Esad Bajtal: Država – pojam i zbilja

Povezani članci

• NAŠ SRĐAN ALEKSIĆ
• INTENZIVNI PROLEĆNI MASTER KLASS KLASIČAN BALET
• Švabo je bio Tito, a Cruijff Pitagora u kopačkama
• KAĆA
• KNJIGA O ŠANTIĆEVOM ŽIVOTNOM PUTU
• Odd poetry

Danas i ovdje, u Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva je, kako je skrojena i kako funkcionira i ne funkcionira, dakle, u jednom surogatu od države, govoriti o državi kao državi čini se preče, važnije i urgentnije nego bilo gdje drugdje na našoj planeti.

Ova knjiga[1] upravo to čini.

Uči nas državi: šta država jest ili šta bi doktrinarno i normativno trebala da bude. Udžbenički, definicija države kaže da je to politička zajednica onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređena na osnovu pravila koja prihvaćaju (dobrovoljno ili pod prinudom) svi njeni članovi. Ili, u najužem smislu: država je aparat prisile koji načelno jamči sigurnost svih članova zajednice. Naš termin država semantički jasno pokazuje da država o-država određeno stanje odnosa među ljudima u društvu. Pomenuti izraz “stanje” (lat. status) jeste značenjski ključni termin za oznaku države u okviru mnogih savremenih jezika danas, kao npr: eng. state; njem. staat; fr. état; To, kakvo stanje društvenih odnosa, unutar sebe, treba da održava jedna država da bi bila država, jeste doktrinarno i praktično pitanje oko koga se već stoljećima lome tvrda filozofska i politološka koplja brojnih teoretičara države. Od, Aristotela, Hobsa i Monteskjea, preko Rusoa, Kanta i Hegela do Ničea, Nozika i Rotbarda, npr. Čitava jedna lepeza seriozno-analitički razrađenih ideja i viđenja države kao “prirodne zajednice”, kako je vidi Aristotel, s jedne strane, do države viđene kao “vještačko okupljanje pojedinaca”; države kao organiziranog “monopola na legitimnu prisilu”, ili države kao organizirane forme “totalitarne vladavine” kako je, s druge strane, i gornjim redoslijedom, vide Hobs, Veber i Hana Arendt. Iako bi, teorijski, trebala da služi svima, u svojoj praktičnoj varijanti i izvedbi država se “podudara s potvrđivanjem pojedinačnih interesa”, i uvijek znači “iskorišćavanje većine” od strane manjine, i licemjerno (pod plaštom demokratije ovog ili onog tipa), uspostavljanje “prevlasti nad njom”.

Kao “upravni aparat društva”, i osiljena birokratija, ovako postavljena država se pojavljuje kao negator izvornog smisla i značenja političkog; političkog kao autonomnog dogovaranja i djelovanja radi ostvarenja zajedničkog dobra. A, s druge strane, pravno gledano, i kao negator Platonove ideje racionalne države krojene prema principima pravde. Ako za formalne potrebe promotivne prilike, kao što je ova, složeni problem pitanja države pojednostavimo do kraja, onda se ono dihotomno fokusira na pitanje vlasti i vladanja: ko kime treba da vlada – ljudi državom ili država ljudima, i na koji način?

Naravno, jednostavna pitanja ne nude uvijek i jednostavne odgovore.

Odgovori na pitanje vlasti i načina vladanja su mnogobrojni i ova knjiga ih nudi kao izabrane koncepte dvadesetak povijesno i fenomenološki relevantnih autora (Arendt; Aristotel; Buchanan; Engels; Hayek; Hegel; Hobbes, Kant; Locke; Mill; Montesquieu; Nietzsche; Nozick; Platon; Popper; Rawls; Rothbard; Rousseau; Schmitt; Spinoza; Tocqueville; Webwr; Weil), tj. kao zbornik tekstova o državi idejno nijansiranih, razrađenih i grupisnih u pet tematskih poglavlja. Svako od tih poglavlja (I Država, upravni aparat društva; II Kontraktualizam i esencijalizam; III Sloboda, pravda i država blagostanja; IV Pravna država; V Nužno uzmicanje države), fenomen države sagledava na sebi svojstven, problemski način, učeći nas šta država treba da bude, ili šta ona jeste, a ne bi trebala, ili, ne bi smjela da bude.

