ENG
Kronika Pozorišnog proleća (prvi dio)
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
Povezani članci
SVETI I PROKLETI
Obrad Nenezić „Sveti i prokleti“, režija Obrad Nenezić, Barski ljetopis, Bar
Predstava Sveti i prokleti koja je izvedena kao svojevrstan prolog teatarskog fesitvala Pozorišno proleće otvorila je niz kazališnih događanja kojima se Šabac upisuje, drugu godinu zaredom, na mapu kulturnih događanja u Srbiji i regionu.
Radi se o predstavi za koju nisam siguran da je uopće trebala ovoj manifestaciji i njenom selektoru i direktoru Zoranu Karajiću?! Jer, u slučaju ove predstave riječ je o čitavom nizu ozbiljnih pitanja čiji odgovori podrivaju njen iole ozbiljniji profesionalni dignitet.
Na velikoj sceni Ljubiša Jovanović Šabačkog pozorišta glumci Jovan Dabović, Branka Stanić, Filip Đuretić, Dragiša Simović, Vukan Pejović, Miro Nikolić i Vladimir Cerović, u pretenciozno i krajnje neutemeljenom autorstvu teksta i režije Obrada Nenezića,- upinjali su se iz petnih žila da donesu tragediju inspiriranu velikom ljubavlju Vladimira i Kosare.
Od cijele izvedbe, koja je svojim velikim dijelom asocirala na naivitetom natopljene predstave za djecu, izdvojio bih dva elementa profesionalno urađena: scenski govor koji je postavila prof.dr. Dijana Marojević i kostimografiju Anastazije Miranović.
Scenografija Darka Musića izvedena sustavom kocke koja se okreće bila je i naivno mišljena i redateljski plošno, jednolinijski korištena.
Izbor muzike Ivana Zirojevića bio je pretenciozan u namjeri, zamoran u repeticijama i naivističkoj simbolici…
Predstavom dominira stalno inzistiranje na patetičkim i povišenim tonovima u pokušaju da se preglasnim akcentiranjima replika naivističke obrade povjesnog motiva Vladimira i Kosare dođe do relevantnog upliva na gledalište.
Glumci su, zapravo, pokazivali nemoć, poglavito režije, a potom osobnih slabosti i evidentnih snizilica u interpretaciji.
Ozbiljne glasovne pretpostavke Jovana Dabovića i njegova fizička statura na najklasičniji način redateljski su zloupotrebljavani…
Kosara Branke Stanić neuvjerljiva je i do kraja slabašno kreirana uloga, kao i car Vladislav Filipa Đuretića.
Smirenu, iskustvom optočenu kreaciju cara Samuila donio je Dragiša Simović.
Iguman Isaija i princ Radomir Vukana Pejovića isijavali su groteskalan, do kraja simplificiran pristup ovim likovima.
Pop Dukljanin i Konzul u tumačenju Mire Nikolića bili su odslik korektnog tumačenja ovih tipologijskih likova, a Glasnik i Dželat Vladimira Cerovića tek su funkcionalni provodnici elemenata slabašne dramske storije.
Ne znam zašto je ova predstava zalutala na šabačko Pozorišno proleće, ali sam siguran da Barski ljetopis nije nimalo slavno pokazan na ovom festivalu, koji je već svojim prvim izdanjem pozicioniran na ozbiljno mjesto kazališne mape srpskog teatarskog prostora.
Šteta!
DEMONTAŽA METAFIZIKE
Dušan Kovačević, „Hipnoza jedne ljubavi“, Zvezdara teatar, Beograd
Dušan Kovačević stvarni je umjetnički spiritus movens Pozorišnog proleća u svom rodnom Šapcu.
Sa Zoranom Karajićem, najboljim šabačkim glumcem i direktorom tamošnjeg teatra, kao i selektorom već uveliko afirmiranog šabačkog festivala, uz prestižan umjetnički savjet, koji opet predvodi akademik Kovačević (Mira Banjac, Voja Brajović, Nikita Milivojević, Nebojša Bradić, Svetislav Basara, Svetislav Jovanov, Milivoje Mlađenović i Dragana Bošković), on je začeo i stvara ponajbolji srpski teatarski festival!
