Dubravka Ugrešić: Većini žena u post-jugoslavenskim zonama odgovara da udovoljavaju fantazijama koje muškarci imaju o njima

Povezani članci

• GLEDIŠTE ZLOSREĆNOG
• KOPRODUKCIJOM NA PREŠUĆIVANJE
• Dižen glas kontra golotinje
• Jasmila Žbanić i “Quo Vadis, Aida?” nisu osvojili BAFTA nagradu
• Božica Jelušić: MANIFEST NELJUBAZNOSTI
• BOMBONJERA

Foto: Shevuan Williams

Intervju Merime Omeragić sa Dubravkom Ugrešić za festival „Drugarice – žene i ženski kolektivi na postjugoslovenskoj sceni“, održanom u Podgorici od 4. do 9. juna 2021. Za objavljivanje na Peščaniku intervju je prepravljen i dopunjen.

1. Deformirana optika

Koliko „deformirana optika“, koju spominjete u jednom od vaših ključnih eseja „Pitanja optike“ (Napad na minibar, 2010), određuje vaš rad?

„Deformiranu optiku“ stekla sam veoma rano i ne znajući da se radi o „deformaciji“. Još nisam bila krenula u školu, sjećam se da sam bila neobično ranjiva i željna prijateljstva, međutim djevojčice iz moga susjedstva isključivale su me iz svojih igara. Možda su od svojih mama saznale da je moja mama strankinja, da, dakle, nije naša. Zato su me zadirkivale – Bugarica! Bugarica! – iako nisu znale ni što je Bugarska, niti što bi to trebalo značiti Bugarica. Istina, nisam ni ja znala. Na jednak način djevojčice su zadirkivale i Romkinje koje su prolazile našom malom ulicom: Ciganica! Ciganica! Poruka mojih nesuđenih prijateljica signalizirala je da nisam kao one, da sam „ciganica“, što je urodilo mojom trajnom identifikacijom s „Drugima“, Ciganima“, „Crnjama“, „strancima“, „Bugarima“… To je neka vrsta neizbrisive tetovaže koju nosim na koži od najranijeg djetinjstva. Zvuk tog terora, koji su djevojčice sprovodile nada mnom, i dalje zvoni u mome uhu poput alarma. I uopće nije važan sadržaj već sam zvuk. Zvuk me upozorava na sadržaj, a sadržaj je više-manje isti: Bugarice! Ciganice! Ćifuti! Ženturače! Crnje! Kurve! Šipci! Komunjare! Cigojneri! Srbende! Janezi! Balije! Vlaji! Boduli! Gedže! Pederčine! Žabari! Kmice!

Društvo je sručilo višestruke osjećaje drugosti i otuđenja na vas još u djetinjstvu. Kako biste opstali, postali ste kulturološka disidentkinja?

Vrlo je teško reći što je bilo prije, koka ili jaje, i što zapravo znači kulturološka disidentkinja. U školi sam bila dobra i marljiva učenica, san svake učiteljice. Međutim, kada bi nam učiteljica zadala za domaću zadaću da naučimo napamet neku pjesmicu, ja bih naučila ne tu, zadanu, nego neku drugu. Naravno, ispričala bih se, nisam znala, žao mi je… Učiteljica mi nije mogla dati jedinicu, jer sam bez greške odrecitirala pjesmicu. Istina, ne tu koju je ona tražila. Bile su to one izuzetno rijetke životne situacije kada za pobunjeništvo dobivamo – petice! Druga situacija je holandska nagrada Pokreta otpora (Verzetsprijs), koja mi je dodijeljena za knjigu Kultura laži. Usput rečeno, bila sam i posljednja dobitnice te nagrade, nažalost. Nagrada se dodjeljivala od 1949-1997. u znak sjećanja na grupu holandskih umjetnika, članova pokreta otpora. Većina njih je ubijena ili je okončala život u koncentracionim logorima. Jedna od velikih akcija te grupe bila je spaljivanje popisa stanovništva. Uništavanje popisa trebalo je spasiti holandske Židove.

U Hrvatskoj su popisi – tko je kakve „krvne grupe“ – od vremena Drugog svjetskog rata bili javni, a prilježni denuncijanti bile su crkve, općine, susjedi… Popisi suspektnih prezimena mogli su se, uostalom, naći na komemorativnim listama u Jasenovcu. A devedesetih, kada je započeo raspad Jugoslavije i rat, svi su najednom postali eksperti za „krvne grupe“. Susjeda moje mame, koja je s mamom svakodnevno pila kavu, jednom je prilikom, tih krvoločnih 90-ih, zinula: „Suseda, ti Bugari, to su zapravo Srbi, kaj nisu?!“

Da nije bilo prilježnih pomagača danas bi Aleksandra Zec bila živa.

