“Estetika otpora”

Izdvajamo

• Pozivi na nasilje i prijetnje koje su izrečene organizatorima, publici, akterima, a za koje se iskreno nadam da će postati predmetom suda, pokazuju stvarno lice grada u kojem živimo – izgubili smo slobodu. Slobodu na mišljenje i izražavanje. Ona neće doći ako je ne ostvarimo, samo mora čovjek da bude malo hrabar. Umjetnici moraju biti predvodnici slobodnog duha, jer nam je ta noć osvijestila da smo slobodu podrazumijevali, umjesto njegovali i čuvali. Velike kulture se prepoznaju po velikim umovima koji su te slobode osvajali po cijenu sopstvenih sudbina. Slobodu treba zaslužiti kao kada smo igrali pred prepunim dvoranama u ratu dok su nas granatirali, a mi počinjali probe sa “Sretno”, imanentno mnogo složenijoj veličini sa onima koje je uvjerenje i činjenje koštalo života. Zar ćemo u miru iznevjeriti dramske karaktere čije su se replike tih ratnih godina sa sarajevskih scena urezivale u naša sjećanja i iskustvo kao kolektivni zavjet da ćemo braniti slobodu na različitost? Koja to “kulturna politika” ima pravo da izda vrijednosti do kojih smo došli bolno i tragično baš kao u Vajsovom romanu “Estetika otpora”? Romanu koji je inspirisao reditelja Frljića da napravi predstavu tražeći analogije u aktuelnoj političkoj i društvenoj situaciji, o migrantskoj krizi, tumačeći da je to posljedica odnosa Europe i SAD prema području Bliskog istoka, kolonijalizma i žeđi za naftom.

Povezani članci

• Svetislav Basara: Političko ludilo političkog filozofa Ivica Dačića
• Partizani i četnici u isti koš: Baliste slave, kude partizane
• Naša stranka jedina protiv budžeta i odluke o finansiranju stranaka u općini Centar
• Intervju Milorad Dodik: Nema zajedničke države ako je ljudi ne doživljavaju tako
• Dramska i lutkarska radionica sa Bakom – pričalicom u eMTeeM – u
• VELIKA NAFTNA AFERA: Kako u UIO BiH pokrivaju međunarodno krijumčarenje naftom i derivatima

Sloboda umjetnosti je nedodirljiva civilizacijska tekovina. U našem društvu su mnoge tekovine napadnute i traže da se odbrane, političkim i umjetničkim otporom!

Novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump zatražio je od glumačke postave hit predstave Hamilton, pozorišta na Broadwayju da se izvini potpredsjedniku Mikeu Penceu zbog toga što su mu, dok je sjedio u publici, sa pozornice držali lekciju o američkim vrijednostima. Trump se na Twitteru obratio rasno raznolikom ansamblu sa rečenicom da “pozorište mora uvijek da bude sigurno i posebno mjesto”, što znači da želi pozorište bez uticaja na društvo.

Poput svakog diktatora i reakcionara, on priželjkuje mrtvo pozorište. Globalno gledano, angažovani teatar gubi na značaju, sve rijeđe se na repertoaru mogu naći društveno kritički tekstovi, pozorište se transformiše u vješto programiranu zabavu. Dominiraju komični žanrovi, laki komadi, seksistički, zabavni, eskapistički. Stand-up komedije sve su prisutnije, mada u američkom slučaju znaju biti i društveno kritični, čak su neki autori bili i sudski gonjeni.

Kod nas je stand-up komedija više-manje neutralna što je u skladu sa konceptom kulture koji se promovira i najviše subvenira. Dominantni kulturni model u BiH je etno-turbofolklorna kultura sa “igranjem i pucanjem”, rurbanog karaktera (kultura predgrađa), koja je uzurpirala kulturni i javni prostor. Javnim ustanovama kulture uliven je novi ideološki sadržaj sa ciljem da se neutralizira svaka opasnost od moguće subverzivne umjetnosti.

Neokonzervativizam i okovana tradicija se brižno čuvaju kroz partijske kadrove koji se postavljaju po upravnim i nadzornim odborima sa zadatkom da se kontroliše rad postavljenih direktora. Prijeti im se smjenama u slučaju da iskažu bilo kakvu buntovnu crtu. Tako se ona veličanstvena linija umjetničkog otpora u “teatru pod opsadom” koji se svojim dometima uzdigao do najvećih estetskih visina, brutalno finansijski i ideološki ponižava kroz stalnu redukciju budžeta.

