JASNA ŽALICA: ‘MOSTARSKA LISKA’ JE NASUŠNA POTREBA

Izdvajamo

• Mislim da Mostar ima nešto čime se može i uistinu treba ponositi, a prema tome se odnosi kao nekoj sasvim nevažnoj i posljednjoj stvari: dovoljno je ući u prostorije Narodnog pozorišta i da vam suze krenu na oči nakon što vidite kako ta zgrada izgleda, i zapravo da vidite u kojim uslovima grupa entuzijasta pokušava gradu Mostaru priuštiti nešto što mu treba biti na ponos.

Povezani članci

• DOMOVINO!
• Zašto je novinarstvo i mirovna misija?
• Smisao u naizgled besmislenom svijetu
• MOST I NAROVI
• Kuda ide neovisna i samostalna Republika Hrvatska?                 
• SEMINAR UMETNIČKE IGRE U VRANJU

Foto: EPA

Mislim da Mostar ima nešto čime se može i uistinu treba ponositi, a prema tome se odnosi kao nekoj sasvim nevažnoj i posljednjoj stvari: dovoljno je ući u prostorije Narodnog pozorišta i da vam suze krenu na oči nakon što vidite kako ta zgrada izgleda, i zapravo da vidite u kojim uslovima grupa entuzijasta pokušava gradu Mostaru priuštiti nešto što mu treba biti na ponos.

Razgovarao: Nikola Vučić

Možete li nam za početak nešto više reći o Vašim glumačkim počecima koji su, što je svakako zanimljivo, vezani i za grad Mostar: koje i kakve uspomene Vas vežu za ovaj grad i koliko je on ustvari bitan kada govorimo o Vašoj glumačkoj karijeri?

Ako na Wikipediji ukucate moje ime ondje ćete pronaći tri relevantna podatka: da sam glumica, supruga režisera Pjera Žalice i da sam svoju karijeru 1991. godine započela upravo u Mostaru. S velikom ljubavlju spominjem taj podatak o Mostaru jer jeste istina da sam nakon treće godine akademije, zajedno s još nekoliko kolega, na poziv Ahmeda Obradovića došla ovdje u Narodno pozorište Mostar i uradila svoju diplomsku predstavu te postala članicom ansambla ovog pozorišta. Ovaj grad vrlo emotivno doživljavam i nema to neke posebne veze s mojom karijerom, već ga vežem za neka dobra vremena – prije onih najgorih koja su nas uopće mogla zateći. Nažalost, prijatelje koji su tada živjeli u Mostaru srećem u Sloveniji i raznim drugim državama, ali s druge strane jako se radujem što vidim da sada moje studentice igraju na sceni na kojoj sam radila diplomsku predstavu i sve to vrlo emotivno doživljavam. Bila sam u Mostaru dvije godine i iz ovog grada otišla sam na vikend u Sarajevo i nažalost više se nisam mogla vratiti. Tako da – na neki način – s Mostarom i Narodnim pozorištem nisam raskinula radni odnos.

Ovih dana se u mostarskom Narodnom pozorištu održava 12. Festival komedije “Mostarska liska” koji je svakako jedan od značajnijih teatarskih festivala na ovim prostorima i na kojem imamo priliku gledati i jako kvalitetna teatarska ostvarenja na našemu jeziku. Premda prethodne 2014. godine nije bilo mogućnosti da se ovaj Festival održi, ove godine se Liska ponovno podigla iz pepela; kakav je utisak na Vas kao članicu žirija ostavio ovogodišnji Festival i koliko je za kulturu u Mostaru i Bosni i Hercegovini važno da se 2014. godina koja je, na svojevrsan način, godina pauze – ne ponavlja?

U vezi s tim imam dvojako osjećanje. Mislim da Mostar ima nešto čime se može i uistinu treba ponositi, a prema tome se odnosi kao nekoj sasvim nevažnoj i posljednjoj stvari: dovoljno je ući u prostorije Narodnog pozorišta i da vam suze krenu na oči nakon što vidite kako ta zgrada izgleda, i zapravo da vidite u kojim uslovima grupa entuzijasta pokušava gradu Mostaru priuštiti nešto što mu treba biti na ponos. Tako da istovremeno se radujem što postoji Mostarska liska kao festival komedije, i mislim da Mostar ima autorsko pravo na komediju, a sa druge strane neobično je i zabrinjavajuće da u takvom jednom gradu žive tako surovi ljudi, koji nešto što bi ih trebalo proslaviti u svijetu – bacaju pod noge, i ne tretiraju to na način na koji to pozorište i ovi mladi glumci zaslužuju. Ja nisam osoba koja će galamiti preko novina i potpisivati bilo kakve peticije; to naprosto nije moj način djelovanja i reagovanja na stvari. Zanima me konkretna akcija i u tom smislu razgovaramo da iduće sezone dođem ovdje i pomognem svojim glumačkim angažmanom u nekoj predstavi.

Loša situacija na kulturnoj sceni Bosne i Hercegovine samo je odraz turobne i katastrofalne političke situacije ovdje: rekao bih da ideje i potencijalni kvalitet nisu ono što nedostaje bh. kulturi, već nedostajuća financijska sredstva i apsolutno zanemarivanje iste kada gledamo unutar okvira politike i sistema. Nedostaje li nam kulturna politika koja bi napravila eventualne promjene?

