Esad Bajtal: UMJETNOST KAO IGRA MOGUĆNOSTIMA SVIJETA

Izdvajamo

• Na sceni je stvaralačka pobuna i bijeg od porazno besmislne svakodnevnice zarobljene u blatu etno-politikantstva, beznađem i apatijom ophrvanih građana. U tome je, spontana, dakle, neprojektovana i nezacrtana zadaća, edukativne naravi Salona: da stimulira i kultiviše otvorenost nadom probuđene imaginacije posjetilaca. Na taj način, Salon je oaza u pustinji politikanstke ostrašćenosti i mentalnog zagađenja društva lišenog životnog smisla i ljudske perspektive.

Povezani članci

• MESS MARKET PRIKAZAT ĆE NAJBOLJE OD BH. I REGIONALNE PRODUKCIJE NA 56. MESS-u
• Ron Haviv: Kroz razumijevanje grešaka iz prošlosti, možemo izbjeći greške u budućnosti
• SANJIN KODRIĆ – IZGUBLJEN U KNJIŽEVNOJ POVIJESTI
• Ratna priča uličnog prodavača LP ploča
• Poslednji apel za Grafički kolektiv: GALERIJA će nam se naći na ulici
• Opsada Sarajeva: Četvrt veka laži, ćutanja i poricanja

Foto E.B.

Umjetnost je ozbiljna i neiscrpna igra ljudske mašte. Igra mogućnostima Svijeta. Ali, ne i Svijetom. Jer, Svijet je u njoj, sa svojom neuhvatljivom kompleksnošću, sasvim ozbiljno, nadugo i naširoko shvaćen. I u svim svojim potencijalima, onim vidljivim, i onim nevidljivim – vješto zahvaćen.

Kolektivna izložba X SARAJEVSKI SALON, koja je realizovana u organizaciji Udruženja likovnih umjetnika Kantona Sarajevo, u saradnji sa galerijom Collegium artisticum i uz podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo otvorena je u četvrtak, 13. januara 2022. godine.

Donosimo tekst dr. sci. Esada Bajtala povodom ove izlože:

Deseti, dakle jubilarni Sarajevski likovni salon ULUKS, sabira u sebi, salonski otmjeno i jubilejski svečano, ne samo zgusnutu likovnost decenije koja mu je prethodila, nego i estetsku raznolikost bosansko-hercegovačkog i regionalnog likovnog izraza koji se zrcali kako na slikama živih, tako i onih likovnih stvaralaca koji, nažalost, fizički više nisu među nama. Dakle, fizički ne, ali su svojim djelom i slikarskim umijećem ne samo tu, nego odsustvom svog fizičkog prisustva, svevremenošću svog likovnog bivanja i specifičnog izraza koji plijeni, daju Salonu dodatnu, pedagoško-uzornu snagu neprolaznog primjera.

Kad smo već kod prvog jubileja, svečane desetogodišnjice Salona, a na tragu retoričkog zahvata u povijesnu, kulturološko-simboličku igru brojeva, nije suvišno podsjetiti da je deset broj pitagorejske tetraktise, odnosno, matematički zbroj prva četiri broja (1+2+3+4) i njihova sveukupnost. Tačnije, računsko-simbolička zaokruženost i „povratak jedinstvu nakon što se razvio ciklus prvih devet brojeva“, u njihovoj numeričkoj zasebnosti. Broj deset poznaju praktično sve kulture svijeta, budući da je brojanje na prste iskon i početak ljudskog brojanja. Za kinesku simboliku deset je dvostrukost od 5 (5+5), čime je naglašena unutrašnja dvojnost bića. A to opet simbolizira  temeljnu dvojnost kao univerzalno „načelo kretanja“. U tom smislu, na tragu egzistencijalnog kontinuiteta, deset izražava život i smrt, njihovo smjenjivanje, ili, iskustveno realno gledajući – istovremenost njihovog bivanja i simultane koegzistencije.

