ENG
JOŠKO JUVANČIĆ – TRADICIJA U SUVREMENOSTI I SUVREMENOST TRADICIJE
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
Povezani članci
Redateljski rad Joška Juvančića, inače profesora na zagrebačkoj kazališnoj univerzi, može se, iscrtavati u dijagram suvremene kazališne režije od onog trenutka kada je, a po svršetku Akademije, postao najprije Gavellin, a potom Spaićev asistent.
U tom periodu začinje se pedagoška i redateljska logika, koja će, s jedne strane, poroditi čitave klase uspješnih zagrebačkih glumaca, a s druge pak strane hrvatskom teatru donijeti čitav ”repertoar” juvančićevskog logiciranja stvari…
Od prvih režija u Dubrovačkom Kazalištu (Dubrovački skerac Feđe Šehovića, Molijerova škola za žene), pa do posljednjih redateljskih radnji Juvančić će ostvariti osobenu redateljsku poetiku.
Interesantnost te poetike može se iščitati na više razina…
Jedna od tih razina je kontinuirana suradnja sa određenim kazališnim kućama.
Tako će sa Dubrovačkim teatrom Jovančić ostvariti briljantne režije Držića, Šizgala, Betia, Obaldije, Euripida, Ostrovskog, Defilipa, Vojnovića, Goldonija…
Svoj redateljski zenit Juvančić ima u trenutku kada, šezdesetih godina, režira nekolke predstave u Zagrebu, koje će označiti prevratničke trenutke u uspavanoj kazališnoj klimi hrvatske prijestolnice.
To su bile predstave Daktilografa i Tigra od Šizgala u teatru ITD, zatim Tolerov Hinkeman, Gelderodova Škola za lude i Eskorijal u Gradskom dramskom kazalištu Gavella…
Goldonijev Veliki smiješni rat, u HNK u Zagrebu, u istom vremenu, naznačuje jednu posve novu poetiku.
Raznožanrovski pogled ovoga režisera poroditi će važne, a dometnuo bih i prevažne predstave hrvatskog teatra kao što su Plakir ili Gližura Marina Držića, legendarne postave Dunda Maroja, potom Šekspirova Sna ivanjske noći, Vojnovićeve Dubrovačke trilogije, Vetranovićeva Kako bratja prodadoše Jozefa.
1971. godine nastaje jedna od najznačajnijih predstava ovoga redatelja, inscenacija drame Toma Stoparda Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi u Teatru ITD.
Poseban oblik djelatnosti u Juvančićevom opusu su njegove inscenacije klasičnih tekstova, ali prilagođenih lutkarskom mediju stvaralaštva, te opciji gledanja od strane djece i odraslih.
Tu se izdvajaju Skup Držića, Osman Gundulića, San ivanjske noći Šekspira.
Nesumnjive zasluge Juvančić ima za promicanje niza suvremenih pisaca na hrvatskim kazališnim scenama.
Tako će njegove inscenacije Bakarića, Brešana, Joneska značiti više od repertoarnih brojeva, odnosno pozicionirati hrvatski teatar među najekskluzivnije kazališne sredine, s kraja prošlog stoljeća u Europi.
Kao umjetnički ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara, uz suvereno vladanje temeljima Vojnovićevsko-Držićevske logike, Joško će Juvančić u repertoar unijeti i jednu predstavu, pravi, stvarnosni dragulj kakva je predstava crkvenog prikazanja Ecce homo…
Možda je najbolji način ulaska u široki i obimni opus ovoga redatelja citirati kritičku recepciju pokojnog Dalibora Foretića, iskazanu svojedobno na stranicama Novog lista iz Rijeke, a u odnosu na Juvančićevo režiranje Dubrovačke trilogije Iva Vojnovića: ”Juvančić nije Trilogiju shvatio kao dramsku rekonstrukciju propasi jedne kaste koju je pregazilo vrijeme.
Prostorno-vremenska metafora koju je on pridao Vojnovićevoj evokaciji rastakanja i raspadanja klase kojoj je i sam pripadao, znatno je šira.