Sa smanjenom produkcijom i imperativom prodatih karata, kako bi prošao finansijski izvještaj na kantonalnim skupštinama, kulturne institucije pretvorile su se u prazne ljušture pogodne za populizam i kič. To i jeste duhovni horizont političke elite koja je nekompetentna za visoku kulturu, zanima je samo savezništvo sa kulturom širokih narodnih masa. Razdoblje od posljednjih nekoliko godina možemo mirne duše nazvati neumjetničkim vremenom. Dogodi se poneki umjetnički incident, koji biva medijski prešućen, strukovno marginaliziran, jer u tamnoj fazi vladajućeg mediokritetsva istinska umjetnost kada nešto govori najveći je neprijatelj.

I tako se našim scenama svaštari i brblja što, itekako, godi marketinško navučenoj “eliti” skorojevića, koja posjeduje i vlast i moć. Pozorište je ogledalo društva, pa se i tu sve više radi i zapošljava po političkoj ili jaranskoj šteli, stručne reference, nagrade i priznanja ništa ne znače, osim siguran put da ideš na “ler”, jer znanje i umijeće danas su smetnja umjesto prednost. Primjera ima bezbroj, od mlade glumice Džane Džanić, koja kao superiorna kandidatkinja nije prošla na konkursu u BNP Zenica, do sramno naštimanog rediteljskog radnog mjesta u Pozorištu mladih Sarajevo, kada je odbijena redateljica Lajla Kaikčija sa neuporedivo bogatijom umjetničkom biografijom od primljenog protukandidata. O tome svi sve znaju, ali niko ne reaguje, važno je ne zamjeriti se, oportunizam odavno caruje pozorišnom zajednicom.

Novouspostavljena javna scena traži svoje “nove vrijednosti”, duhovne manekene, folirante narcisoidnog ponašanja, kojima je važnija recepcija njihovog “djela” u medijima, od umjetničke suštine. Oni su prihvatili novi kontekst vremena buke i senzacije, vrijednosnog relativizma u kojem se sve jaranski u medijima proglašava historijskim, genijalnim i remek-djelom. Ta medijska rika samohvale je degutantna i obraća se publici kao konzumentu kojoj je svejedno da li je u pozorištu ili shopping centru. Sve se može kupiti i prodati. Umjetnički integritet ide u bescjenje, a za malu lovu se dobija pokornost i konformizam. Alternativna scena gotovo i da ne postoji, isključivo je komercijalna, nije korekcija niti konkurencija institucionalnom ili main stream teatru.

Pozorište ima smisla kada dovodi stvari u pitanje i otvara raspravu, vodi dijalog, što se onda najčešće smatra subverzivnim. Takvih autora je sve manje u bh pozorištu, jer svako autentično mišljenje nužno dolazi u sukob sa tolerancijom i pristojnošću. U Sarajevu rapidno opada produkcija i sve je manja mogućnost da ćemo neke predstave upamtiti kao historiju pozorišta, jer se samo pamte oni koji su radili drugačije i hrabrije. A njih skoro pa nema u repertoarnim planovima, ne smije se dogoditi društveni skandal ili prijestup koji će uznemiriti konzervativni duh.

Neobjašnjivo je da nijedno sarajevsko pozorište ove godine ne računa na kolegu Nermina Hamzagića, čije su predstave imale izuzetan socijalni i politički karakter kao što su: “Strah i bijeda Trećeg rajha”, “Pobunjenik M.K” ili “Tartif”. Povodom uprizorenja svoje druge predstave u Narodnom pozorištu kao umjetničke reakcije na socijalne nerede u februaru 2014., Hamzagić beskompromisno tvrdi: “Mislim da je pitanje ’pravde i nepravde’ civilizacijsko pitanje. Kleistovo djelo, stoga je i danas relevantno jer poziva na pobunu pojedinca protiv nepravednog sistema, ali i upozorava na granicu koju u svom gnjevu ne smijemo preći.

Evropska društva, u svojoj kulturi demokratije, njeguju i baštine ideju pobune. Pobune su dio političkog života, nekad više ili manje uspješne, i više ili manje nasilne. No, od samog ishoda važnije je osjećanje slobode i odgovornosti koju osjeća pojedinac u trenutku kada se buni.

Pojedinac je slobodan da izrazi svoje mišljenje i dovoljno odgovoran, prvenstveno prema sebi, da promišlja kritički svijet oko sebe. Pobuna je neodvojivi dio ljudske prirode.”