Ali, uprkos prividno jasnoj brojčanoj dvojnosti, stvari u svojoj najdubljoj suštini, nikad nisu tako dvojno jednostavne i, neupitno, crno-bijele. Umjetnost to osjeća i razumije mnogo bolje od svih drugih izraza  ljudskog poimanja svijeta. Upravo zato, Svijet koji nas pohodi sa ovih slika nije nam dat u svojoj perceptivnoj doslovnosti, nego, i prije svega, tu je u stvaralački transformisanoj projekciji umjetnika, onako kako ga on vidi – više dušom, nego okom. Ukratko, slika je ogledalo Života i Svijeta, u njihovoj ukupnosti spram karakterne doživljajnosti umjetnika, koja se pojmovno i kategorijalno ne da, tek tako, razvrstavati u formalno školske ladice ljudskog duhovnog iskustva. Jer posao umjetnika nije da preslikava viđeno u njegovoj perceptivnoj pukosti, nego da nam ga predoči u svjetlu vlastite kritike i borbe sa dijalektički kontraverznom i racionalno neuhvatljivom životnom svakodnevnicom.

U tu svrhu slikar koristi sva raspoloživa sredstva – od boje do oblika – te puštajući stvaralačkoj mašti i kombinatorici na volju, igrom pokreta i kista, oneobičava ono sàmo prisutno, u nešto moguće i još neostvareno. U ono oniričko i još ne tu. Logikom nemira stvaralačke kombinatorike, u sliku svijeta, umjetnik unosi elemenat igre zapreten krajnje neočekivanim mogućnostima Svijeta. Otuda sva ova likovna raznolikost Istog, i o Istom, koje to – nije. Tako se teret sivila sumornog bivanja tvrdim obavezama programirane svakodnevnice, obrće u radost neuhvatljivog bivanja egzistencijalne neuhvatljivosti nošene principom – panta rei. Odnosno, sve teče, sve se mijenja, ili, na tragu grčkog originala: pánta kineĩtai kai udèn ménei – sve se kreće i ništa ne ostaje isto. Umjetnost ima posla upravo s tom neuhvatljivošću i njenim fiksiranjem na platnu ili nekim drugim materijalima i izražajnim sredstvima individualnog umijeća, koje nas privodi ontološkoj, neprolaznoj Osnovi Svijeta iz koje sve izvire i u koju sve uvire vraćajući se samo sebi.

Sve u Jednom i Jedno u svemu. Jedinstvo suprotnosti. Crno skončava u bijelom, bijelo progovara iz crnog. Kao što nam to pokazuju jin i jang – dva osnovna principa kineske filozofije koji simboliziraju naizgled nespojive kontraste i sile prirode, koje se, prelazeći jedna u drugu – uzajamno nadopunjuju i zaokružuju.

Na sceni je suštinska dvojnost prirode: svjetlo i tama; muško i žensko; lijevo i desno; gore i dole; visoko i nisko, toplo i hladno.

Na tragu te ontološke dvojnosti sam Salon je, u svojoj institucionalnoj uzvišenosti, te raspjevanošću idejnog i likovnog kolorita, ne samo selektivna reprezentacija presjeka ukupno ostvarenog, nego i tradicionalni modus otpora i sistematskog opiranja umjetnika nedorečenosti zbilje u kojoj biva i obitava. Na sceni je stvaralačka pobuna i bijeg od porazno besmislne svakodnevnice zarobljene u blatu etno-politikantstva, beznađem i apatijom ophrvanih građana. U tome je, spontana, dakle, neprojektovana i nezacrtana zadaća, edukativne naravi Salona: da stimulira i kultiviše otvorenost nadom probuđene imaginacije posjetilaca. Na taj način, Salon je oaza u pustinji politikanstke ostrašćenosti i mentalnog zagađenja društva lišenog životnog smisla i ljudske perspektive.

Odnosno, u svojoj estetski-luksuznoj izvedbi on je likovna raskoš i sjaj, egzistencijalni nadomjestak, bljesak u pomrčini sumorno reducirane stvarnosti. Etimološki, luksuz dolazi od lat. lux – svjetlo. A svjetlo uvijek dolazi poslije tame – post tenebras lux. Odnosno, i u slučaju Salona, prethodeća tama nije odsustvo svjetla, nego istrajan rad u osami ateljea – daleko od pogleda drugih. Tek kad je gotova slika može iz ateljea na lux, tj. na svjetlo dana – u Salon. Tačnije na Izložbu, namjenski izručena oku i duhu radoznalih ljubitelja umjetnosti. A umjetnost je ozbiljna i neiscrpna igra ljudske mašte. Igra mogućnostima Svijeta. Ali, ne i Svijetom. Jer, Svijet je u njoj, sa svojom neuhvatljivom kompleksnošću, sasvim ozbiljno, nadugo i naširoko shvaćen. I u svim svojim potencijalima, onim vidljivim, i onim nevidljivim – vješto zahvaćen.