Graho

Dražana Marković Krezić
Autor/ica 13.6.2023. u 09:04

Graho

U cik zore, kada je iznad bakine kuće nebo još ljubičasto od noćne svježine a sunce negdje tamo iza, na drugoj strani Grmeča, već najavilo dolazak dana, moj oroz Graho je s vrha krošnje jabuke, baš s grane koju vidim iz svog kreveta, najavljivao novi dan upornim kukurijekanjem, zvonkim i prodornim, a za mene strogim i nestrpljivim. To nam je bio tajni znak – meni da skočim iz kreveta i sjednem na drvenu klupicu prozora moje sobe, a Grahi da vidjevši mene još jednom kukurijekne, sada veselo, pa se šušteći krilima u letu spusti s grane u moje krilo, sav raščupan. Tu bi se umirio i malo otkunjao.

Kunjao je Graho i ovog jutra spokojno na mom krilu dok sam mu polako, da ga ne probudim, slagala grahorasta pera, perja i paperja i, kao da ih prvi put vidim, sa čuđenjem se divila bojama u koje su se prelijevala na suncu koje se polako promaljalo iznad šumovitog brežuljka. Grahu sam izabrala kao poklon za svoj peti rođendan, između svih pilića koje je prethodne godine izlegla koka Bilka.

Rezak zvuk telefona zaparao je tišinu našeg lijenog jutra. I Graho i ja smo skočili. Moja mama Zehra već je bila na hodniku i razgovarala na telefonu. Čula sam i da baka Mileva pita je li to Dane. Dane je moj tata, koji je otišao kad sam bila još beba. Nekad bi se odjednom pojavio da nas sve izgrli, da mi kaže kako sam ja njegova sjajna zvjezdica, da mama i baka uglas plaču i da onda dugo dugo u noć s mamom priča i priča. Ujutro kad se probudim nije više tu.

Prislonjene glave uz vrata, čula sam kako mama plače i jeca. Plakala je i baka s njom. Malo poslije mama je došla u sobu i rekla mi da se trebamo odmah nakon doručka spremati na put, da nas dvije idemo kod tate u Beograd i da ćemo tamo proslaviti moj šesti rođendan. Pitala sam je zašto su joj oči tako crvene i napuhane, ona je rekla da ju je sinoć na hodniku propuh ubio.

Nekako sam nasilu popila šolju pjene koju je baka svako jutro baš za mene kupila s vrućeg mlijeka i kojoj sam se uvijek radovala. Počela sam spremati svoje stvari. Naravno, Graho je moja prva stvar! Tražim od bake za njega korpu, a baka kaže da pijetao ostaje kod nje na selu i da će me tu čekati. Plačući idem moliti mamu da povedemo i Grahu, govorim joj da ću i ja ostati na selu ako Graho ne ide s nama. Molila sam ju a ona je žurno kupila naše stvari po kući i bila jako ozbiljna i cijelo to jutro kao da me nije niti čula niti vidjela. Nikad još nisam vidjela mamino lice tako ukočeno, bilo me je strah da se mami nešto loše dogodilo i da će me sad stalno tako ukočenim pogledom gledati a ne vidjeti i slušati a ne čuti. Pobjegla sam plačući, otrčala do Grahe, sjela na travu iza kuće, naslonila se na stablo jabuke i tako plačući zaspala. Mama me probudila i rekla da je sve najvažnije stavila u stojadina te još idemo da se pozdravimo s bakom i krećemo na put. Nisam joj smjela pogledati u lice, vidjeti njene ukočene oči a niti ju opet moliti da povedemo Grahu. Baka je stajala kod auta šireći ruke prema nama. Kako smo se približavale, sve smo više i više plakale; baka za nama, mama za bakom a ja za Grahom.

Baka me uzela u naručje, pa zagrlila i mamu. Tako smo zagrljene dugo stajale, šuteći. Nekako smo sve tri bile naslonjene glavama jedna na drugu, svaka sa svojim mislima, sve dok prostor oko nas nije prorezalo zvonko, radosno i ponosno Grahino kukurijekanje. Pogledam i iza bakinih ramena vidim – na zadnjem sjedalu auta je šarena bakina korpa, u koju sam često skupljala jaja po dvorištu, a u njoj se smjestio Graho! Nisam mogla da vjerujem, pogledam baku i mamu, obje se smiju i plaču istovremeno i obje me grle. Pomislila sam da je sve to san i da se ne događa u stvarnosti, jer mamino lice je sad, iako uplakano, tako lijepo i blago i nema ni traga onoj ukočenosti od jutros i vidim da me vidi i vidim da me čuje, a baka više ne govori da će Graho ostati kod nje. Samo da me neko ne probudi iz ovog sna.

I nije, nije bio san!

Evo već putujemo, Graho se ne čuje, kunja i uživa u obilju kukuruza sa travom što mu je baka pripremila, radio svira neke meni nepoznate pjesme. Pitam mamu hoće li mi dedo Hasan doći u Beograd. Mama kaže sigurno da hoće i da je mu napisala pismo jer telefoni s Bihaćem ne rade, te da će mu to pismo pop Milenko sutra odnijeti. Pitam mamu je li pop Milenko postao poštar, a mama kaže da nema više poštara.

Sad ni na radiju nema više pjesama, stalno najavljuju da je počela neka oluja negdje u nekoj krajini.

Mama mi kaže: Unče, pogledaj Grmeč kako je moćan, daje snagu i kad nam je teško da se ne bojimo.

Okrenem se i vidim!

Stari Grmeč nam snažno maše svojim šumama,

miriše nam puteve svojim travama,

čobanima naredio sviraju nam Bosno moja svojim frulama

i sva stada složno uz jeku zvone svojim zvonima,

natjerao ptice da lete sa nama,

I iza nas,

svoje djece,

a da nam budu sretni putevi

prolijeva vodu potocima i brzacima.

Biber 5

Dražana Marković Krezić

Dražana Marković Krezić rođena je 1956. godine u Mostaru. Djetinjstvo je provela u Duvnu, sada Tomislavgradu, i smatra ga svojim zavičajem. Završila je studij arhitekture na Arhitektonsko urbanističkom fakultetu u Sarajevu. Kao arhitektica je radila u Mostaru, Duvnu, Hamburgu, Grazu, Samoboru i Zagrebu. Majka je dvije odrasle kćerke. Borkinja je za ženska prava i jednakost svih. Sada živi i radi u Zagrebu i Mostaru. Odrastajući u Duvnu, maloj sredini tada na tromeđi Bosne i Hercegovine i Dalmacije, zavoljela je knjige.

Dražana Marković Krezić
Autor/ica 13.6.2023. u 09:04