Entiteti sa malo pameti

Povezani članci

• Intervju: Elvedin Nezirović: Nismo preživjeli rat
• “Apel za spas BiH” Mesića, Bogićevića i Tupurkovskog: “Jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu je građanska država”
• Novi uspjesi Baleta Mostar Arabesque, održan prijem i kod gradonačelnika Kordića
• Balet u Vuku oduševio publiku
• Zoran Pusić: Lopovluk i zločini pokušavaju se pokriti himnom i zastavom
• Heni Erceg: Povijest beščašća, nužna dopuna i korektiv ‘službenoj povijesti‘

Iza sedam gora i sedam mora bila je jedna zemlja u kojoj su, kažu, virtualno svi bili sretni. Ipak, nisu u njoj svi bili sretni: nesretni su bili „oni“ koji su ‘nešto sreće’ tražili i u tuđoj nesreći.

U toj zemlji djeca su imala besplatno školovanje. Škole su bile teške. I knjige u njihovim torbama bile su teške. Zato je većina te djece bila jaka. I pametna. U tim knjigama bilo je mnogo znanja i znanstvenih istina koje je trebalo naučiti. I znati. Učila su i pamtila djeca kako je nastajala planeta Zemlja i život na njoj. I kako su nastali ljudi. Naučili su što je evolucija, razne teorije, periodični sistem elemenata, formule, teze, hipoteze, analize …

Rasla su djeca, pamtila … Pa zaboravljala. Zaboravljala da bih ponovo naučila …

Onda su i diplomirala. Većinu, posao je čekao: trebalo je Zemlji vratiti besplatno školovanje i knjige, razna učila …da bi se i drugi mogli besplatno školovati …

I tako, mnoge generacije su se nosile s teškim knjigama, mučile s teškim gradivom – učile i radile.

„Dosta nam je vaših bajki!“ – zavikali su „oni“ što su nešto sreće tražili i u tuđoj nesreći. „Svi mi moramo biti sretni i zadovoljni!“

I krenuše „demokratske promjene“.

I tada, od nekada – nema više besplatnog školovanja, besplatnih knjiga i učila …

„Ne možete djecu učiti na materinjem jeziku, to je jezik kojim ih je učila njihova mati – djecu morate učiti, isključivo, na njihovom nacionalnom jeziku. Djeca se moraju, dakako – nacionalno osvijestiti kada to već nisu uspjeli njihovi rodilji u socijalizmu. Za „to“ im treba nacionalni, isključivo nacionalni, entitet. Ako ga nema – bit’ će! Zašto? Ne mogu „ta djeca“ ići u istu školu s djecom koja nisu njihove nacije. Vjere – pogotovu! Borit ćemo se i izboriti za našu nacionalnu teritoriju na kojoj će ‘drugi’ i ‘drugačiji’ biti „pozitivno tolerirani“. Ako im se to ne sviđa … neka se humano od/sele … u svoj nacionalni entitet. Ili gdje već žele. A to ima i svoju cijenu.

I tu prestade bajka.

Za to je plaćena velika cijena. Plaćena je gubitkom Mira, mnogim životima, krvlju mnogih ljudi, stradanjima i patnjama nedužnih … na sreću i zadovoljstvo onih što uživaju …(Znate već!). Djeca su pošla u jednonacionalne škole na jednonacionalnom jeziku. Vjeronauk je zamijenio mnoge znanstvene istine, mitovi su se našli u naučnoj domeni …

Tako su, đaci, počeli učiti da vuk živi na drvetu, Evolucija je obična izmišljotina, Zemlja je ravna površina i ne vrti se oko ničega … jer sve se mora vrtjeti oko nacionalnih i vjerski vođa. I novca!

I … djeca su išla u jednonacionalne škole. Kako su, mnoge, ‘Zemlje-entiteti’ naslijedili od propalog socijalizma „jednu školu pod jednim krovom“, morali su ih pregrađivati u „dvije škole pod jednim krovom“. A ‘to’ je ozbiljan posao …

Kad jednu zemlju iza sedam gora i sedam mora podijelite na male ‘Zemlje-entitete’, onda je u tim ‘Zemljama-entitetima’ i ljudi manje. I, naravno, đaka je još manje.

I rasla su djeca. Pamtili su kao đaci svašta … i koješta. Nisu baš svi mogli i htjeli ići u ‘te škole’, ali oni koji su išli, učili su, i dosta se ‘tom školom’ mučili … I diplomirali.

„Gdje je naša budućnost u ‘Zemlji od entiteta’!? Gdje ćemo raditi bolji život graditi? Nema tvornica, nema poduzeća, nema besplatnog zdravstva, nit besplatnog školstva za djecu koju bi trebali imati … Nešto si nam, ‘Zemljo od entiteta’ – obećala“!

Pitala su se diplomirana djeca.

„Ti si me ‘Zemljo od entiteta’ učinila da budem diplomirano dijete bez zaposlenja! I kako i kada ćeš me zaposliti u poduzeću kojeg nema? U tvornici koja je pokradena i od koje vidimo samo razvaline. Tu za nas mjesta nema i još za dugo neće biti. Odlazimo! Ostavljamo naše knjige i naše igračke kao uspomene našim ostarjelim i životom razočaranim roditeljima koji nas dugo neće vidjeti. Neka, bolje da nas žele nego žale“.

Ljuta su postala prevarena djeca.

„Odlazimo iz najsretnije ‘Zemlje od entiteta’ dok još možemo da nešto naučimo, radimo i postignemo na ‘virtualnom Zapadu’. Na Zapadu iz filmova. Pa kako nam bude. Kako god da nam bude bit’ će nam, svakako, bolje no s vama … takvim kakvi ste. A nikakvi ste. Nama, mladim ljudima bez posla, izgubljenim u vremenu i prostoru, većina vas samo izgledate k’o ljudi …

Vrijeme je prolazilo. I sve više djece iz ‘Zemlje od entiteta’ je odlazilo … Zemlja-entitet je bivala, nekako, pusta bez svoje djece, mladosti, ljubavi kojima mladi zrače … Ono „nešto“ mladih, pre/ostalih, živjelo je po kafićima i očekivalo „bolji život“ koji bi trebao stići „vlakom želja“ uskotračnom prugom koje već odavno nema …

Zemlja-entitet se sve više gasio i ostajao je samo entitet … sa malo mladih … a tako i sa sve manje pameti.