„Njegovi partijski prijatelji moraju povući granicu“

Povezani članci

• Američki napad u Siriji mogući uvod u ukidanje sankcija Iranu
• Amnesty International pobunjenike u Siriji optužio za val otmica, mučenja i samovoljnih pogubljenja
• Pet poginulih, 16 povrijeđenih u bombaškom napadu na putnički voz u Pakistanu
• Iluzije imperije: šta je britanska uprava zaista uradila za Indiju
• TKO SU NAŠI GENERALI?
• SAD: Tri osobe poginule za vrijeme protesta fašista

Foto: AFP

Michael Bröning u razgovoru sa Danielom Ziblattom o Donaldu Trumpu i iskorištavanju američke demokratije
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Profesore Ziblatt, u vašoj knjizi „Kako umiru demokratije“ vi pišete da vas ono što se trenutno dešava u SAD podsjeća na dinamiku vremena između dva evropska svjetska rata. Ne pretjerujete li sa tom opasnošću? Zar sistem nije dovoljno stabilan?

Ja mislim da je sistem prilično stabilan i postoji mnogo razloga da budemo optimistični. Prema nekim kriterijima američka demokratija je najstarija demokratija na svijetu a osim toga SAD su veoma bogata zemlja. Još nikada nije propala jedna demokratija tako stara i tako bogata kao ova u SAD. Ali upkos tome, i to je razlog što smo napisali knjigu, demokratija u SAD je u opasnosti. A ta opasnost ne dolazi samo od Trumpa i vjerovatno će ga preživjeti. Isplati se ukazati na slabosti političkog sistema u Americi – one su opasnije nego što su mnogi od nas dugo vremena mislili. Neki od nas, među njima i ja sam, suviše smo vjerovali u američku demokratiju. Mislili smo da ne igra nikakvu ulogu to kako se ponašaju političari pošto to naš sistem može podnijeti. Ali kako to sada izgleda to nije slučaj. Kad se posmatrate svijet vidi se da se politički sistemi mogu i raspasti.

Uspon populista izgleda da je svjetski trend. Šta je na fenomenu Trump tako posebno?

Juan Linz, jedan preminuli naučnik iz oblasti politike, predložio je 1970. jedan test. Time bi građani, naučnici a također i svi ostali mogli ispitati da li kandidat za jednu funkciju predstavlja prijetnju za demokratiju. Prvi znak upozorenja je ako političar napada medije. Drugi je ako sumnja u ispravnost izbora – dakle ako kaže da neće prihvatiti rezultate izbora ili misli da su izbori bili nizašta. Treći znak upozorenja nastupa onda ako kandidat svojim protivnicima podmeće da su agenti stranih sila ili kriminalci koji nemaju pravo da se natječu za tu funkciju…

 „Zatvorite je!“

Tako je. To je to šta je kandidat Trump u oktobru 2016. rekao o svojoj protivnici. „Zatvorite je!“ I konačno četvrti znak upozorenja je ako političar izaziva nasilje, podstiče na nasilje ili u njemu učestvuje. To su dakle četiri znaka upozorenja na kojima se poznaje autoritarni političar. Zastrašujuće na Trumpu je to da sada prvi puta u američkoj istoriji predsjednički kandidat jedne velike partije ispunjava sva ova četiri kriterija. Moglo bi se reći to je sve retorika ili trač. Ali on ne misli tako. Ne uzbuđujte se. Ali riječima mogu slijediti djela.

Možete li nam dati jedan primjer?

Ako predsjednik sumnja u regularnost izbora i uprkos svim činjenicama tvrdi da je bilo masivnih izbornih prevara to ima uticaj na javno mnijenje. Pogledali li se stav republikanaca prema slobodnim izborima ankete pokazuju da velika većina republikanskih birača danas vjeruje da američki izbori nisu bili regularni i da se u velikoj mjeri varalo. To su posljedice Trumpovih izjava. Također kad predsjednik tvrdi da su mediji neprijatelji ljudi mogli bi smo kazati da su to samo riječi. Međutim ankete pokazuju da 40% republikanaca vjeruje da mediji lažu i da stalno izmišljaju. Dakle imamo demokratiju u kojoj se sumnja u dvije osnovne vrijednosti a to su slobodni mediji i izbori. Ali riječi su važne i iz trećeg razloga: One izazivaju protureakciju. Čine demokratsku opoziciju nervoznom i pokušaj prejakog reagovanja je veliki. To je opasno pošto ovaj način govora i takvo reagovanje na obje strane može voditi do spirale eskalacije.

