E, MOJ NIJO

Izdvajamo

• Nijo je dostojanstveno podnosio nedostojanstvena ponašanja svojih prvih suradnika, Nijo nije dao na svoje ljude i onda kad smo griješili, Nijo Ćamkin gradio je stranku sa ljudskim licem nasuprot svima koji su htjeli lidersku stranku...

Povezani članci

• Kraj neprirodne „ljubavi“
• Rođene Sarajlije
• U Sarajevu će volonteri zasaditi 22.000 stabala, akcija i u ostatku BiH
• Odlazak Vučića – nada za Srbiju
• Svjetski mediji o poplavama na Balkanu: Najsiromašniji zahvaćeni najgorim nevoljama
• ALEN KRISTIĆ: Potrebna nam je etička revolucija

Zapisano na godišnjicu smrti Nijaza Durakovića

Nikada ga nisam zvao profesore.

Nikada mu nisam podilazio rječju koja u njegovom slučaju ništa nije značila, a kojom su se služile stranačke ulizice, nisam ga zvao predsjedniče.

Bili smo drugovi i ostali smo to do njegovog kraja.

Danas, kad vraćam film svih naših drugovanja sjećam se: Nijo, Ćamkin sin volio je pjesmu Što li mi se Radobolja muti, Nijo Stočanin obožavao je moj rodni Mostar, Nijo je prvi koji mi je negdje u pustari kod Foče kazao da je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu; te  ledne zime osnivali smo SDP, Nijo Ćamkin bio je prvi socijaldemokrat koji je i znanstveno osvjestio taj pojam, jer i predavao je to na Fakultetu političkih nauka; zajedno smo kroz fijuk snajperskih hitaca četničije sa Holideja došli u Skupštinu BiH kad su to od njega tražili bosanski rudari, a politička mudrost nije mu dozvolila da pregrijanu atmosferu pred skupštinom eksploatira u partijske svrhe…

Nijo me Ćamkin, Stočanin, upozorio na početku agresije da idem režirati Krležin Banket u Blitvi, kazavši: Naša zemlja je napadnuta, ovo je Banket u Bosni.

Nijo je dostojanstveno podnosio nedostojanstvena ponašanja svojih prvih suradnika, Nijo nije dao na svoje ljude i onda kad smo griješili, Nijo Ćamkin gradio je stranku sa ljudskim licem nasuprot svima koji su htjeli lidersku stranku…

E, moj Nijo, da sad možeš ustati i vidjeti na što liči bosanskohercegovačka socijaldemokracija, kuda su je razvukli do uništenja oni koji su te smjenjivali i živoga sahranjivali…

Nijaz Duraković, moj drug, ostati će golemom činjenicom političkoga življenja ne samo u BiH, nego u Jugoslaviji…

Nijinom rečenicom upozoravajuće razantnoga karaktera srbočetnički đikani dobili su prvi udarac u Jugoslaviji. Koliko mudrosti i navješća svih oluja je bilo u rečenici: Ugušiće nas miris tamjana… Nitko tako sažeto i lapidarno nije naznačio ulogu SPC u ratovima koji su uslijedili.

Nijo Ćamkin volio je poeziju, volio je zajedničkog nam dragog prijatelja velikog pisca Derviša Sušića…

Bio je i ostao titoist, pravi, istinski sljedbenik maršala pred kojim se Čerčil osjećao malim, a Staljin ustuknuo, nepovratno…

Ipak, Nijo je prije svega bio drug!

Zato je za mene potpuno opravdana parafraza: Bilo je časno živjeti sa Nijom Ćamkinim!