Halil Džananović: IZBJEGLIČKA IZJAVA
Povezani članci
Foto – Tarik Samarah
SREBRENIČKA ŽRTVA PJEVA SVOME BOGU
Kad će pravda za Tvoja stada?
Tko je taj da Te probudi,
Tko će Tebe iz prijestola dići,
Kad će Tvoja noga međ’ ovozemaljski nakot sići?
Kada?!
O Bože svih bogova(!), ako Te za nas još ima,
Ako i Tebe nisu u pogrešnom smjeru uputili,
Da prerušen u prosjaka sa štapom,
Koji se u zmiju pretvara,
Tražiš ono za čim si čeznuo.
Snijuć, otvorenog,
Svevidećeg oka da svoje djelo vidiš,
U snu si našem od tuge oslijepio.
Do kad u ime Tebe, da ubijamo sebe?!
Što Ti to treba, tako Ti neba – carstva Tvojega.
Oprosti što pitam: „Vladaš li Univerzumom,
I ljudskim umom“.
Ti koji sve znaš, znaš li
Da pjevam u ime pijanih muslimana,
Pa i drugih još crnjih – Tvojih smrtonosnih rana.
Pijanih od Tvojih obećanja i naših sanja,
Da će svijet na pokajanje, i da će njihala strave
U muzejske sobe.
Nema čekanja!
Sve se nade survaše u provalije.
Tvoje robove pretvoriše u žrtve,
Umjesto zvijezda, Zemljom broje mrtve!
Vrisni! Ustani, kaži,
Je l’ ovo pod nebom za silovanje?
Za nusprodukt, za muku…
Daj isuči tvoju nebesku sablju;
Spusti skamenjenu ruku na ova groblja;
Tvoje spomenike, daj, tako Ti slike,
Zaustavi ove nesnosne krike!
Spusti ruku tešku,
Na nepopravljivu grešku.
Mi, „polovno mrtvi“, zvali smo, ispod duge
Koja nam se ukazivala.
Klanjali se Tebi, postili,
Svoje meso kidali… Psovki je bilo,
Al’ je molitva duže trajala i još je ima.
O, Bože svih bogova!
Ako slučajno, u srdžbi i ljutnji,
Nisi zauzet mrvljenjem ostarjelih zvijezda,
Koje, u vidu umiruće svjetlosti,
Nasrću na ovu grobnicu mraka
Koja se samo bolom (pr)osvjetljava.
Daj udri solju po ovim livadama,
Da ova Tvoja stada nakon ispaše, ne moraju
Tuđi znoj lizati. Udri: slanom kišom,
Gorkim korijenjem… Zametni kavgu
Međ’ ratobornima – međ’ dvonogima,
Nek’ se bodu dok god im je milo.
A Ti, ipak, navali na najbliže nebo,
I tako redom.
Lomi zvijezdu za zvijezdom,
Zapali vatre, ogrij presvete kosti.
Potegni besmrtno piće…
I udri po svom djelu, po svojoj zabludi,
Udri bez straha, jer Tebi nema tko da sudi!
UDRIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII
PJESMA ZA AMORA
Što to radiš, Amore
Skupljam ove bliješteće bjeline
Po bosanskim jamama i ambisima
Niz čije katakombe teče užarena rijeka
Razdvajajući nas na obje obale
I uzimajući kad god joj se prohtije
Skupljam, na sunčevinu iznosim
Visoko podižem
Nebu pokazujem
A nebo od olova
Nad zemljom od bolova
I da znate, najteže je s lubanjama
One su najteže
Naročito male
Što manje to teže
Što to pričaš, Amore
Nemam ja glasa
Na ovom našem čistilištu
Na ovom bosanskom mučilištu
Ovdje gdje zdravi obole
A bolesni ozdrave
I slijepci progledaju
Nemam ja glasa
To mala dječja lubanja
Mitskom bosanskom junaku
Zmaju od Bosne pjesmu pjeva
Ti bar znaš gdje ležiš i zašto
Ja ne stigoh porasti
Za pretežak štit
I oklop bosanski
Ljubio si, zna se
Ja ne spoznah
Najslađu gorčinu svijeta
Jer ljubljah samo mrtvu majku
Oca strijeljana, braću pobijenu
Sestre raskomadane
I kunem se, kletvom ću na kletvu
Kletvom i molitvom
Da mi se kletva usliši
Kunem
Od neba još neviđen
Raskućen
Obezglavljen
Bez glasa
I jezika
Ostavljen
Kunem vas
Kletvom
I molitvom
Molitvom se
O meni raspitujte
ZAPIS LOGORAŠA
…I, tako, u sumrak, nazdravljaju njih dvojica,
nazdravljaju obećanjima da će sve brzo završiti.
Nazdravljaju s dvije čaše,
u jednoj je mokraća, a u drugoj krv
i oba moraju piti,
logoraš mora, jer ga tjera dželat,
a dželata tradicija
prenošena stoljećima zlopamćenja,
s kame na kamu, s rane u ranu…
„Jutrom, u logoru, na travnjaku lizali smo rosu,
ne što smo žedni, već da traga u jeziku ostane.
U jeziku kog su poslije mrvili među zubima
kamenih drobilica…
Naš urlik je (za)kasnio,
bili smo otvorene rane u kojima su
‚mitski junaci‘ ušivali svoje rane;
boli su nas njihovim pamćenjem
i našim zaboravom…
Bilo je vrijeme žege,
ali naša krv nije presušila,
a ja nisam našao odgovor
kako takvi kosturi mogu biti
najslađa poslastica za smrt?“
IZBJEGLIČKA IZJAVA
(uz godišnjicu srebreničke tragedije)
Dolazim iz logora
nemojte kvasiti jastučić
(za moj otisak)
nemam ni jednog prsta
osim na nogama
nogom ću se potpisati
(ako može)
ne morate me ni slikati
foto-album je u meni
slike su crnobijele
hvatane na brzinu, uz munjevite bliceve
i mi smo hvatani na brzinu
od oka – od zvanja i znanja
siper su zgurali u tijesne autobuse
a nama dali sportske dvorane
na satu poezije
učili smo Njegoša
za domaći zadatak: Andrić
oni koji su ponavljali
slijedio je Ćosić
Vuk je gostovao s guslama
a Drašković s nožem
dolazio i Bećković, recitirao;
ćeraćemo se još (?!?)
donosili i Bibliju
tjerali da dižemo tri prsta
po dva su nam odsijecali
da se lakše snađemo
i da oni skinu burme
burme su u to vrijeme
bile jeftine
jedna burma
jedan prst
tko je imao zlatni zub
čupali su bez anestezije
mrtvi pijani
širili pravoslavlje
uspoređivali nas s Nemanjom
naša krv i njegov urin
psovali su nas
„malo tukli“, silovali, sjekli uši, prste, nosove…
„malo su nas i ubijali“
pa nas krili k’o kukavica jaje
oni će u nebo – rekoše
a nas u zemlji ostaviše
hladnoj i krvavoj
LJUDOPAD
tu noć
mliječni put se usijao
žarećom bojom bola
u rodilištu zvijezda
u njegovoj dojci
drhtala je oštrica gola
drhtala je pozlaćena drška munje
kao koplje u tijelu nevine ptice
sablasna tutnjava zvona
niz nevino lice
pomiješana s lavežom mitraljeza
i vriskom nezrelih dječaka
ponirala je u trag pokošenih kolona
svevideće oko zaledi pejzaž
na kom se, dole, ispod
svake razine svijesti
s rubova zlopamćenja
u crni ambis proročanstva
obrušavao ljudopad
Halil Džananović
Iz zbirke ”Tragač”, Zagreb 2013.