Martin Heidegger: Manjak svetih imena

Povezani članci

• U iščekivanju prve knjige: Jelena Galijašević (*)
• Vratila se Jadranka-san
• Predstavljena knjiga “U požaru svjetova” Michaela Martensa
• Melodije bune i Neretve: Dežulović i Lucić stižu u Mostar
• Predstavljanje knjige Juraja Hrženjaka: “Stoljeće života – Antifašistički zapis i kultura sjećanja”
• POSVETA MAKU DIZDARU I NJEGOVIM STEĆCIMA U STOCU

Hölderlin u predzadnjoj strofi svoje ode Pjesnički poziv objavljuje:

Stoga se s drugima voli družiti pjesnik
ne bi li mu pomogli da ga razumije.

Tko su ti ”drugi”? Drugi pjesnici? Ili pak oni koji govore drukčije od pjesnika? Možda misleći? Oni bi trebali pomoći razumjeti. Što ovdje znači razumjeti? Kako bi se ovdje trebalo pomoći? Ponajprije – što valja razumjeti?

Hölderlinove riječi ili čak Ono što pjesnika goni prije svih drugih i nezadrživo njegovu kazivanju?

Pitanje za pitanjem, pitanja koja će se razjasniti tek tada kada promišljeno osluhnemo Hölderlinove riječi, vidjevši ih daleko unaprijed: Vladavina i plodovi Titana.

Titani

Ali nije
Vrijeme. Još su
Nesputani. Nesudjelujuće
Božje ne pogađa.

Ono što pjesnika goni u izricanje jest nužda. Skriva se u izostanku božjeg prisustvovanja.
U zadnjoj strofi njegove elegije Povratak domu dolazi taj izostanak do jednostavne, sveobjašnjavajuće, ujedno tajanstvene riječi:

manjkaju sveta imena.

Veliko jamstvo koje bi moglo pomoći razumjeti u nuždi bio bi pogled u ono samosvojno toga manjka, iskustvo njegova izvora koje se vjerojatno skriva i priječi odgovarajuće imenovanje njemu primjerena i njega samog prosvjetljujućeg imena.

Ako bi tehničko doba bilo kadro iskusiti svu moć postavlja (Gestellnis) što ga određuje, i to tako da bi se pokazalo kako – naime, na jedan pomaknut način – u njemu vlada manjak, područje spasonosnog bilo bi opstanku čovjeka dodijeljeno kao otvoreno za sudjelovanje.

No poznajemo li već polje na kojemu počinje put tog iskustva? Poznajemo li dovoljno samosvojnost puta na koji bi moralo poći stvari primjereno mišljenje, kao iskustvo?

Čini se da je tako.

Jer na početku su novovjekovnog mišljenja, prije svakog razjašnjenja stvari mišljenja, rasprave o metodi: Descartesovi spisi Discours de la méthode i Regulae ad directionem ingenii. A u epohi dovršenja tog mišljenja, u zaključnom dijelu Hegelova spisa Znanost logike, postaju metoda mišljenja i njezina stvar čak izričito identični.

No jesu li metoda i put mišljenja nešto jednako? Nije li upravo u tehničkom dobu došlo vrijeme da osmislimo samosvojnost puta u razlici spram metode? Doista – tu stvar valja ispitati. Najrazvidnije je možemo iskazati na grčkom, iako sljedeći stav u mišljenju Grka nećemo naći:

he hodos – mepote methodos
put nikada (nije) neki postupak.

Postupak (Verfahren) – znači usmjerenje mislećeg napredovanja…, da pristupimo nekoj stvari, slijedimo je, vrebamo je ne bismo li je učinili raspoloživom za pojmovno zahvaćanje. To je pak putu nešto strano.

Put je put na putu,
koji vodi i prosvjetljava,
donosi, jer pjeva.

Pjevati ovdje znači: pustiti da ti govori čisti poziv prisustvovanja kao takvog, iako je to upravo i samo prisustvovanje uskraćivanja i zadržavanja.

Put ne pozna postupak,
Nikakav dokaz, nikakvo posredovanje.

Tek bi mišljenje koje u sebi ima prirodu puta moglo pripraviti iskustvo manjka. Tako bi moglo pomagati razumjeti pjesniku koji mora govoriti o nuždi manjka. Razumjeti ovdje ne znači: učiniti razumljivim, nego: podnositi nuždu, naime, ono ishodišno iz kojeg tek izvire nužda manjka svetih imena: zaborav bivstvovanja, to jest sebeskrivanje (alethe) svojstvenosti bivstvovanja kao prisustvovanja.

”Zaborav bivstvovanja” znači na prvi pogled manjkavost, propust. Uistinu je posrijedi riječ udesa čistine bivstvovanja, ukoliko taj kao prisutnost može postati očit i može određivati sve bivstvujuće, samo ako se čistina bivstvovanja, aletheia, drži sebe, zadržava pred mišljenjem, što se zbiva od početka zapadnjačkog mišljenja i kao taj početak, te što otada obilježava epohe povijesti bivstvovanja sve do današnjeg tehničkog doba koje, ne znajući, slijedi zaborav bivstvovanja kao svoj princip.

Zadržanost čistine prisustvovanja kao takvog priječi da manjak svetih imena doista iskusimo kao manjak.

Danas smo više nego ikad udaljeni od mogućnosti da prepoznamo tu stvar i kao spoznatu njome ovladamo.

Jer, ostajemo bez pogleda i ulaska u putnu narav (Wegcharakter) mišljenja koje tek može zajamčiti iskustvo zaborava bivstvovanja, to jest izvor manjka.

Zacijelo je danas vladajućoj navici predstavljanja teško uvidjeti putnu narav mišljenja. Jer putna narav mišljenja je odveć jednostavna i radi toga nedostupna vladajućem, u bezbroj metoda zapletenom ”mišljenju”. Već sama vladavina dijalektika svih vrsta zatvara put do biti puta.

A dok nam je uskraćen pogled na to da i u uskraćenosti i zadržanosti vlada neki poseban način prisustvovanja, i kako vlada, ostajemo slijepi i nepogođeni pri prisustvovanju u stisci koja je u vlasti manjka i koja ujedno nosi i skriva ime svetog i time samo sveto.

Samo iz zadržanosti na otvorenom području iz kojeg opstoji manjak pruža se mogućnost pogleda u ono što manjak danas jest time što manjka.

S njemačkoga preveo Mario Kopić

Heideggerov tekst Der Fehl heiliger Namen napisan je 1974. i posvećen je Hugu Friedrichu za njegov 70. rođendan. Preveden je prema pretisku iz: Martin Heidegger, Aus der Erfahrung des Denkens 1910-1976, Frankfurt/M.: Vittorio Klostermann 1983, str. 231-236.

Filozofski  magazin