A kako ste i kada taj „disidentski“ impuls osjetili u odnosu na književnost?

Dok je moja tada mlada književnička generacija ludovala za Borgesom, i drugim provjerenim (muškim) kanonskim veličinama, na primjer, ja sam krenula s dječjom književnošću, ne zato što sam mislila da mi je tu i mjesto, ne, dakle, zato što je dječja književnost bila tradicionalno sklonište za žene s književnim ambicijama. Bila sam očarana pojedinim dječjim piscima ali i duboko razočarana osrednjošću dječje književnosti. U mojim ranim studentskim danima cvjetala je „škola“ Dušana Radovića, pjesnika za djecu i odrasle, koji je svojom poezijom postavio neobično visoke književne standarde. Radović je inspirirao ilustratore (Dušan Petričić), kreatore TV programa za djecu (Na slovo na slovo, Poletarac, Neven), kreatore najboljeg dječjeg časopisa na svijetu („Poletarac“). Pritom nisam imala pojma o svjetskim trendovima u dječjoj književnosti, naprosto sam intuitivno osjećala da Radovićeva škola donosi nešto novo. Kada je Dušan Radović umro, standardi su vidno pali. Neki odlični dječji pjesnici prometnuli su se u jarosne srpske nacionaliste. Dušan Petričić emigrirao je u Kanadu, gdje se ponovo dokazao kao vrhunski ilustrator. A kultura se vratila na standarde Mome Kapora, možda čak i daleko niže, inače autora rečenice koju su mnogi rado citirali: „Poznavao sam jednu Olju koja nije smela da doktorira“. Ta rečenica je nešto urbanija verzija hercegovačkih gangi i stihova poput „Mala moja, brzo gaće svuci, od Minena (Münchena, op.a.) držim ga u ruci“. A taj stih je tek prethodnica izjave Franje Tuđmana kojom poručuje svome narodu da je sretan „jer njegova žena nije ni Srpkinja, niti Židovka“. Ta duboka misao samo je prethodnica odgovora znamenitog hrvatskog intelektualca Vlade Gotovca, koji je na pitanje televizijske novinarke kakve žene voli, odgovorio kristalno jasno: „Čiste!“. Putujući, iskusila sam svašta, ali nigdje nisam naletjela na takav zastrašujuće toksičan spoj antiintelektualizma i mizoginije, poput onoga u pitalici koju svi znamo: „Jesi li čitao Gospođicu? Šta čit’o, j…o!“ Pretpostavljam da je tu sve negdje počelo.

Uputili ste kritiku seksističkoj kulturi u kratkom romanu Šefica Cvek u raljama života. Ispada, međutim, da je popularnost filma U raljama života pretvorila vašu kritiku u farsu. Gdje ste bili vi i Štefica tada?

Pamtim kada je pročelnik Odsjeka za rusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, profesor s kojim sam radila na dugogodišnjem projektu Pojmovnik ruske avangarde, jednom prilikom rekao: „Kada ćete se početi baviti nečim pametnim?“ Upitala sam ga što znači pametno. „Pa književnost!“, rekao je. Odgovorila sam da se, koliko ja znam, bavim književnošću. Profesor me prekinuo: „Mislio sam na književnu znanost“. Kako je najednom ispalo da knjiga koja je pokušaj realizacije temeljnih načela ruske avangarde ne-pametan književni angažman?! Ne znam smijem li usporediti, ali sličnu reakciju doživjela sam od jedne čitateljice, koja je rekla da se nikako ne može identificirati s mojom knjigom. Zašto, pitala sam. „Zato što ja nemam problema s viškom kilograma“, rekla je.

Sve u svemu, naučila sam da ni doktorati, niti značajna reputacija ne mogu sakriti muški strah i prezir prema ženama, koji se manifestira kao mizoginija. Čini se da većina žena nije u stanju prepoznati mizoginiju, a taj moždani optimizam je njihova sreća i istodobno produžetak njihove nesreće. Jer kada bi žene zaista prepoznavale mizoginiju, na osobnom i globalnom nivou, potonule bi u zemlju od stida. Hrvatski bard Antun Šoljan napisao je 1991. da bi mi bilo bolje da se bavim književnim štrikerajem ili kukičanjem (tu se referirao na Šteficu Cvek u raljama života) nego „politikom“. Drugim riječima osporio mi je pravo na političko mišljenje i javni govor, i usput me diskreditirao kao spisateljicu. Jedan tada mladi književnik, koji će u međuvremenu stasati u značajnog književnog arbitra, potvrdio je da su moji eseji doduše „pismeni“, ali da bi bilo bolje da se držim „Štefice“.