Ona obuhvaća i Orsatov Dubrovnik i osiromašenu saloču Benešu, ali više od toga pokušava u sebi uključiti i postupno propadanje urbane zajednice, njeno socijalno unižavanje do razine ”bezimene kozmopolitarne turističke agencije”, kako je to proročanski već navijestio Vojnović, davno je propalo vrijeme gospara i vladika. Svi građani, osvješteni propadnošću svoga grada i na svoj način dioničari njegove povjesti, postali su gosparima.
Oni su pronosili i pronose ponos vlastele što du Dubrovčani.
Ovo je predstava o njima, saga o Gradu koji gubi svoj ponos. I možda ga ponovo išće u turbulentnim vremenima.
Ovo je predstava o gradu poniženu najgorom ratnom kataklizmom koja ga je u povjesti zadesila, o nesreći, nevolji i bijedi koju danas proživljava, s ponosom na svoju nekadašnju veličinu, od koje se ne živi…”
U ovoj kritičkoj refleksiji zrcali upravo ono najvažnije po čemu se karakterizira Juvančićev redateljski: vjeruju.
On duboko poštuje, ćuti i osjeća tradiciju, ali joj ne pristupa idolopoklonički, ali nije njom opterećen.
Suvremene u najširem kazališnom smislu te riječi, u postupku Juvančić uporabljuje e da bi ostvario temeljni cilj: biti suvremen na način dignitetnosti tradicijskog obrasca.
U svom redateljskom radu Joško Juvančić precizno, koncilijantno spaja i raskrižuje, suptilno varira vrijeme u kojem režira sa vremenom nastanka radnje komada.
Tu nalazim uporišne točke njegovog režijskog mišljenja, u odnosu na ono što je meritum literarnog predloška…
Pri tomu treba naglasiti da Juvančićev redateljski rad posebno drži do dvije režijske tangente – scenografiju, gdje pažljivo izabire suradnike i glumačku podjelu, koju, po svemu sudeći smatra krunskim angažmanom redateljske opservacije svakog teksta pred kojim se nađe.
Tako će njegovi suradnici, na likovnom planu, kroz godine, biti, između ostalih i Kamilo Tompa, Zlatko Bourek, Aleksandar Augustinčić, i Velimir Domitrović, i Jozef Ciler i Dinka Jeričević…
Ako samo pogledamo zbroj naslova koje je Joško Juvančić scenski imaginirao u HNK u Zagrebu, onda se može zorno govoriti o njegovom suvremenom interesiranju za klasiku i suvremenom pozicioniranju klasike u trenutak povjesnosti teatra kao takvog.
Režirat će on na sceni stožerne hrvatske kazališne kuće Goldonija, Benetovića, Pirandela, Cesarca, Šekspira, Kenetija, Brešana, Šniclera, Uga Betia, Žana Anuja…
Takav široki odbir kazališne klasike, kazališne avangarde i suvremenosti mogao je redateljski imaginirati samo istinski mag režiserskog štapića…
Juvančićev redateljski postupak, posljednjih će godišta posebno doći do izražaja kroz režiju, sada već kultnog – Sutona, dijela Dubrovačke trilogije.
U toj predstavi koja vam se čini u jednom trenu, muzejom, odnosno kako bi trebalo igrati Vojnovića, a u drugom trenu nevjerojatnom suvremenosšću – odnosno kako se danas igra Vojnović.
Juvančić sa glumcima Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika na najbolji način pokazuje veličajnost svog vladanja stilom i suvremenost svog pogleda na kazališni stilem, kao svevremenu i sveprisutnu odnosnost današnjeg teatra prema klasičnoj matrici.
Upravo ta predstava pokazala je kako zapravo jedan redateljski koncept vlada vremenom i vlada u vremenu, kako suvremenost može biti klasična i kako klasičnost dominira onda kada se čita u ključu suvremenosti…
Joško Juvančić je na sreću generacija koje danas žive u teatru i oko njega u sjajnoj formi.
To svjedoči da možemo i dalje gledati predstave europske razine mišljenja u kome se ne gubi klasičnost, a u kojem trijumfira suvremenost.
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