Je li dakle reakcija demokrata u određenoj mjeri dio problema? Hrani li ona monstrum populizma?

To se može desiti. Ne postoji jednostavan odgovor. Kako opozicioni demokrati treba da reaguju na autoritarnog političara? To je prastara dilema. Pokušavati po svaku cijenu boriti se i političara pokušati smijeniti ili jednostavno voditi normalnu politiku? Oba puta imaju svoje nedostatke. Ako se dopusti da stvari eskaliraju, po mome mišljenju postoji rizik da se slijedi strategija „boriti se kao republikanci“, dakle kopiranje bezobzirne taktike republikanaca. Time se dospijeva u đavolji krug u kome eskalira polariziranje u politici i radi se još samo o razmjeni uvreda.

Ako se političke partije žele braniti kako mogu ostati popularne a da ne postanu populističke?

Glavni kriterijum je: Ponašaju li se političari tako da pritom jačaju demokratska pravila ili tako da ih potkopavaju? Evo primjera: U januaru 2018. vodila se u SAD velika diskusijaa o tome da li djeca ilegalnih doseljenika trebaju dobiti mogućnost da postanu građani SAD. To je veoma značajno za demokrate. Oni su konačno blokirali demokratski proces i paralisali vladu. Je li to bila ispravna strategija? To je teško pitanje. Paralisati vladu bilo je bezobzirno. To demokrati nisu napravili nikada prije toga – republikanci doduše jesu. Ja bih tvrdio da je to hazarderski i opasan način vođenja politike.

Iako se moraju tvrdo boriti za svoja ubjeđenja demokrati se moraju, prije nego što donesu odluku, upitati: „Hoće li naše djelovanje pojačati ili oslabiti demokratske institucije? Hoće li naše institucije našim djelovanjem za deset godina biti slabije ili jače? Hoće li time građanske slobode, demokratski izbori i sloboda medija biti unaprijeđeni?“ Svako djelovanje koje potkopava ove stvari trebalo bi za demokratsku opoziciju predstavljati granicu koja se ne smije prekoračiti.

Pogledajmo na drugu stranu spektra. Republikanska partija je uostalom ta koju je preuzeo Trump. Ne bi li trebali bili republikanci ti koji će uglavnom reagovati? Je li to stvarno zadatak progresivnih?

I republikanci i demokrati moraju djelovati. U mnogim aspektima Donald Trump je problem republikanske partije i njegov uspon je posljedica sloma i radikaliziranja republikanaca. U tom smislu glavna odgovornost da se ova situacija izmjeni je kod republikanaca. Ali ovdje se postavljaju dva pitanja: Kako je Trump uopšte mogao doći na vlast i drugo šta možemo sad uraditi? U našoj knjizi pokušavamo pokazati da je reakcija političkog establišmenta od odlučujućeg značaja.

Da li u Venecueli 1990 – ih, u Italiji 1920 –ih ili u Njemačkoj krajem 1920 –ih: Pitanje je uvijek kako treba reagirati politički establišment ako bude napadnut od autsajdera. U svim ovim slučajevima establišment je jednostavno položio oružje. Nasuprot tomu u Belgiji 1930 – ih bila je jedna radikalna desničarska partija i katolička partija zemlje udružila se sa drugim partijama. Dogovorili su se da ne prave koaliciju sa desničarima i ovi nisu uspjeli doći na vlast. Zato mislim da vladajući političari imaju odgovornost da postave granice da bi spriječili radikalne izazivače da dođu na vlast. Međutim drugo pitanje je: Šta se može uraditi ako su oni već na vlasti? Ako je ova granica jednom prekoračena establišment mora intervenisati.

Dakle konzervativni moraju zaustaviti desničarske populiste?

Da. Američka istorija uči nas sasvim jasno da postoji samo jedna mogućnost suprotstaviti se zloupotrebi vlasti od strane predsjednika. Njegovi saveznici, dakle njegovi partijski prijatelji moraju povući granicu. Kada je Richard Nixson 1970 – ih odstupio učinio je to zato što su mu došla dva republikanska političara i rekli: „Bićete optuženi zbog malverzacija dakle bolje je da odstupite.“ Jedan od njih bio je Barry Goldwater. Dakle Nikson je odstupio kad su mu republikanci uskratili podršku. Pritom je važno da partijski prijatelji autoritarnog političara istorijski posmatrano imaju posebnu strategijsku i moralnu odgovornost da ograniče štetu koja nastaje djelovanjem nosioca vlasti.

