Gdje si pio 91?

Povezani članci

• Amir Hrnjičević: Mojoj Fani sa Hvara
• Znâ li patrijarh Porfirije popraviti katoličko-pravoslavne pokvarene telefone?
• Muzafer Šehović: ANTIFAŠIZAM JE STIL I NAČIN ŽIVLJENJA
• Branko Radaković ponovo u Škotskoj
• Komšo
• Odlazak jednog od najvećih: Napustio nas je Robin Williams

Foto: Flickr

Svatko ima svoje omiljene kafiće, omiljeno piće i omiljeno biće.

Svoju omiljenu rupu.

Ta potreba za atmosferom u kojoj se osjećamo sigurno i ugodno može se mjeriti još samo s onom toplinom u majčinom trbuhu prije dolaska na ovaj čudni svijet.

Po tom smo pitanju veoma konzervativni. Kao britanski parlament. Bez većih iznenađenja i radikalnih odluka. Imamo svoj stol, svog barmena i uglavnom poznate face nas okružuju. I naravno onaj prepoznatljivi ustajali zrak.

Ista temperatura točenog i isti račun.

Samo su se “onih” godina kafići činili nekako nestvarni i uzbudljiviji. Onda kad su se gosti počeli sortirati. Dijeliti i uniformirati. Kad su šapat i žamor stajali u obrnutoj proporciji. Onda kada je i pivo bilo bljak.

A nikad više kafića nego tada i nikad više gostiju. Posebno nepoznatih. Pažljivo odabrane glazbe. Nepogrešivo određenog pozdravljanja i nazdravljanja.

U tom se zraku “ono” i počelo osjećati. Na tim su se lokacijama i začele krupne društvene promjene. Kad se skupiše nabrijani dečki kojima se igralo borbe.

A valjda svaka revolucija i počinje u birtiji.

Prošlo dosta od tad.

Već odavno nemam svoj kafić. Ni svoj stol. Ni svog barmena. Ponekog prijatelja da. Ako ponekad zavirim u neku pivnicu posluži me ljubazni robot kojemu ne mogu ispričati ni zadnji vic. Mada danas i nema nekih viceva. Ili se to više ne nosi.

Jedno, dva s nogu i račun. Atmosfera kao u garderobi. Dođem ciljano i ispunim cilj.

A vidim, mladost se gura oko malih stolića. Uživa. Grohotom pričaju o nečemu što se i ne trudim razumjeti. Zveckave riječi pomješane s tehnom. Grickaju bobice, surfaju i okreću runde.

Sigurno, pomislim, sjede u svom omiljenom lokalu.