Ovogodišnju festivalsku manifestaciju Kovačević je obogatio i oplemenio svojom dramom Hipnoza jedne ljubavi, koju je sam postavio u Zvezdara teatru.
Kovačevićev dramski tekst u žanrovskom pogledu teško je odrediti, a količina kovačevićevske reciklaže nije negativno uticala na krajnji dojam o njegovom novom komadu.
Dapače, Kovačević u svojim zrelim godinama stvara dramu supstituirajući tri komponente njene dramatske konstitucije: angažiranu priču o nestajanju jedne Srbije koja odlazi u rasejanje („…Svake godine u Srbiji nestane jedan manji grad od četrdeset do pedeset hiljada stanovnika. Toliko nas je manje jer odlazimo, napuštamo zemlju, selimo se u neke druge krajeve ili put neba. A godine brzo prolaze i za deset godina nestaće grad od petsto hiljada stanovnika i ako se tako nastavi Srbi će u Srbiji biti nacionalna manjina za sto godina. Jedina nada je ljubav prema bližnjima u zemlji kojoj dugujemo sve što imamo.“ Dušan Kovačević).
Ljubavna priča zaronjena u velove nestvarnog i metafizičkog, sloj neprevaziđene kovačevićevske komike, koja svoje korijenje ima u njegovim krunskim dramskim tekstovima: Radovan treći, Maratonci trče počasni krug, Klaustrofobična komedija, a posebno odnos glumac-pisac-redatelj, to je složenost i vrijednost ove predstave…. Pored te troslojne složenosti ovog Kovačevićevog teksta cijela stvar obavijena je plaštovima poetske osjećajnosti u kojoj se mješaju gorka oporost trenutaka kojima smo suvremenici sa tugom i sjetom ljudske prolaznosti uopće…
Priča je jednostavna: negdje u planinama Srbije svoj ljudski vijek privode kraju učiteljica Soja (Anica Dobra) i Šumar (Ljubomir Bandović). U planinskoj usamljenosti ona doziva i hrani sove, a on razgovara sa vukovima…Tu je i njihova ćerka Mila (Nina Janković) čije se želje za velikim svijetom (San Francisko), smjenjuju sa mističnim mladićem, postvarenjem njene vizije iz knjige Mali princ, sa kojim noćima vodi razgovore, jer joj se on iz vasione javlja…
Čudan zbor kovačevićevskih likova upotpunjuju Vasa ljekar i njegov sin Dragi koji ne govori, ali svira u gajde; konačno Maj, postvarenje snova kćerke Radeta i Soje…
Tu je i lik stalno prisutan u razgovoru šumara i učiteljice, njihov sin, koji je dio one Srbije u rasejanju, kojoj se uporno hoće pridružiti i sestra mu, Mila, ali samo kada joj roditelji ozdrave!
Noć u kojoj Mila na jezeru očekuje svoga princa, nazvanog Maj, po mjesecu kada je prvi put ispunio njenu ljubavnu imaginaciju, je vrijeme dešavanja komada.
Kovačević vješto konstituira dramske situacije u kojima Rade i Soja zabrinuti za po našanje Mile, potraže pomoć Vase, ljekara koji godinama ne može da izlječi svoga sina Vasu, zaljubljenog u Milu. Bajkovitoj atmosferi Kovačevićevog dramskog zapleta presuđuje lik iz svemira, svojevrsni deus ex machina – taj princ iz snova, Maj, koji nadnaravnom moći ozdravljuje Soju, Radeta, Vasu, a Dragom vraća moć govora…
U zaošijanom poetično-bajkovitom stilu sve završava općim hepi endom. Sva ta nadnaravna ozdravljenja, niti literarno, kao pisac, niti scenski, kao redatelj, Kovačević ne mistificira. Naprotiv, predstava pokazuje Kovačevićev senz za dramsku demontažu metafizičnosti. Nevjerojatnom lakoćom pisac rješava konstruirane dramske situacije. Tu je na djelu Kovačevićevo majstorstvo da u vrlo suptilnoj stvaralačkoj sinergiji sa glumcima ostvaruje gotovo, u slučajevima drugih pisaca i redatelja, nepoznata podvižništva pozorničkog tipa.
