Krmača koja proždire svoj okot

Povezani članci

• Milan Račić: VIKEND U TITOGRADU
• K. Jaspers: Izvori filozofije
• Naša vesela apokalipsa
• Otkup sirove kože: Razgovorni jezik protkan Sidranovskom idiomatikom
• Božica Jelušić: ZAPIS NA STOLU U KAVANI
• ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU – KNJIGA O BIJELOM DUGMETU, DUŠAN VESIĆ

F.D. je imala dvadeset pet kad je počeo rat. Nedugo prije je rodila i s mužem i bebom od nekoliko mjeseci, u koloni,  napustila je rodni grad. Izbjeglištvo je provela na selu, sama s bebom, dok je muž bio na ratištu. Da se prehrane, mijenjala je porodični nakit za hranu, a jednom je za dijamantni prsten dobila čak deset jaja. Pred kraj rata rodila je još jedno dijete, na vakum, i jedva su se izvukli i ona i beba. Ali nije bilo bitno, jer svi su preživjeli i vratili se u rodni grad. Tamo su počeli polako da popravljaju nekadašnji stan i da se ”kuće”, kada se muž od F.D. iznenada razbolio. Ležao je neko vrijeme, a onda se odjednom ugasio, brzo i nečujno kao svijeća. Nije imao ni četrdeset. Iako je prije rata radila kao prodavačica, F.D. nije mogla pronaći drugi posao osim da čisti, i to na crno. Ali nije se žalila i bila je sretna i zbog toga jer je morala prehraniti dvoje sitne djece. Godine su prolazile, djeca su rasla, a F.D. je prihvatala svaki posao koji joj se nudio. Za to vrijeme su joj različiti deterdženti nagrizali kožu, hemikalije štetile pluća, stalna briga dušu, a hronični umor joj se nastanjivao u mišićima i kostima. Šutjela je i trpjela jer i da je htjela nije imala kome da se požali. Ali na kraju je uspjela! Djeca su narasla i zaposlila se, a F.D. je konačno mogla da zastane i odahne. Izvela ih je na pravi put i sad su ona preuzela brigu o njoj. Ali nije prošlo dugo i došla je korona. F.D. se čuvala i rijetko je izlazila iz kuće, samo kada je morala, po lijekove ili namirnice, ali opet je našla. Hinjski joj se došunjala i uvukla pod kožu i u pluća, pomiješala se s onim njenim starim umorom, i sve je bilo gotovo za nekoliko dana. I F.D. se ugasila brzo i nečujno, baš kao da je neko puhnuo u svijeću.

M.P. je bila peti razred kada je počeo rat. Odselila se u susjedni grad i počeli su je zvati izbjeglica. Tokom rata, u vrijeme kad je trebala rasti i razvijati se, jela je ikar konzerve i zastarjele krekere iz lunch paketa. Zato postoji šansa da nije narasla onoliko koliko je mogla da se hranila kvalitetno. Tih godina nije išla ni na more ni na skijanje, nije se ni rolala ni vozila bicikl. Nije zato što ih imala, jer izbjeglice su, znate, siromašne. Ali ništa od toga nije bilo bitno i jedino je bilo važno da rat završi. I konačno se desilo i to, rat je stalo, ali ništa se puno u životu M.P. nije promijenilo. Da, vratila se u rodni grad, završila je školu, ali ni dalje nije išla ni na more ni  planinu. Jer nakon rata uvijek nastupi siromaštvo, tako je bilo i iza onog rata, govorili su stari. M.P. se zaposlila, iako je željela studirati, ali nije jer za to nije bilo para. Plata je bila mala, ali ona je bila strpljiva i jaka, i uvijek je čvrsto vjerovala da će jednom postati bolje. Onda se udala i ona i muž su počeli raditi na djetetu. Godine su prolazile, nisu imali puno, ali bi uspijevali da uštede za more i to im je na početku bilo dovoljno. Ali poslije više nije, jer su željeli da idu s djetetom. Kad je postalo jasno da dijete neće doći prirodnim putem, M.P. je počela da skuplja pare za potpomognutu oplodnju. Iako je potrebna suma bila astronomska za njihova primanja, M.K. je strpljivo štedjela i nakon nekoliko godina joj je uspjelo da skupi novac. Ali taman kada su ona i muž trebali otpočeti proceduru, izbila je korona i stvar je odgođena. Nekoliko mjeseci se pretvorilo u godinu, a onda se i muž  od M.P. razbolio od korone. Novac namijenjen za oplodnju utrošen je na skupe lijekove, ali M.P. se nije obazirala i bilo je bitno samo da on ozdravi. Brinula se za njega do zadnjeg dana, ali sve je bilo uzalud. Korona ga je pokosila za nekoliko dana. Tek je prešao četrdesetu. Nakon što je ostala sama, M.P. se slomila. Nije više imala razloga da bude ni jaka ni strpljiva.

Sudbine ove dvije žene, samohrane majke i žene koja to nije mogla postati, su tužne, ali nisu jedinstvene. Sličnu sudbinu dijele i mnoge druge žene u BiH koje su imale tu nesreću da se rode i da žive ovdje. Jer da se razumijemo, iako je korona bila ta koja im je na kraju presudila: prvu ubila, a drugu psihički slomila, ona je bila samo povod, a glavni krivac je zapravo ova država. Sve ono što su živjele i proživjele i prije korone. Prvo su propatile zbog rata i s njim povezanog siromaštva. F.D. je kao samohrana majka od države dobijala mjesečnu sumu manju od one koju dobija državni službenik za topli obrok, dok bi u drugoj državi imala pravo na veću pomoć i time dostojanstveniji život. Posljedično bi proživljavala manji stres i njeno zdravstveno stanje bilo bi bolje, pa je ni korona ne bi tako lako dokrajčila. M.P. bi da je rođena u nekoj zapadnoj državi imala ”normalno djetinjstvo”, a možda bi narasla i koji centimetar više. Do sada bi vjerovatno imala i dijete jer bi joj država omogućila potpomognutu oplodnju, a možda bi još imala živog muža jer bi ga blagovremeno vakcinisali ili stavili na ispravan respirator, onaj na kojem se ne umire.

F.D. i M.P. su godinama živjele u BiH i u sebe nakupljale gorki talog iskustva, nemajući ni stvari koje bi se drugdje podrazumijevale. Iako je to življenje na površini djelovalo normalno, baš kao i svako drugo, ostavljalo im je neizlječive unutrašnje i vanjske, nevidljive i polako tinjajuće, rane. A nije isto kada korona dođe u zdravu sredinu bez rana, ili kada dođe negdje gdje već postoje neke rane, možda već i inficirane. Jer i psihičke rane, baš kao i one fizičke, trebaju vremena da zacijele. A ni F.D. ni M.P. u tom silnom čekanju da ”bude bolje” da počnu ”normalno živjeti” nisu imale privilegiju da zastanu i zacijele, nego su strpljivo i neprekidno gurale naprijed. Sve s nadom da će dočekati. A znamo kako je ta priča na kraju završila.

Krmača koja proždire svoj okot, eto šta je BiH. Proždrla je ove ljude, kao i mnoge druge dok preostalim to tek predstoji.