Matija Divković opet među nama

Povezani članci

• Milanović pokazuje BiH ‘nacionalističke mišiće’
• Putujuća izložba “ŽENE OTPORA-DONE RESISTENTE” iz Španjolske, Italije, Francuske, Njemačke, Belgije, Hrvatske i Portugala u Puli
• Omer Ć. Ibrahimagić: Inflacija duha i etike je očita
• Holandsko ljeto: džemper i dekica na nogu i po
• POZIV NOVINARIMA za prijavu radova za Novinarsku nagradu Antikorupcijske mreže u BiH ACCOUNT
• GuGu humanitarni bazar

Matija Divković, Nauk krstjanski i Sto čudesa (latinični prijepis s bosančice  i pretisak izvornika), priredile: Darija Gabrić-Bagarić, Marijana Horvat, Dolores Grmača i Maja Banožić, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Sarajevo 2013.

Piše: Marko Karamatić

Prošla su četiri stoljeća od pojave prve knjige iz Bosne i Hercegovine na narodnom jeziku autora fra Matije Divkovića (Venecija 1611) u kojoj su zajedno uvezana dva njegova djela: Nauk krstjanski za narod slovinski (tzv. „veliki“ Nauk) i Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije (11,5 x 16,5 cm, 790 str.). Od toga izdanja sačuvana su 23 primjerka Nauka krstjanskoga uvezanih sa Sto čudesa, 6 primjeraka zasebno Nauka i 2 primjerka zasebno Sto čudesa u franjevačkim bibliotekama u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Gorici/Livno, Visokom, Mostaru, Makarskoj, Slav. Brodu, Vukovaru, te u državnim bibliotekama u Sarajevu, Zagrebu, Vatikanu, Parizu, Londonu i Chicagu. Činjenica da je riječ o prvoj tiskanoj knjizi na narodnom jeziku iz Bosne i Hercegovine, možda je dovoljna da novo izdanje (Sarajevo 2013, 630 str.) u dijelu kulturno osjetljivije i stručne javnosti potakne daljnje promišljanje o Divkovićevu djelu i njegovu mjestu unutar bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti i kulture, kamo ono pripada. Osim spomenutih, Divković je objavio još dva djela, također u Veneciji: Besjede svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616) i Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (1616), nazvan „mali“ Nauk.

Divković i njegovo djelo

O samom autoru knjige, fra Matiji Divkoviću, vrlo je malo podataka, a njih uglavnom nalazimo rasute u njegovim djelima. Na početku svoga Nauka (1611) piše da ga s dijačkoga (latinskog) jezika „skupi, istomači, privede i složi bogoljubni bogoslovac fra Matije Divković iz Jelašak“,  te ga  „izpisa budući kapelanom u Sarajevu“ 1609. Godina njegova rođenja neizravno je izvedena iz zapisa u Sto čudesa gdje kaže da je djelo započeo pisati 1609. u Sarajevu s 46 godina. I toga slijedi da se rodio 1563. Nekoliko podataka o njemu bilježi fra Ivan Frano Jukić u Bosanskom prijatelju (1850) u kojem piše da je stupio u franjevački red vjerojatno u samostanu u Olovu, da se školovao u Italiji, bio kapelan u Sarajevu, da je službovao kao propovjednik u Olovu i Kreševu, te da je 1631. umro u olovskom samostanu, kako je zabilježeno u sutješkom nekrologiju.

Divković je, kako vidimo, prva dva djela pisao u Sarajevu u vrijeme svoje kapelanske službe. Nije, međutim, sasvim razjašnjeno kojim se izvorima služio. On ih ne navodi, nego samo napominje da knjigu „privede i složi… iz jezika dijačkoga“, što znači da ju je pisao vjerojatno na temelju više latinskih predložaka. Stanovite poveznice uočavaju se s katekizmima P. Canisija i J. Ledesme, tadašnjih uglednih teoloških pisaca, a nije isključeno da je poznavao i neke hrvatske katekizme – prijevode i prerade (Komulićev, Budinićev, Sfrondatijev), koji su znatno manjega opsega od njegova Nauka. Međutim, izvor za Sto čudesa je poznat, a to je djelo njemačkoga dominikanca Johannesa Herolta (+1468) o Marijinim čudesima (Sermones Discipuli de tempore et de sanctis cum Promptuario exemplorum et de miraculis beatae Mariae Virginis), popularno nazivan Discipulus, prema Divkoviću Dišipuo. Budući da je ono izvor i hrvatskoglagoljskim disipulima iz 16. st., nije posve jasno je li Divković preuzimao tekstove neposredno od Herolta, ili se možda dijelom koristio i spomenutim disipulima.

Divković je rodonačelnik pisane riječi u Bosni i Hercegovini, „utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine“ (Midhat Begić), pisac koji je dao „prvine bosanske književnosti“ (Krešimir Georgijević). Njegovi neposredni sljednici u književnom radu i jeziku jesu franjevački pisci njegova stoljeća, njegovi suvremenici, Pavao Papić, Stjepan Matijević i Pavao Posilović, kod kojih se, uz to što su pisali bosančicom, zapaža i jezična srodnost s njegovim djelom. Snažan Divkovićev književni poticaj pokrenuo je franjevačko spisateljstvo koje je kroz zadnja tri stoljeća osmanske vlasti dalo zapažene plodove.

