Goran Sarić: Kušini za posljednji san

Povezani članci

• AMIRA I HALKA U BKC-u!
• TKO JE ONO POBIJEDIO?
• Pismo iz Srebrenice
• GENERAL VLADO TRIFUNOVIĆ: Nama trebaju mrtvi heroji
• Sindikati radnika na protestu u Sarajevu traže hitno povećanje minimalne plate
• U duši mi je Bosna i Hercegovina, al’ na srcu moja Bosna!

Foto: screenshot

Kušini za posljednji san
Oliveru Dragojeviću

Dvadeset deveti sedmi pedeset devete.
Isti dan i mjesec osamnaeste.
Rodna pedeset i deveta,
u ovu nedjelju – pedeset i deveto ljeto!

Na stolu dingač, mirisan i pitak,
a “lud k’o struja”!
Masline, sir, i punjene paprike,
od “turčina”, a kao naše,
s juga meni na sjever utekle.

Potaman mi, baš,
sve dok ne stigne prijateljeva poruka:
Umro je, jutros, Galeb.

Znam da je bolovao, teško,
jednom čak idioti pustili i vijest
da je umro!
A sad je, eto, gotovo.

Pamtim ga sa Prokurativa,
ima tome hrpa godinica.
Šrlkljast, žgoljav, sa teglastim staklima na nosu.
Lone “zvoncare”, košulja s leptir-kragnom,
samo što ne poleti!
Sav u Copacabani!

Kakvo ružno pače!, pomislih.

A poslije, kad se, i glasom i, donekle, stasom,
“ispilio” u Galeba, pa u Picaferala,
Magdaleninog i Cesaričinog adoranta,
odrekao se i te pjesme,
kao i, mnogo kasnije, Beograda.
Prema vani, često, šutljiv,
ali uvijek čovjek od riječi.

Jednom se moji momci, u Veloj,
slikali s njim, u restoranu gdje, kažu,
još uvijek stoji stari klavir na kome je ponekad,
sotto voce, znao guguknuti,
za sebe i za zaljubljene.

A ja ga gledao u nekoj holandskoj zabiti,
selu od par hiljada duša:
poluprazna sala, sve, bezbeli, naši,
a on, opet, sav razigran – kao u Olimpiji!
I nervozan, prije bine žmario sve jednu za drugom!
To ga, kažu, i ubilo.

A sad, brodom, iz Splita za Luku,
na posljednji put.
Kratka plovidba kapetana duge,
beskrajne plovidbe.
Veli Oli plovi ka svojim tvrdim,
ma njemu uvik toplim Stinama.
Kušinima za posljednji san.

Goran Sarić