Izložba autora Muhameda Bajramovića u galeriji Collegium artisticum

Povezani članci

• Karanfile, lane moje, otkud poezija teče…
• Autorska večer umjetnice Merime Dervović
• Esad Bajtal: Ponavljanje ‘mirotvorstva’ devedesetih
• Završeni lokalni izbori u BiH 2016.
• RAZVIHORI ZASTAVE DUŠANE BAJEVIĆU
• Je li Alija mogao bolje?

Foto: Collegium Artisticum

Galerija Collegium Artisticum u utorak, 21. juna, sa početkom u 19h otvara izložbu autora Muhameda Bajramovića “Preobrazbe materijala: kritički izbor, 2014. – 2022.” Izložba će biti otvorena do 15. jula ove godine u terminu od 10:00 do 18:00 sati.

U svim izložbenim dvoranama galerije će biti predstavljen raznorodan i osebujan opus koji obuhvata radove nastale u periodu 2014. – 2022. godine a o kojima je pisao Marin Ivanović, historičar umjetnosti.

Iz njegovog teksta izdvajamo:

“Ambijentalna ukorijenjenost autora uvjetovana je s jedne strane njegovim senzibilitetom za prostor koji ga okružuje, a s druge strane inherentnim značajkama samog ambijenta. Pa iako bismo mogli reći da postoje privlačnija, zanosnija, ugodnija okruženja, ne možemo reći da je odnos autora prema, primjerice mediteranskom krajoliku važniji od senzibilnosti kontinentalca za njegov vlastiti pejzaž. Urbani i industrijski razvoj gradova ponudio nam je krajem 19. i početkom 20. stoljeća vedute kojima su, umjesto dotadašnjih vertikala zvonika ili minareta, dominirali dimnjaci tvornica u gradskim predgrađima. Ti su prikazi uvelike predstavljali promjenu urbane matrice u materijalnom smislu i promjenu čovjekovog razmišljanja o prostoru u duhovnom i intelektualnom smislu. Neposredni prostor autorovog bivanja tako je definirao većinu umjetničkih opusa otkako je slike, a niti Muhamed Bajramović u tome nije iznimka. Njegov neposredni krajobraz odredila je zenička željezara, istovremeno blagotvorna i pogubna. S percepcijom Zenice kao industrijskog grada, Bajramović se nije želio sukobljavati, već je u duhu postmoderne prigrlio svoje okružje i transliterirao ga u osobni registar vizualnih kodova.

​Najupečatljiviji likovni ciklus koristi upravo željezo kao primarni medij pa otuda i naziv Žeoksi za slike nastale otiskivanjem željeznog oksida na papir i filc, ponegdje s akvarelnom intervencijom. U duhu kulture otiska, mogli bismo govoriti o svojevrsnim monotipijama koje umjesto klasičnog pigmenta koriste praškastu hrđu te se prijenosom na podlogu razlijevaju u raznovrsne šare, uzorke i naizgled prepoznatljive predmete. Tendencija konkretiziranja viđenoga, odnosno sintetiziranja smislenih likova iz apstraktnih organičkih formi – pareidolija – svojstvena je podjednako Rorschachovom testu i gatanju iz kave, ali uvijek je riječ, kao i na Bajramovićevim slikama, o slučajnim uzorcima. Paradigma slučaja, odnosno nesvjesnoga, automatiziranoga, intuitivnoga i nehotičnoga, u likovne umjetnosti 20. stoljeća ušla je na krilima Freudovih teorija (i Junga, Wertheimera, Lacana…), a posredstvom Miróa, Hilme af Klint, tašista i drugih da bi se ustalila kao metoda prepuštanja umjetničke akcije djelovanju vanjskih čimbenika. Pa iako u Žeoksima možemo „vidjeti“ površine planeta, pustinjske dine, kanjone rijeka, zapravo je uvijek i samo riječ o nenamjernim uzorcima kojima autor dopušta da se osamostale od mogućih figurativnih premisa, a oni ga nagrađuju raskošnošću svojih varijeteta – fluidnih linija, mrlja i ploha – zapravo slučajnog crteža u rafiniranom kromatskom rasponu od okera do zagasite smeđe. Površine koje asociraju prostornost namamile su autora da u sljedećem koraku doista počne gužvanim papirom, letvicama i fragmentima matrice oblikovati reljefe, ponovno kao apstraktne situacije, ali i kao papirnate tuljce koji pak podliježu cijelom novom spektru mogućih tumačenja, od evociranja pergamenata i svirala, do poredbe s učenošću, povijesnošću, zakonom i redom. U daljnjem radu one su nužno rezultirale potpunim oslobađanjem od zida i osamostaljenjem u prostoru, ali zanimljivo je primijetiti da je vizualnoj činjenici Žeoksa, davne 1966. godine prethodila mala slika istovjetnog duktusa nalik dekalkomanijama, uvezujući autorovu sklonost eksperimentiranju s discipliniranom dosljednošću koja je potrebna da bi se zaokružio ovako složen i vizualno potentan ciklus.”

Muhamed Bajramović je rođen 1946. godine u Tetovu pored Zenice. Godine 1961. upisao je Srednju školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu i postao đak uglednih profesora: Mice Todorović, Voje Dimitrijevića, Rizaha Štetića, Vlade Vojnovića, Zdenka Grgića i Bore Aleksića. Godine 1966. završava SŠPU u Sarajevu te postaje nastavnik likovne kulture u osnovnoj školi i vanredno studira na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu. Godine 1972. radi u građevinskoj firmi “Izgradnja“ u Zenici i u holovima Upravne zgrade organizuje izložbe značajnih likovnih stvaralaca. Godine 1974. postaje član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i zajedno sa starijim kolegama Ljubomirom Perčinlićem, Tomislavom Perazićem i Stjepanom Totićem aktivno učestvuje u stvaranju povoljnih uslova za rad likovnih stvaralaca Zenice. Osnivaju podružnicu Udruženja likovnih umjetnika Zenice koja kasnije prerasta u Društvo likovnih umjetnika Zenice te uz pomoć Grada Zenice radi na izgradnji novih slikarskih ateljea i Galerije grada Zenice.

Godine 1977. završava Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Ratni period provodi u rodnom gradu, radeći u osnovnoj školi i obnašajući funkciju predsjedavajućeg Općinskog vijeća Zenice. Godine 1988. preuzima funkciju direktora Muzeja grada Zenice, a također radi kao profesor na Pedagoškom fakultetu u Zenici. Po dolasku u Muzej grada Zenice pokreće inicijativu za izgradnju nove zgrade Muzeja i revitalizaciju starog grada Vranduka. Svo vrijeme aktivno radi i istražuje u likovnoj oblasti, što prepoznaju značajni likovni kritičari i njegove radove uvrštavaju u značajne galerijske funduse i međunarodne privatne zbirke. Izlagao je u zemlji i inozemstvu (Švedska, Njemačka, Holandija, Austrija, Čehoslovačka, Turska, Kuba). Obnašao je značajne funkcije u DLU Zenice i ULUBiH-u. Dobitnik je nekoliko stručnih nagrada iz oblasti likovnog stvaralaštva i značajnih društvenih priznanja, među kojima su Nagrada grada Zenice i Srebrna značka s poveljom.