A kako to izgleda sa samim populističkim partijama? Postoji li šansa da ako su na vlasti a ne mogu iskoristiti svoje karte koje su neprijateljske prema eliti, same sebe demistificiraju? Da li će se Trump sam pobrinuti za odlazak Trumpa?

To je moguće. Ali u vrlo mnogo slučajeva to nije funkcionisalo. Uzmimo Italiju iz 1922. godine. Tada su se tamošnji konzervativci odlučili prije izbora da uzmu Musolinijevu partiju u svoju partijsku listu. Pritom su imali upravo ovu ideju ali stvari su krenule naopako. Kako se može pretpostaviti pri tom postoji opasnost da autsajderu date legitimitet. Postoji pritom razlika između parlamentarnog i predsjedničkog sistema. Kada je Trump bio nominiran od republikanske partije odjednom je imao 50 postotnu šansu da dobije igru. Ja vjerujem da strategija uvlačenja i demistificiranja ima više smisla u parlamentarnim sistemima u kojima partije mogu ući u koaliciju kao manjinski partner. Tamo strategija raspuštanja ima više smisla nego u predsjedničkom sistemu.

U vašoj knjizi pišete i o opasnosti da su izabrani autoritarni političari skloni  da postanu ovisni od moći. Možete li to objasniti?

Velika dilema je u tome da su ti ljudi koji su izabrani time demokratski legitimirani. Međutim kad su na vlasti oni se ponašaju tako da štete demokratskim institucijama. U našoj knjizi razlikujemo tri taktike: kao prvo oni pokušavaju da pridobiju na svoju stranu sudije političke igre dakle regulatorna tijela, pravosudne institucije i osnovni državni aparat. Znakovi  za to postoje u Turskoj i isto tako u Mađarskoj pod Viktorom Orbanom. I u SAD smo svjedoci kako predsjednik Trump na nespretan način pokušava da se miješa u istrage, kako je otpustio šefa FBI i glavnog državnog tužioca izložio pritisku. Naravno predsjednik prema ustavu ima pravo na to ali na kraju to ima za posljedicu da sudija utakmice gubi slobodu a on dobija više moći.

Druga strategija sastoji se u tome da se napada opozicija, među njima i mediji i privatni sektor. Autoritarni političari često napadaju opoziciono postavljene koncerne, univerzitete ili medije. Kad predsjednik Trump loše govori o šefu Amazona, koji je osim toga i vlasnik Vašington Posta, to pogađa onoga ko je kritički postavljen prema predsjedniku. Ovaj razvoj nije daleko otišao ali ide u tom pravcu.

Treća strategija sastoji se u tome da pravila igre mijenjaju u svoju korist. Nakon što je izabrani autoritarni političar proveo obje druge strategije on pokušava da svoje prednosti dugoročno osigura. Dakle on pokušava da drugome oteža da mu preuzme moć. On tada normalno mijenja izborna pravila i to tako da onome na vlasti osigurava prednost. Da ostanemo na primjeru Mađarske: Tamo je izbornom reformom – u kojoj su izmijenjene veličina izbornih okruga i veličina parlamenta – stvoreni preduslovi za to da se mala izborna pobjeda pretvori u nadmoćnu parlamentarnu većinu. Sa 49% glasova Orban ima danas dvije trećine mjesta u parlamentu. Dakle kada se zbroje ove tri strategije – zatvoriti sudiju utakmice, napadati opoziciju i pravila igre mijenjati u svoju korist – mislim da je Trump najviše štete napravio na prvoj tački. U druge dvije nije dosada bio posebno uspješan.

Dakle nema razloga za paniku? Opada li temperatura?

Ne smijemo pretjerivati jer postoji ova dinamika eskalacije o kojoj smo razgovarali. Problem nije samo Donald Trump. Iza svega stoji duboko polariziranje američke politike koje ide mnogo šire od Trumpa. Trump je simptom i čak ako bi bio smijenjen, pobijeđen ili sam odstupio ovo polariziranje, koje je osnova svega, ostaje i dalje. A to je taj problem o kome moramo razmišljati.

Daniel Ziblatt je profesor politologije na Univerzitetu Harvard i radi u Centru za evropske studije. Glavne tačke njegovih istraživanja su demokratizacija, stvaranje država i evropska politika. Nedavno je objavljena njegova knjiga „Kako umiru demokratije“.

ipg-journal.de