Jovan Nikolaidis: STARA DOBRA PRIČA  

Povezani članci

• Amir Brka: DIJALEKTIKA TMINE; TODESFUGE
• KESA OD KRAMPUSA
• O akademskoj orkastraciji
• Hoće li nam presude Haškog suda pomoći da se suočimo s ratnim zločinima – video
• SVILENI BUBNJEVI NAJBOLJEG DRAŠKOVIĆEVOG UČENIKA
• O jelki i političkim idiotima

 Foto: visitulcinj.com

Mogu biti ljudi muslimani ili hrišćani,
Jevreji mogu biti ili pagani –
No samo dvije sekte su doista prave:
Pametni bez vjere, i s vjerom ali prazne
glave!

Al-Ma’arri, Luzum ma la jelzem; slijepi arapski filozof i pjesnik (973- 1058),
kontroverzan sa svojim racionalizmom i napadom na religijske dogme.

Godinama je Nikola sa Mikulića podno Rumije, gdje su dimile ćumure, snosio ugalj do Varoši i pro­davao ga kafedžijama i domaćinstvima. Uštedio bijaše novac od tog mukotrpnog kiridžiluka, pa od te dobiti kupi on u Pek­arskom sokaku gotovu doganju sa svom opremom. Odavno se spremao da ob­novi od oca naslijeđen pekarski zanat, ali su ga neprilike koje mu je vrijeme donijelo smele u namjeri. Sad se sa po­rodicom bio ustalio u varoši, djeca mu stasala za ispomoć, pa mu je volja rasla jednako kao i varoš kojoj je još jedna pekara bila potrebna.

Monopol nad brašnom imala je magaza gazde Jakuba i Nikola se uputi ka njemu na razgovor, da isposli materijal i s božjom pomoći počne radnju. Nađe u dvorištu, za stolom poznato društvo: Damjana, trgovca kožom i solju, imama Selvedina, kočijaša Zaja i Jakuba. Piju čaj i tiho razgovaraju. Pozdravi ih sa mer­haba (oni mu sa merhaba odgovoriše), i sjede na ponuđeno mjesto.

– Što ste se stisli sa pričom, da nije ko iselio na ahiret, upita on društvo.

Niko mu u prvi mah ne odgovori, srčući jednako gusti čaj od sagore­log šećera, ali uskoro sazna o čemu je nevoljni razgovor, te se i on uvuče u šaputanje. Razmijenili su potom novos­ti iz skadarske Paruce, komentarisali prispjeće italijanskog trabakulina u Por­tu Mileni, pomenuše mrtve i pohvališe žive, dok mu Jakub najzad ne uputi: ‘Hajirli, zogu me bishtë te gjatë?’- pi­tanje koje je Nikola čekao.

– Čuo si da sam kupio simitdžihanu?

– Čuli smo, sa srećom ti bio posao.

– Ali brašna nemam, gazda Jakube!

– Brašna? A što će brašno pekari, grohotom se nasmija Jakub.

– Da njime potpalim peć, gazda Jakube, vješto odgovori Nikola.

Kiselo se nasmijaše šali, ali razgovor opet skrenu na upravo protekli događaj koji ih je jutros i okupio za istim sto­lom. Komentarisali su ga bez bijesa, ali sa sjetom: krivac je bio poznat, ali se njegova nepodopština kod ovih ljudi, koji su svakoj nevolji i nesreći pridavali fatalizam, nije umjela prenijeti na odab­ranu družinu ni mržnjom ni prijekorom.

Tražili su u razgovoru rješenje koga nije bilo, nije ga moglo biti. U jednom trenu, Jakub se okrenu Nikoli, maši se za pojas, i iz njega izvadi na sto svežanj ključeva, nanizan na po prsta debelom srebrnom lancu.

– Brašna nemaš, veliš, a pekaru imaš, je li tako, Nikola? uz smi­jeh se oglasi trgovac, prebirajući po ključevima.

– Tako je, Jakub efendija!

Jakub u svežnju nađe poveći kalauz, podiže ga pred Nikoline oči i potom spusti na sto.

– Ti znaš za moju magazu u Totošima?

– Znam.

– Ovo je ključ od te magaze. U njoj su naslagane vreće kukuruznog i crnog brašna. U kartonskim bačvama je bijelo, puderbrašno iz Soluna. Uzimaj što ti treba i koliko ti treba. Kad staneš na svoje noge – vrati mi kalauz.

Nikola ga pogleda u čudu, ali se pribra, dohvati ključ i stavi ga u nje­dra. Ostali uskratiše komentar na dar, a Damjan se opet vrati pričom na nemili događaj. Jakub pozva sluškinju da gos­tima donese novu turu šerbeta, te se tihi razgovor među prijateljima oduži do podna.

Događaj i razgovor kome su čitaoci svjedočili desio se iste godine, iste nedjelje i istog dana kada su na Pristanu, uz kraj pješčanog žala, zlotvori srušili Džamiju pomoraca. Pri­jatelji, muslimani i hrišćani, su, za istim stolom, bez jeda ali sa tugom, razgovarali, o tom be­sudnom zločinu okupatora.

Nepunu godinu nakon toga, Niko­la je, kad je njegova pekara ‘stala na noge’, proizvodeći najbolje simite u varoši (“Simita me mille e grunit, na ka pjek Kolja e Naumit”) uredno vratio sve posuđeno brašno, a kalauz na isti način kako ga je uzeo, ustupio gazdi Jakubu. Koliko je brašna iz magaze uzeto, a ko­liko vraćeno na isto mjesto, o tome gos­poda onog vremena nisu trošili riječi ni trud. Vjerovalo se na riječ.

Početkom juna 2012, nakon osam decenija, obnovljena je Džamija po­moraca. Među mnogim donatorima, koji su od srca dali prilog za obnovu vjersk­og spomenika, našlo se i ime Nikolinog unuka.