Kad se gasi svjetlost, gasi se svijet

Izdvajamo

• Laž i opake kombinacije vladaju ovim svijetom i njegova su nesreća. U neku ruku, to se i  podrazumijeva u datim okolnostima. Nije sve vidljivo, pa otuda kreću razlozi, zašto i kako. Ponekad u sebi krijemo sve ono što nas obuzima, a kad je skriveno, ono ćuti i smije se. Kroz istoriju znamo da je mnogo i svuda oduvijek bilo (ne)pravednosti, bez obzira na epohe i godine. Ipak, ona se danas više primjećuje, premda nepravednosti mogu biti i vidljive i nevidljive. Tražimo komad svjetla, a svjetlo je u nama. Trebali bi ga svi istovremeno iznositi iz svoje nutrine na svjetlost dana, kako bismo ovaj svijet učinili boljim i kvalitetnijim, i kako bi naši potomci mogli nastaviti započeto, bez prebrzog zaborava. Neka i generacije koje dođu poslije govore da su naslijedile nešto pozitivno i lijepo, što nas gradi. Svjetlo u čovjeku gradi svijet. Ono je osnova našeg života. Kad se gasi svjetlost, gasi se svijet.

Povezani članci

• ŠTO NE MOGU PREŠUTJETI, O ČEMU NE MOGU NE MISLITI
• Balet Mostar Arabesque na STAGE International Dance Competition 2020
• Najskuplja remek-djela na svijetu!
• Milena Zupančić – Tužni monolog
• Blef-help
• SIN JE MOJ CYBER BOY

Tražimo komad svjetla, a svjetlo je u nama. Trebali bi ga svi istovremeno iznositi iz svoje nutrine na svjetlost dana, kako bismo ovaj svijet učinili boljim i kvalitetnijim, i kako bi naši potomci mogli nastaviti započeto, bez prebrzog zaborava. Neka i generacije koje dođu poslije govore da su naslijedile nešto pozitivno i lijepo, što nas gradi. Svjetlo u čovjeku gradi svijet. Ono je osnova našeg života. Kad se gasi svjetlost, gasi se svijet.

Razgovor vodio: Dušan Vidaković

Rođena na Jadranu, u Šibeniku, 1980. godine, književnica, prevoditeljka i vizuelna umetnica Olga Lalić-Krovicka već četvrt veka živi u poljskim Karpatima. Diplomirala je slavistiku na Jagjelonjskom univerzitetu u Krakovu i objavila petnaestak knjiga poezije, drama i bajki na srpskom i poljskom jeziku. Pored toga što je bila dvostruki stipendista Ministarstva kulture Poljske, za svoje stvaralaštvo dobila je i niz priznanja među kojima su „Zlatni krug“ za afirmaciju srpske satire u svetu, nagrada Struških večeri poezije i Udruženja književnih prevodilaca Crne Gore. Najnovija zbirka poezije Olge Lalić-Krovicke nosi naslov „Pričaj mi o svjetlu“, a njeni izdavači su „Alma“ i „Sunčani breg“ iz Beograda.

U svojoj aktuelnoj knjizi tragate za svetlom. Pa, da li današnjem čoveku nedostaje više svetla i ko ga je, zašto ugasio?

– Svjetlost je ugasio sam čovjek i mora sam da je upali, kako bismo svi živjeli u jednom dobronamjernom svijetu. Zlo se veoma lako prima, dok se svjetlosti sjaj mora dugo tražiti. No, uvijek je bolje ići dužim putem ka svjetlosti, nego lakšim, a zlim. Čovjek mora puno raditi na sebi kako bi mogao primijetiti neko dublje svjetlo, iako je ono sa nama od rođenja. Neophodno je negovati ga i oblikovati za svoju dušu i spas.

Drugim rečima, i Vi svojim stihovima to potencirate, civilizacija je sve udaljenija od svoje iskonske suštine.

– Iskonska suština postoji još uvijek, ali kod malog broja ljudi. Oni su dragocjenost. Dok su se mnogi predali šumovima modernog svijeta koji ništa dobrog ne donosi, već samo vodi ka propasti. Civilizacija se ubrzanim tempom udaljava od svoga bivstva, tako da sve teže može razlučiti kuda juri i gdje je dobro.

Vaša pesme su, u velikoj meri, svedočanstvo da živimo u vremenu laži, odnosno da je ponekad ono što nam se priviđa bliže istini od onoga što vidimo svojim očima.

– Laž i opake kombinacije vladaju ovim svijetom i njegova su nesreća. U neku ruku, to se i  podrazumijeva u datim okolnostima. Nije sve vidljivo, pa otuda kreću razlozi, zašto i kako. Ponekad u sebi krijemo sve ono što nas obuzima, a kad je skriveno, ono ćuti i smije se. Kroz istoriju znamo da je mnogo i svuda oduvijek bilo (ne)pravednosti, bez obzira na epohe i godine. Ipak, ona se danas više primjećuje, premda nepravednosti mogu biti i vidljive i nevidljive. Tražimo komad svjetla, a svjetlo je u nama. Trebali bi ga svi istovremeno iznositi iz svoje nutrine na svjetlost dana, kako bismo ovaj svijet učinili boljim i kvalitetnijim, i kako bi naši potomci mogli nastaviti započeto, bez prebrzog zaborava. Neka i generacije koje dođu poslije govore da su naslijedile nešto pozitivno i lijepo, što nas gradi. Svjetlo u čovjeku gradi svijet. Ono je osnova našeg života. Kad se gasi svjetlost, gasi se svijet.