Ukoliko ovu knjigu čitamo bosanski (bosniaca leguntur), kako nam to, imperativno, vidno i ne slučajno (na naslovnoj strani/korici), nalaže prevodilac i priređivač knjige na naš jezik, priređivač i prevodioc Tarik Haverić, onda već na samom početku shvatamo da živimo u svojevrsnoj državi bez države. Prije svega, država nije nikakva metafizička apstrakcija, nego praktičan životni okvir ljudi koji u njoj žive. A to znači: ostvaruju svoja prava i izvršavaju svoje obaveze. U tom pogledu, mi, građani BiH, nemamo državu, ali, paradoksalno, država (koje nema), ima nas. Ima nas kao nacionalno postvarene podanike koji, kao takvi, imaju samo svoje obaveze, ali, ne i svoja – prava.

Šta to znači?

To znači da ja imam državu kad teba da platim porez, kad treba da platim kaznu za prekršaj, da plati vodu, struju ili komunalije… To znači da Građanin ove zemlje ima državu kad treba da ide u zatvor, u vojsku, u rat,… Ali ja (kao Građanin) nemam državu kad treba da idem u bolnicu npr.; jer nemam zdravstvenu knjižicu, niti mogu da platim troškove liječenja; jer ne radim i ne ostvarujem pravo na rad koje svaka normalna država ustavno garantuje i praktično osigurava. Nemam radnu, nemam zdravstvenu, niti štednu knjižicu… tj. nemam nijedne knjižice mojih ljudskih  prava. Ali imam vojnu, mogu imati partijsku ili stranačku knjižicu, kao knjižice nametnutih mi obaveza.

Imam sve obaveze, a nemam nikakvih prava!

Osim na papiru, tj. samo deklarativno.

Zato ja, Građanin, nemam Državu, ali (pseudo)država ima mene.

Država može da me zatvori, može da me osudi, može medijski, moralno, da me oblati, ili psihijatrijski-personalno devalvira. Ali, nije u stanju, ili neće, da me zaposli, plati, ili zdravstveno osigura; da me zaštiti od lopova i pljačke, od prevaranata (tajkuna) u doba tranzicije… Stoga sam ja kao pojedinac potpuno nemoćan, i nemam ništa. Istovremeno, vlast ima sve što ja nemam: sva prava i, povrh njih, brojne privilegije.

A da li ima i da vlast nešto nema?

Ima!

Vlast nema obaveza koje ja, građanin, imam.

Vlastodršci, njihove familije, prijatelji, stranački pripadnici i istomišljenici, zaštićeni su od obaveza. Vlast može sve, ja, Građanin, podanik, ne mogu ništa. Takva kakva je, država ne postoji za mene; ona postoji za sebe i ja postojim za nju, ali ne i za sebe. Na sceni je svojevrsni esencijalizam, oblik državnog ustroja u kome političko nije mišljeno kao stvar dogovora, nego čisto teološki: političko kao stvar i produkt neke vrhovne, apsolutne zbilje. Vladanje u ime tog apsoluta bez obzira da li je to, Bog, Vjera, Nacija ili Klasa, poprima forme prisile. Teologizam je osnova totalitarizma. Vladanje i prisila u esencijalističkom poimanju države postaju jedna ista stvar. Esencijalistički koncept države je kolektivistički. Ateistički ili teistički, sasvim svejedno. Kao takav, on je sušta opreka konceptu kontraktualizma koji pojam države izvodi iz savjesti i slobodnog djelovanja pojedinaca.

Sve ostale ideje države i njenog odnosa prema čovjeku kao subjektu ili objektu vladanja, mogu se locirati na nekom od bipolarnih kontinuuma esencijalizam – kontraktualizam; demokratija – totalitarizam; liberalizam – anarhija… itd. Kao totalitarno tro-nacionalističko monopolizirano društvo još smo daleko od bilo kakvog alternativno-demokratskog promišljanja ustroja države. Moramo se tek učiti državi; i učiti o državi. Učiti iz ove i sličnih knjiga koje će se sukcesivno izdavati u okviru pokrenute edicije i biblioteke campus. U borbi za bolju državu moramo prije svega naučiti šta je to:

Pravo, Demokratija, Liberalizam; Društvo, Povijest, Građanin; Trpeljivost, Zakon, Pravda. To su ujedno i najavljeni naslovi sljedećih izdanja u okviru biblioteke Campus.

[1] xxx Država (priredio i preveo s francuskog Tarik Haverić), izd. Rabic, Sarajevo, 2003.