DVADESET GODINA AMELIE NOTHOMB

Povezani članci

• Večeras počinje 23. SFF: Oliver Stone, John Cleese, 235 filmova i 43 svjetske premijere
• Dani Adamića: Od Bobe Đuderije na otvaranju, do Lucića i Dežulovića na zatvaranju
• BECIĆ – SLIKARSTVO JASNOG MODELIRANJA
• UGAŠENE GALERIJE
• Italijanski časopis
• KADA NEKO ZAUSTI: SJAJNO

Intervju – Od 1992. nije propustila ni jednu jesen da lansira svoju novu knjigu. Koja je njena tajna? Nikad ne prestaje pisati. 

U septembru 1992. je njen prvi roman podigao mnogo prašine. Knjigu je  potpisala nepoznata autorica, 25. godišnja Belgijanka rođena u Japanu. Knjiga govori o viđenju oči u oči između nekog po imenu Pretextat Tach, književnog Nobelovca, čovjekomrsca i pustinjaka, kojem su preostala dva mjesec života, i mlade novinarke koja ga je došla intervjuirati. Naslov? ‘Higijena ubojice’*. Autorica se zove Amélie Nothomb. Od tog gromoglasnog ‘ulaska’ u književnost, romansijerka više nije odustala ni jedne jeseni. Ne propušta svake godine u jesen objaviti jedan roman. Takva redovitost je jedinstvena u izdavačkim analima. Ovih dana izlazi njen 21. naslov, ‘Plavobradi’. Razgovor posevećn ‘dvadesetogodišnjici’ obavljen je u maloj prostoriji prepunoj stotina pisama koje dobiva svaki dan od hiljada obožavatelja.

Le Figaro – U ovih dvadeset godina, koja književna jesen je na Vas ostavila najžešći pečat?

Amélie Nothomb – Prva, 1992., bila sam potresena, luda od radosti i mrtva od straha. Bila sam uvjerena da je to kratkog daha, da će trajati tri svjetlucava mjeseca i da će se završiti. Bila sam već jako srećna, ni jednog trena nisam ni zamišljala da će se nastaviti. Objavljivanje knjige ‘Strah i trepet’ je također bila prekretnica:  1999. sam postala ‘best seller’.

‘Higijena ubojice’ je Vaš prvi rukopis?

Ne, to je moj jedanaesti po redu. Živjela sam u Bruxellesu, i poslala sam rukopis ‘Higijene ubojice’ izdavačkoj kući Gallimard. Odbili su ga. Onda sam si rekla da ga treba poslati nekome za koga sam mislila da je mala izdavačka kuća: Albin Michel! I pošto je to bila mala izdavačka kuća, mislila sam da se mogu obratiti direktno gazdi, Francisu Esménardu. Za petnaestak dana mi je pozvao osobno on. Zatim su kritičari Renaud Matignon i Bertrand de Saint Vincent lansirali knjigu i to je bilo prekrasno.

U svakoj od Vaših knjiga dajete likovima…

…nemoguća imena da padnete u nesvijest! To je tačno. Ali ta imena zaista postoje i uvijek imaju neki smisao. Jednom se dogodilo, koliko ja znam, da je neko dijete dobilo jedno od tih imena, Plectrude. To nije najsrećnija varijanta, priznajem (Plectrude je bila žena Pipina Velikog, lik iz knjige ‘Robert vlastitih imena’, roman objavljen 2002). 

Pišete li  uvijek tri ili četiri teksta godišnje i odaberete jedan od njih za objavu?

Sračunala sam: u prosjeku napišem 3,7 teksta godišnje! Sada pišem moj 75. tekst. Neću objaviti one koje sam sklonila na stranu. Ja sam neviđeno redovita. Nikada me ne prolazi želja za pisanjem i podvrgavam se ludoj disciplini: budim se svaki dan u 4 ujutro. Mnogi pisci potvrđuju da je najteže nastaviti pisati nakon što se prestane pisati godinu dana. A ja sam riješila taj problem: ja ne prestajem pisati nikada!

Imaju li nešto zajedničko tih 21 roman koje ste objavili?

Imaju. Tema sukoba se u mojim knjigama uvijek podrazumijeva. Najčešće su to dvije osobe i to poprimi oblik sučeljavanja.

Sjećate li se Salona knjiga kad ste prvi put predstavljali Vašu prvu knjigu? Je li već tada bio dugi red u kojem su čekali za posvetu?

Sjećam se vrlo dobro: to je bilo na Sajmu knjiga u Briveu 1992. I imala sam samo jednog čitatelja koji nije baš imao strpljenja. Poklonio mi je jednu biljku, mesojeda dozeru. Od 1991. srećem ga svake godine u Briveu. I zovem ga gospodin Dozera.

Plavobradi: iskričav roman pun duha

Charles Perrault nije ništa shvatio u vezi sa Plavobradim: to nije neko potpuno užasno biće, i on ima pravo zaštiti svoj tajni vrt. To je poruka 21. romana Amélie Nothomb. Ovdje se Plavobradi zove don Elmirio Nibal y Milcar, stanuje u VII arondismanu u velelepnom zdanju. Nema suprugu, ali ima sustanare, kojih je, kao u priči, osam nestalo  – svi nose imena koja se završavaju sa ‘ine’. Stiže deveta osoba, Saturnine, koja dobije ono što se naziva pakleni plan za stanovanje: prekrasnih 40 kvadratnih metara u elegantnoj četvrti za 500 eura mjesečno, jednu od mnogobrojnih prostorija privatnog zdanja don Elmirija. Susret dinamične 25. godišnje žene i ultra bogatog 44.godišnjeg buržuja, za kojeg se pretpostavlja da je ubio svoje sustanare. Nastaje intelektualni ping pong,  sočan i uzvišen, između dva lika. Dijalog neviđene žustrine. Već od 49. strane šampanjac najboljih godišta teče u potocima.

Kušaju se prekrasna jela koja je skuhao don Elmirio i koja su opisana kao remek djela. I naročito, neobuzdana mlada žena se suprotstavlja navodnom ubojici, istovremeno zavedena njegovim osobinama i njegovim osjećajem za lijepo. Ali Saturnine se nikada ne prepusti iskušenju da otvori zabranjena vrata. Čak i upita svog domaćina zašto se on trudi podsticati njenu radoznalost, kao i njenih prethodnika, koji su tu stanovali. Polazi joj za rukom otkriti napuklinu čovjeka zatvorenog u zlatnom kavezu. “Uvijek sam znala da ću pisati o Plavobradom, to je moja najdraža priča, objašnjava Amélie Nothomb. Ali način na koji je Charles Perrault predstavlja tu pričiu je vrlo loš tretman ovih likova. Perrault nju predstavlja kao glupaču, a Plavobradog kao nekoga ko nema pravo imati tajnu, to je nepravda!”

Nothomb je vratila svu uzvišenost Perraultovom liku, a radoznalost predstavila kao vrlinu. Iskričav roman pun duha.

*12. septembra Izdavačka kuća des Saints Peres će objaviti faksimil prvog romana Amelie Nothomb u rukopisnoj verziji.

“Plavobradi” knjiga Amelie Nothomb, Izdavač Albin Michel, 170 strana, cijena 16,50 eura.

 Le Figaro

 Odabrala i sa francuskog prevela Nada Zdravič