Naravno, sve to nedostaje. Sve što pomislite da treba, zapravo nedostaje. A ono što je naporaznije u cijeloj toj priči jeste da se ovakvo stanje brižljivo njeguje. Jer, pogledajte, zašto da u Mostaru za jedan posao platu ima jedan čovjek, kada mogu imati dva: jedan s jedne, a jedan s druge strane grada. Zašto da grad “muze” jedna služba, kada mogu dvije: jer trebaju da to rade i s jedne i s druge strane. Monstruozno je to što se ovdje podržava politika razdora i razdvojenosti. Ljudi se prepadaju jedni drugih, gledaju se preko neke zamišljene granice. Nama, između ostaloga, nedostaje i mrva pameti da sve zamišljene, ali i stvarne granice pređemo i pijemo kafe zajedno, radimo zajedno. Ta podijeljenost je nezaobilazna tema. Nažalost, ovdje odrastaju generacije u tom duhu što bi moglo biti zaista porazno. Zajednički rad mostarskih pozorišnih umjetnika, koji prirodno sarađuju, su primjer i nada da budućnost ne mora i neće biti tako crna.

Jasna Žalica

Kao profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu na odsjeku glume zasigurno ste svjedokinja činjenice da nam ne nedostaje talentiranih mladih ljudi. Time se kao društvo doista možemo pohvaliti i ponositi. No, što kao društvo možemo obećati tim mladim glumačkim talentima? Što ih može ohrabriti da ne odustaju – unatoč nimalo zahvalnoj i zavidnoj stvarnosti?

Sarajevska Akademija scenskih umjetnosti davno je prevazišla lokalne okvire, odnosno ponovno se vratila onome što je ona bila kada sam ja studirala, prije 90-ih. Mi smo tamo napravili jedan ambijent koji zapravo preporučujemo svoj toj djeci koja dođu studirati. Imamo studente iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, i mi ih učimo da je to njihova budućnost: da zapravo kada se oni vrate svojim kućama i dalje budu u kontaktu, da oni budu ti koji će praviti veze između tih malih, lokalnih zajednica u kojima nas drže u zatvoru i plaše jedni drugima. Tako da je to ono što ih mi učimo, dakako uz ono primarno, a to je njihov posao; ono od čega će jesti hljeba. Meni se čini da je to ono najkonkretnije što mi možemo uraditi, dakle ponuditi im jedan svijet koji je jako dobar i lijep, koji se zasniva na uzajamnom poštivanju, na vještini glumačke igre, prijateljstvu, bogatstvu različitosti. Akademija u Sarajevu je zapravo jedan mali svijet, na priliku onome kakav mi mislimo da treba biti i izvan akademije.

Nema sumnje da ste jedna od najvažnijih i najznačajnijih filmskih glumica na našim prostorima: nagradu za najbolju glumicu osvojili ste nedavno na 25. Međunarodnom filmskom festivalu u Stockholmu u filmu “Takva su pravila” redatelja i scenariste Ognjena Sviličića. To je jedna u nizu od nagrada koje ste zaslužili i koje potvrđuju moj navod s početka pitanja. Kako je bilo raditi na ovome filmu i koliko Vam ustvari znači nagrada koju ste dobili u Stockholmu a koja je s istim povezana?

Svaka nagrada znači da se njome tri dana folirate, ali ako ste imalo pametni već četvri dan ćete život nastaviti dalje sa svim onim što on podazumijeva. Kad ste mladi nagrade jako puno znače, a sad kad se dođe u neke zrelije godine onda je to, naravno, vrlo ugodno i drago priznanje. Ali da će to nešto naročito utjecati na mene i na moj život – neće. Osim nekog intimnog, ličnog zadovoljstva i potvrde da je netko za ono, što ste mislili da ste napravili dobro, isto to pomislio. Na filmu “Takva su pravila” bilo je istovremeno i naporno i ugodno raditi. Ja sam na neki način i znala da će to biti dobro jer me taj osjećaj pratio kroz cijelo vrijeme snimanja filma. Ognjen je tačno znao šta očekuje od nas. S obzirom da je to glumački film koji se zasniva na dva lika, koja igramo Emir Hadžihafizbegović i ja, uspostavili smo jedan veliki respekt i razumijevanje na setu; i osjećali smo da vrlo radimo dobro. Srećom, baš tako se ispostavilo: prva potvrda za to bila je u Veneciji gdje smo dobili ogroman aplauz publike koji nas je nahranio. A onda smo se vratili kući.

Prigodno je ipak završiti teatrom s obzirom na Mostarsku lisku koja je povod Vašeg višednevnog boravka u Mostaru: koliko teatar ima moć danas da ukazuje na probleme u društvu i kakav je društveni angažman teatra kod nas?

Postoji apsolutno jedna ozbiljna struja autora koji rade upravo to: angažovani teatar. A ono što bih ja voljela, pored svega toga, jeste da publika ponovno shvati da se u teatar može otići i da se zabavi. Ja mogu razumjeti ljude kojima je nekon što odgledaju dnevnik teško otići u pozorište gdje će im opet netko reći da mi stvarno živimo grozno. Ljudi sve to znaju. Na kraju krajeva, ući će u ovu pozorišnu salu koja nije zagrijana pa će im već tada sve biti jasno. Naravno, uz sve to što zasigurno jeste potrebno da umjetnici imaju kritički glas prema sadašnjem stanju, ja negdje s druge strane navijam za teatar kao mjesto gdje će ljudi imati nasušnu potrebu da dođu, da im bude dobro, da se zabave, da dođu jer tu igraju neki glumci koje oni cijene i vole. Ovdje zaista ima sjajnih i prekrasnih mladih glumica i glumaca i bilo bi lijepo da se od njih naprave zvijezde, a to može samo publika koja bi pozorište shvatila kao svoj drugi dom. Teatar treba da ruži, ali treba i da zabavi. Upravo zbog toga je festival komedije Mostarska liska nasušna potreba.