas i ne

sjećam se, ali vidim kako voz tutnji kroz rosnate šume, kako odjekuje grmljavina

kotača u mračnim šumama i kako se jedan oficir u uzanom koridoru drugorazrednog

vagona klati u ritmičkom talasanju vlaka poput predmeta, naslonjen leđima na stijenu

ku-peja, odrazujući se u prozorskom staklu: blijed je, cigareta mu se zalijepila za

donju usnu, bljuje mu se, a vlak grmi kroz rosnate tamnosmeđe šume.

Gdje je to bilo na pruzi, gdje sam se našao u mokroj travi, rasparanog rukava i

razrezanog desnog dlana, na nekakvoj žici (raskrvario sam se dobro – inače je sve bilo

u redu, samo mi je sablja otputovala), ne znam. Čujem kreket žaba i osjećam mokru,

rosnatu, vlažnu prašinu na cesti – rasvijetljen prozor jedne male krčme gdje se kuha

gulaš za prve rane putnike. Nad kiselkastom kružnicom gulaša u tanjiru po kome su

bili naslikani crvenkasti i plavi cvjetići sviće mi potpuna svijest, vraćam se prvim

jutarnjim vlakom u život – u normalan, konvencionalan život koji traje sve do one

fatalne večere u vinogradu.

Gdje je ona žena? Tiha, savitljiva, pokorna, bolećiva, s nagnjilim podočnjacima,

majka koja je povjerovala u savršeno suludu pretpostavku da je lično odgovorna za

smrt svoga djeteta, jer da se djevojčica noć prije njena odlaska doista tužila na bol u

vratu, ali ona, zaokupljena svojim vlastitim sebeljubljem, nije posvetila nikakve

naročite pažnje ovoj svakodnevnoj dječjoj izjavi. Ona je treperila od svakog, pa i

najnevinijeg dodira ruke, rastapala se u svojim grozničavim zanosima kao vosak, glas

joj je bio tih, malko na-gnjio, a oči, zelene vode majske, beskrajne, raz-livene

proljetne daljine. Divlje, plave, zvjezdane, zvjerske noći, ratna grmljavina, bubnjevi,

lokomotive, stanice, ona suluda posljednja noć u perivoju peštanskog zvjerinjaka:

jedan se lav probudio od sjaja i pucnjave raketa i vukao svoju zlatnu žilu po daskama

kaveza. Krvavo lavlje crijevo što se vuče kavezom, svjetlucave sumporne oči lavlje, i

ružičasti flamingi u bazenu, ukočeni u svojoj jednonožnoj egipatskoj mudrosti, a tu su

noć nad stjeničavim suludim vlakom što tutnji kroz vlažne smeđe šume udarale

munje, sve je bilo zeleno od munja, ja sam urlao od ranjavog bola za ženom što mi se

objavila kao skupocjeni firentinski brokat, kao Brahmsov valcer na harfi, daleka,

čudna, sva u crnome trikou, kao krotitelji-ca zmija, mirišljive raspletene kose, a topla

joj suza klizi po mojoj ruci. Gdje su te naše divne noći na rijeci, noći u čamcu što tiho

klizi po crnoj plohi, dodirujući nečujno pladnjaste ogromne listove lopoča na površini

vode, noći u rosnatoj šumi pod ruševinom staroga grada karpatskog (među sovama, u

grmljavini, pod svodovima pivnice stare zapuštene, tvrđave), iluzija naša što je

buktjela po praznim crkvama, u željezničkim ku-pejima, po konditorajima od

Stanislavova do Munkacsa, a svega je nestalo u talasu granata, u količini novih

događaja što su ponijeli tu bijednu obmanu kao papirnatu lađicu.

Pao je prvi snijeg, moje su čizme bile poderane, voda mi se lijepila za prste. U

nakvašenim, blatnim obojcima, mokar snijeg na prsobranima, a ja u prokislom,

nakvašenom, teškom, zgužvanom frontaškom mantlu neobrijano, robijaško, izmučeno

lice, u smrdljivom suknu, stojim na prsobranu i zurim u blato, u magle – u jesen, i

čekam hitac, bilo kakav spasonosan hitac. U glavu, u srce, u crijeva. Čekam upalu

pluća ili tifus. Nije bilo ničega: ni upale pluća ni tifusa, pa čak ni angine. Nekoliko

križića je bilo. Za zasluge, pak još jedan za zasluge, pak uz veliku srebrnu mala

zlatna, i tako. l onda se tu javljaju neke stare ma-džarončine koje sole čovjeku pamet

da je dobar frontaš, a oni su, biva, kao buntovnici koji računaju s “narodnim”

portfeljima!