Upečatljiva je Vaša sintagma proza života. Šta podrazumevate pod tim?

– Rutinu i dosadu. Kada se ništa ne mijenja u nama i oko nas, kada sve traje monotono i bez većih duhovnih izazova. Možda nam je takvo stanje nekada i potrebno. Nakon nekog vremena, kad se vratimo u normalu, sve doživljavamo dublje i iskrenije.

Način na koji analizirate fenomen uticaja istorije na svakodnevicu pojedinaca dovodi do zaključka da i ona prečesto generiše hladnoću u dušama ljudi.

– Istorija utiče na sve oko nas, a na pojedinca – posebno teško i brutalno. Istovremeno, bez borbe nema pobjede. Ako nas hladnoća ubija, treba se boriti, vjerovati u sebe, u Boga, i kada smo slabi ili najslabiji. Unatoč velikoj količini straha, ljudi zaista mogu pobijediti u toj borbi kada to sebi postave za cilj.

Izlaz iz ovog lavirinta nelogičnosti vidite u okretanju ka duhovnim vrednostima i literaturi.

– Čovjeku nije potrebno puno, ali, nažalost, nije sposoban da to i primijeti. Zbog sve brže potrage za materijalnim dobrima, čini mu se da duhovne vrijednosti nisu moderne i da su nepotrebne. Smatra da je dovoljno ako nosi krst oko vrata ili urla o protivniku i nepravdi, koju najčešće on sam sebi nanosi. Njegov lažni svijet duboko zalazi u neku antihristovu propast. Ali on, u svom haosu, toga nije svjestan, tako da ne dozvoljava da mu se pomogne. A, zapravo, samo mu Bog može pomoći, budući da Bog voli svakog čovjeka bez obzira ko je i šta. Drugi ljudi na to nemaju mnogo uticaja, niti ga mogu osuđivati. U tom smislu, literatura kao samospoznaja sebe je izuzetno dragocjena. Ponekad sebe gubimo, a ponekad smo sebi bliski. Ali, sve u svemu, moramo se truditi da budemo cjelina u našoj raskošnoj ličnosti.

Kao mogućnost da se čovek zaštiti od stvarnosti koja ga vređa i povređuje, prepoznajete i umeće učenja od bola i osluškivanja tišine.

– Čovjek ne može pobjeći od stvarnosti, makar putovao na kraj svijeta. Ali kroz smirenje može povratiti stabilnost vlastitoj stvarnosti. Bol djeluje kao katarza. Vodi nas na neko drugo mjesto. Često se mučimo tražeći izlaza iz boli, međutim prolazak kroz nju stvara novog čovjeka. Iskusnog i sabranog. Kao što onaj koji umije osluškivati tišinu zna šta je to smirenost koja vodi u dubine svakog osluškivača.

U Vašem životu i stvaralaštvu posebno mesto ima odnos sa prirodom koji je u rukopisu „Pričaj mi o svjetlu“ metaforički iskazan posmatranjem jednog stabla u Karpatima.

– Karpati su lepo podneblje za život, ali postoje neka mjesta u kojima se gušimo i osjećamo usamljeni, baš kao to drvo. U Karpatima su se dešavale mnoge krvave bitke, pa i protjerivanje Rusina u udaljene krajeve Poljske tokom akcije Visla, tako da ih je ovde jako malo ostalo. Karpati su izazov za život. Jedna od najvećih bitaka na ovim prostorima, duklansko-karpatska za vreme Drugog svjetskog rata, ostavila je iza sebe veliki i duboki ožiljak. To podsjećanje se vidi i sa slovačke i sa poljske strane, pa i uz put na međunarodnoj cesti koja prolazi ovuda: poslijeratna groblja, spomenici, oružje.

Kako Poljaci danas doživljavaju Balkan i njegove narode?

– Sve više im je interesantan taj dio Evrope. Često ga u posljednje vrijeme posjećuju. Ne samo turističke dijelove Balkana, nego i one koji ne žive od turizma. Poljaci još uvijek dobro pamte rat u bivšoj Jugoslaviji i za njih je to nešto izuzetno užasno. Mnogima je žao što se Jugoslavija raspala. Doživljavali su je veoma pozitivno. Nema više ni propagande protiv Srba, prisutne devedesetih godina. Sve je jasnije ko je bio ko u tom užasnom ratu, odnosno da su sa svake strane bili, pre svega, ljudi, i nevini i odgovorni za sve ono što se dešavalo. Sve više se čuju pozitivni utisci Poljaka ne samo o Jadranskom moru, već i o Srbiji i pravoslavlju, Makedoniji i Ohridu.

Svojim prevodilačkim radom dali ste značajan doprinos prisustvu eks-jugoslovenskih pisaca na jeziku nobelovaca Miloša, Šimborske, Tokarčukove i drugih velikih književnika.  Koji se autori sa ovih prostora najviše čitaju u Poljskoj?

– Ima ih više. Mnogo su prevođene knjige raznih pisaca i pjesnika koji se ističu vlastitim karakterom i originalnošću. Među njima su, naravno, Milorad Pavić, Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Bora Ćosić, Slobodan Selenić, Dubravka Ugrešić, Vedrana Rudan, Slavenka Drakulić, Predrag Matvejević i mnogi drugi.

(Objavljeno u časopisu „Književni pregled“, broj 29,  Beograd, jul-decembar 2021.)