Goran Sarić: P u t o V i s (1)

Povezani članci

• Iring Fečer: Sećanje na jednog hrabrog filozofa
• Balet Mostar Arabesque opet briljirao na svjetskoj sceni
• MOSTARU ITEKAKO NEDOSTAJE „MOST“
• Zašto 2+2=4?
• Drugi dan SFF: Projekcije “Otok ljubavi”, “Cure – Život druge”, “Mr. Turner”
• Glad na baterijski pogon, a punjač u Bruxellesu

Ljeto dvije i petnaeste

P u t o V i s   (1)

***

(Adam i Eva, u brokatu raja)

Ranom zorom, iz Slavonskog Broda, preko Zagreba, krećemo za Split i trajekt za Vis. Sokoćalo veli da bi danas trebao biti udarni vikend, kilometarske kolone. A njih nam je već od Švabije dosta – preko glave!

Ipak, sve do prestonice ide glatko. Trč-trč pa kamion, pokoji merdžo i stari stojadin… Ali u Lučkom – more auta! Srećom, ne stojimo, milimo, i “puž” je bolji od stajanja, pa na koncu relativno brzo prolazimo naplatne kućice, i “otisnemo” se za (nekada) “crveni” Split. No, pošto smo velikim dijelom puta zarobljeni u kolonama, posljednjih 150-200 km prevalim u stilu Fanđa. Formula 1 na (honda) jazz način!

Poslije sedmosatne jurnjave, na Jadrolinijin trajekt se ukrcavamo među posljednjima. Ne možemo da povjerujemo da smo se ipak uspjeli ukrcati u “utrobu” golemog plovila. Docnije, razgaljeni, uz žuju (ja) i ledo (Ona), dva i po sata ljenškarimo u brodskom restoranu. Nemamo ni snage, ni volje otići do trećeg, na taracu, i pogled na pučinu. Biće toga još.

I doista, poslije to obilno nadoknađujemo, na drugom spratu apartmana obitelji Mišković. Terasa “okupana” bugenvilijama, luka kao na dlanu, u daljini svjetionik, duboko dolje, desno – riva. A visoko gore: zvijezde, krupne k’o oskoruše! Šutke zurimo u tamno. Mir, i vino, donešeno iz Njenog zavičaja. Izvrsno. Traminac, iločki.

Zaspimo goli, i premoreni. Adam i Eva, u brokatu raja, nakon što su “maznuli” onu jabuku.

***

(Mještani)

Mještani vam ovdje sve nadugo i naširoko objašnjavaju, šta god da ih upitate. Očito su željni razgovora. Dugi vansezonski mjeseci, “lijeni” dani i sedmice, čine da rado koriste svaku priliku za ćakulu. Tako mi zemo, porijeklom Banjolučanin, na tržnici detaljno opisuje kvalitete njegove robe, ali i to kada je, i kako postao skoro-pa-Višanin. (Otočani, kao i, kod nas, pravi Mostarci, teško primaju došljake. Trebaće ti ovdje mnoga ljeta da “na ravnoj stolici” piješ bevandu, zentaš i “bariš” strankinje skupa sa lokalnim galebovima.)

Zemo je, veli mi, zapravo još onaj stari Jugosloven, barem isto koliko i Bosanac. A koji Bosanac? Kao da je to važno? Važno je da su mu kajsije dobre i sočne, aman-potaman!

***

(Češka vila)

Tražimo plažu s hladom. Vlasnici apartmana, barba Zvonimir i gospođa Rina nas šalju do Češke vile. Tu, kilimetar-dva prema Komiži. Na prvoj velikoj okuci skineš se s asvalta na makadam, ošini po prašini, pa kraj maloga kampa i visokih četinara. Potom blago spuštanje, još jedna oštra okuka, i eto te učas na malenom, ma jednom od najlipših otočkih kupališta. Ima dobrog hlada, ima i kafanica s dobrom mjuzom, te uredan wc. Kamenje je glatko, ali ne i preglomazno. Postepen ulaz u more, a njegova boja – k’o iz filmova Žaka Kustoa!

Kad sam napravio par fotki i “bacio” ih na fb, kolega s posla me, ciljajući na prekrasnu morsku boju, mrtav ozbiljan upita jesam li to opet nešto “prčkao” s fotošopom.

“Jok, ” odgovorim, “nego sam to sinoć, pripit, u njega prolio par kapi tinte!”

A Češka vila, tu, u blizini? To vam je jedna plaho tužna priča. Porijeklo njenog imena saznajemo iz malobrojnih internet-poveznica. Tu su se, naime, između dva velika rata odmarali češki sindikalisti. Poslije Drugoga, kao svoj na svome – Vis je jedini teritorij u bivšoj Jugi na koji švapska čizma nikada nije kročila! – jedno vrijeme dolazio, pa i u vili noćevao maršal Tito. Kasnije je pretvorena u prebivalište za oficire Jugoslovenske mornarice.

Za njeno sadašnje derutno stanje, kažu mještani, najodgovorniji su oslobodioci iz posljednjeg rata. Jer, kao i iz Pule, vojska se sa Visa povukla bez ispaljenog metka. Kome su je onda devastirali, ili sudbini prepustili, ovi novi, čudni “oslobodioci”?! Ili možda i ovdje “radi” tajni plan pljačkaške pretvorbe: devastiraj sve što iole vrijedi, snizi mu cijenu na kunu/dinar/markicu, potom “kupi”, pa malo dotjeraj, i na koncu prodaj za brdo para. I eto te – hadžija! Preko noći, od stranačkog kadra, dupelisca i čankoliza, golaća i ljezihljebovića – do teškog pareše.

Prosto, da ne može prostije. A narod? Njemu ostaju (polu)prazan stomak, i zastave.

Dugo obilazimo i razgledamo ovaj, i sad se vidi, ne tako davno prelijep objekat. Škljocamo, divimo se, s tugom zurimo u razvaljenu stolariju i mračnu, čini se: zasranu unutrašnjost. Zamišljam nekadašnju živost i vrevu, jutra okupana suncem … Kao da odnekle još čujem zvonke, bodre momačke glasove. Gledam kupanje zorom, u plićaku azurnog, kristalno bistrog mora.

Poslije, na plaži, dugo dumam o prolaznosti. Ovakva ljepota, a propada. Kad svoje ovako zapuštamo, kako (bi)smo tek tuđe rušili?!

YouTube:

https://www.youtube.com/watch?v=b9_avOUk9og