Iako je bila autorski hrabra, promišljena i umjetnički uzbudljiva nije dugo živjela na repertoaru. Ne zna se što joj je više škodilo, jasne političke izjave reditelja koji je podržavao socijalni bunt sugrađana, ili visoki estetski kriteriji koji se ne mogu odvojiti od etičkog konteksta predstave.

Jedva su dočekali u prijašnjem rukovodstvu Narodnog pozorišta da se pod “objašnjenjem” renoviranja stolica u sali skine sa repertoara društveno angažovana predstava “Skupština” redateljice Selme Spahić. Predstava je aktuelizirala parlamentarni život u BiH, nastala na “ideji da se teatar bavi političkom odgovornošću, ali i djelovanjem građana u cilju stvaranja bolje budućnosti”. Otvarala je brojne teme, od elementarnih ljudskih prava do civilizacijskih tekovina, bolno je zarezala sve naše frustracije, strahove i podjele kroz dokumentaristički pristup parlamentarnog transkripta.

Indikativno je da i kolegica Spahić nije planirana za režiju u novoj umjetničkoj sezoni u Sarajevu, valjda kao “kazna” za posljednju režiju kultne predstave “Tajna džema od maline”, kojom je samo potvrdila poseban senzibilitet, na sreću internacionalno prepoznat u regionalnim pozorišnim centrima. Nažalost, ovo nisu jedini primjeri skinutih predstava sa repertoara sarajevskih pozorišta koje su razotkrivale ključna mjesta društvenih trauma i tabua koji su zatajeni. Sve što činimo je politički čin, a teatar je politički čin par excellence.

Veliki kompromisi i umjetnička autocenzura omogućila je cvjetanje populizma i desnice u našem društvu. Njima odgovara eutanizirano pozorište, svedeno na komunalne usluge šege i šale, sa ponekom melodramskom suzom koja neće mnogo uznemiriti malograđanski duh koji vodi u ur-fašizam. Baš kako priželjkuje novoizabrani predsjednik SAD-a kojeg je najavni plakat 56. Festivala MESS još u predizbornoj kampanji prepoznao kao globalnu banalizaciju zla. Tako je MESS upozorio na vrijeme u kojem mržnja, isključivost, podjele, teror, svjetska paranoja i strah postaju svakodnevna i hiperproducirana informativna roba.

Zadnje festivalske noći MESS je izvedbom predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” pokazao koliko je savremeno pozorište model socijalne stvarnosti. Prije nego što je odgledana vjersko-politički krugovi su predstavu osudili i tražili njenu zabranu. Cijeli slučaj je dobro poznat bh. javnosti, ipak mi se čini da je suština u medijsko-čaršijskim prepucavanjima i spekulacijama ostala po strani. Pozivi na nasilje i prijetnje koje su izrečene organizatorima, publici, akterima, a za koje se iskreno nadam da će postati predmetom suda, pokazuju stvarno lice grada u kojem živimo – izgubili smo slobodu.

Slobodu na mišljenje i izražavanje. Ona neće doći ako je ne ostvarimo, samo mora čovjek da bude malo hrabar. Umjetnici moraju biti predvodnici slobodnog duha, jer nam je ta noć osvijestila da smo slobodu podrazumijevali, umjesto njegovali i čuvali. Velike kulture se prepoznaju po velikim umovima koji su te slobode osvajali po cijenu sopstvenih sudbina.

Slobodu treba zaslužiti kao kada smo igrali pred prepunim dvoranama u ratu dok su nas granatirali, a mi počinjali probe sa “Sretno”, imanentno mnogo složenijoj veličini sa onima koje je uvjerenje i činjenje koštalo života.

Zar ćemo u miru iznevjeriti dramske karaktere čije su se replike tih ratnih godina sa sarajevskih scena urezivale u naša sjećanja i iskustvo kao kolektivni zavjet da ćemo braniti slobodu na različitost? Koja to “kulturna politika” ima pravo da izda vrijednosti do kojih smo došli bolno i tragično baš kao u Vajsovom romanu “Estetika otpora”? Romanu koji je inspirisao reditelja Frljića da napravi predstavu tražeći analogije u aktuelnoj političkoj i društvenoj situaciji, o migrantskoj krizi, tumačeći da je to posljedica odnosa Europe i SAD prema području Bliskog istoka, kolonijalizma i žeđi za naftom.

Sloboda umjetnosti je nedodirljiva civilizacijska tekovina. U našem društvu su mnoge tekovine napadnute i traže da se odbrane, političkim i umjetničkim otporom!

avangarda.ba