Kovačevićev milimetarski, apotekarski izvajan dijalog glumci lagano donose na pozornicu jer je životan do bola…
Iako mi se, svojom scenskom ekspresijom i začudnostima irealnog ponašanja u realnosti, superiorno nametnuo svojom kreacijom seoskog ljekara Vase, Dragan Petrović Pele, zrelost i preciznost kreacija Ljubomira Bandovića, Anice Dobre, Nine Janković zaklapaju ovaj mozaik dubinskog i suštinskog razumjevanja Kovačevićeve poetične pjese koja suštinski, ali literarno gracilno,0 ubojito tijekom radnje, zgodimice, kovačevićevski na pozornici ostavlja slojeve životne gorčine današnje srpske svakodnevice…
Predstava izvrsnog glumačkog tima, rijetko interesantnog i do kraja intrigantnog teksta, društveno aktualna i angažirana, posebno značajna po nevjerojatnom osjećanju i stalnom paktu glumaca i pisca- redatelja Kovačevića.
EKSPLICITNO!
Janoš Herceg „Gogoland“, režija Andraš Urban, Narodno pozorište Sombor
Redateljstvo i ukupna poetika Andraša Urbana u ovoj predstavi Narodnog pozorišta Sombor potpuno je dosljedno u stilsko-estetskom pogledu provedeno tijekom cijelog trajanja izvedbe.
Kažem: izvedbe, jer događanja scenskih atrakcija, koje imaginira ovaj angažirani redatelj, nisam ubijeđen da treba nazivati klasičnim imenom: predstava???!
Primjenjujući logiku izravnog, eksplicitnog, gotovo crtanja onoga što želi gledateljstvu saopćiti, Urban koristi sredstva najbukvalnije ogoljene komunikacije sa gledalištem… Ta Urbanova izravnost, gotovo u nekom obliku naturalistično pokušavanje da se nerijetko repeticijama pojedinih replika prodrma uspavani gledatelj, e da bi od pasivnog, u suvremenom svijetu na svaki način manipuliranog čovjeka, taj isti gledatelj počeo samosvjesno osmišljavati procese društvene aktivnosti kao odgovor na poziciju potlačenosti i izmanipuliranosti.
Urban, kao i u nekim postavkama koje sam ranije gledao, pravi jasan otklon od bilo kakve teatarske stilizacije.
Koristeću glazbu (skladateljica Irena Popović), kombiniranu sa pjevanim songovima i eksklamativnim govorenjima dnevno-političkih neuralgičnosti i reakcija na njih, Urban energiju svoga požrtvovanoga ansambla usmjerava i gradirano vodi do niza kreščenda koji osiguravaju istodobno ritamske gradacije i slojeve poruka koje su, ponavljam to, nevjerojatno izravne.
Podsjetila me je ova angažirana Urbanova izvedba, posebno socijalno angažirana (!!), na piskatorovski oblik teatarske akcije.
Provokativan, Urban izaziva gledalište nastojeći da ono konačno digne glas protiv brojnih nepravdi u svijetu, društvu i državi oko nas…
U tome ga bez kalkuliranja strasno slijede Biljana Keskenović, Branislav Jerković, Ivana V. Jovanović, Milica Janevski, Nenad Pećinar, Saša Torlaković, te glazbenici koji na sceni stvaraju kompletan audiougođaj: Irena Popović i Nemanja Bubalo.
Predstava kao krik i opomena sveopćoj ravnodušnosti i uspavanosti!
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
){kind=link}