Pismo i jezik

Svoja djela Divković je objavio na bosančici (zapadna ćirilica), tradicionalnom pismu u Bosni. Njome su pisali franjevci u samostanima, služila je kao poslovno pismo trgovaca i obrtnika, nalazimo je na stećcima, bila je raširena u puku, a koristila se, ne samo u Bosni, nego i na prostoru srednje Dalmacije, u Poljicima i u Dubrovniku. Odlučivši se za bosančicu, Divković je imao u vidu svoj katolički puk koji ju je najbolje poznavao. Međutim, stigavši u Veneciju, u tiskari Petra Bertana nije našao bosaničnih slova pa ih je morao sam oblikovati: „ja mojijemi rukami učinih svekoliko iznova i iz temelja svakolika slova“. Divković, dakle, svojim tiskanim knjigama ne samo da se iz svoje Bosne vinuo u visine Gutenbergove galaksije (Marshal McLuhan, 1962), nego je izradom slova krenuo tipografskim stazama izumitelja tiskarskoga stroja Johanna Gutenberga (1450). Davši slovnim znakovima svoj pečat u knjizi, on se potvrdio kao „samostalan i originalan reformator zapadne ćirilice“ (Dalibor Brozović).

Divkovićev jezik je u osnovi čisti narodni jezik, štokavština ijekavskog izgovora s primjesama ikavice, kojim se govorilo u srednjoj Bosni između Olova, Sutjeske i Kreševa, ali ga je nadogradio i jezičnim izrazom dubrovačke i hrvatske srednjovjekovne glagoljske književnosti. On je literarne i jezične tradicije s područja Bosne, Slavonije, Dalmacije i Dubrovnika povezivao u jednu cjelinu. Njega su na književnom putu i u jeziku slijedili kako bosanski franjevački pisci tako i oni izvan u Bosne, te su se značajke „književnog jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na široko hrvatsko područje i izravno utjecale na procese formiranja književnoga jezika na štokavskoj osnovici“ (Darija Gabrić-Bagarić). Tom jezičnom procesu pogodovala je činjenica da je franjevačka provincija Bosna Srebrena u Divkovićevo vrijeme obuhvaćala, uz Bosnu i Hercegovinu, također Dalmaciju, Slavoniju, Liku, Podunavlje, Ugarsku, dijelove Srbije, Transilvaniju…

Sadašnje izdanje – latinični prijepis i pretisak

Divkovićeva knjiga Nauk krstjanski i Sto čudesa prvi put se cjelovito objavljuje nakon četiri stoljeća u latiničnom prijepisu i pretisku kao projekt provincije Bosne Srebrene. Ideja je nastala u vezi s 400. obljetnicom njezina tiskanja, što je bio i povod znanstvenom skupu održanom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (2011). Priprema je potrajala više od dvije godine. Kao osnovni predložak poslužio je primjerak Nauka i Sto čudesa iz samostanske knjižnice u Kraljevoj Sutjesci. Činjenica da se nije mogao pronaći niti jedan cjelovit primjerak, za popunu nedostajućih stranica poslužili su primjerci iz knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu kao i iz knjižnice samostana na Gorici kraj Livna.

Tekst su na latinicu transkribirale priređivačice s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Filozofskog fakulteta u Zagrebu: dr. Darija Gabrić-Bagarić, dr. Marijana Horvat, dr. Dolores Grmača i prof. Maja Banožić. Taj su vrlo zahtjevan i minuciozan posao, za koji se traži obilje truda i strpljivosti, obavile ozbiljno i akribično. Darija Gabrić i Marijana Horvat napisale su uvodne studije za Nauk krstjanski odnosno Sto čudesa, tumač imena i izraza te rječnik nepoznatih riječi, dok je Dolores Grmača, uz rad na transkripciji teksta, obavila i vrlo zahtjevan redaktorski posao. Autorice su u svojim studijama Divkovićevu djelu pristupile s književno-povijesnog i jezičnog aspekta. U djelu, u kojem su raniji istraživači, pojednostavljeno vidjeli samo prijevod, kompilaciju i preradu, autorice ukazuju na one književne elemente kroz koje se kristaliziraju kreativne Divkovićeve nadgradnje po čemu on svoje djelo vidljivo adresira puku Bosne Srebrene. Na kraju knjige pridodan je i opis sačuvanih primjeraka Nauka i Sto čudesa (D. Grmača – M. Karamatić).

Za vrstan vanjski i unutarnji izgled obiju knjiga (transkripcija i reprint) pobrinuli su se akademik Zlatko Ugljen (naslovnica), grafički urednik Branko R. Ilić, te Darko Rubčić koji  je, zajedno s Brankom, uložio mnogo truda da pretisak što bolje uspije. Na koncu, u ovom poslu, ne na posljednjem mjestu, treba istaknuti „Grafotisak“ – Grude, tiskaru vrhunske europske kvalitete, kao i njezina ravnatelja Mladena Ćorluku koji je pridonio uspješnoj tiskarskoj realizaciji ovoga projekta!