„Legenda“ o tome kako su putnici u nekom autobusu u Srbiji pali u afan skandirajući repliku iz filma U raljama života – „Karat ću te, karat ću te, sve dok ne dođe tvoja tetka iz Bosanske Krupe“ – trebala je biti moja najveća nagrada. Trenutke lokalne književne „slave“ najčešće sam doživljavala kao uvrede, kao konfrontaciju s vlastitim porazom, s nemogućnošću komunikacije. Sličnu vrstu pada doživio je Krležin junak iz romana „Na rubu pameti“, kada je za stolom krvoločnog zagrebačkog buržuja izgovorio dvije tri riječi protesta i odmah postao metom svoga socijalnog kruga. Bila sam mlada i tada sam se teško nosila s osjećajem unutrašnjeg poraza.

Sveopšta diskreditacija žene u javnom prostoru akademije ili umjetnosti je zastrašujuća. Mira Furlan je negdje izjavila da naši domaći režiseri nisu znali što da rade s glumicama osim da ih skidaju…

U jesen 1991. u New Yorku Mira Furlan i ja pregledavale smo video-kazetu koja joj je trebala poslužiti kao filmski CV. Na kazeti su bili inserti iz filmova s kojima je Mira stekla svoju jugoslavensku filmsku slavu. Bili su to mučni fragmenti. Nizali su se kadrovi s muškom ručerdom koja gnječi gole ženske grudi, kadrovi vođenja ljubavi koji su često završavali u silovanju (jer su muški režiseri mislili da se tako vodi ljubavi), kadrovi u kojima se Furlan pokušava objesiti s lancem zahodskog vodokotlića i ne uspijeva (Joj, nespretno žensko!), kadrovi u kojima muškarci nisu štedjeli na pljuskama koje su završavale na ženskim obrazima. U videu nije bio izostavljen ni znameniti kadar, koji mnogi Jugoslaveni pamte, svatko iz svojih razloga, a u kojemu Mirin „filmski“ muž spušta na Mirinu glavu veliki kamen, odnosno demonstrira narodni običaj „pustovanja“, ubijanja nevjernice (ili pak staraca) teškim kamenom, obično omotanim u pust. „Nemoj to nikome pokazati“, rekla sam. „Zašto?“, pitala je. „Zamisli načas da si Amerikanka ili Amerikanac i da gledaš te kadrove…“. Ne sjećam se jesmo li se pritom obje rasplakale, znam samo da smo obje shvatile pravo značenje izraza „deformirana optika“.

Jeste li u međuvremenu promijenili optiku?

„Deformiranu optiku“ zadržala sam sve do danas. Sa zadovoljstvom primjećujem da sličnu optiku imaju i neke mlade književnice, poput Lane Bastašić, na primjer, koja u svojoj novoj zbirci priča Mlečni zubi, u pripovijetci Šuma, brzim i preciznim metkom ubija tradicionalnu književnu figuru „patrijarha“, „oca“, sveprisutnog muškog autoriteta. I dok znameniti Camusov Stranac započinje jednako znamenitom rečenicom Danas je umrla mama, Lana Bastašić započinje svoju priču rečenicom Trebalo mi je dosta vremena da zadavim tatu. Naime, otac iz njezine priče, svaki dan odlazi u šumu da razbistri glavu. Njegova kćerka otkriva pravi razlog očevih čestih izbivanja. Otac je, naime, odlazio u šumu da bi masturbirao. Prenesimo ovu optiku na malo književno polje (zanemarimo sada sva druga, političko prije svega) i razmislimo o muškom književnom kanonu. Prisjetimo se sveprisutnih muških figura, književnika, književnih povjesničara, kritičara, urednika, profesora književnosti, članova književnih žirija, tih „književnih kumova“, književnih „klapa“, predstavnika nacionalnih književnosti koji su znali dotjerati do predsjednika republika (poput „kuma“ Dobrice Ćosića), tih književnih birokrata i koji određuju tko će ući, a tko neće u nacionalni kanon, tko je „moralna književna vertikala“, a tko nije, tko je „Homer“, a tko nije, tih „književnih mužjaka“ koji vode dijaloge sa svojim književnim drugarima, koji odgajaju svoje književne „sinove“ i, kao u svakom patrijarhalnom poretku, zanemaruju „kćeri“, pogotovo kćeri za koje postoji opravdana sumnja da će jednoga dana ući u šumu i tako dovesti u pitanje očevo dostojanstvo i autoritet. Jer sinovi, ma kakvi bili, to nikada ne bi učinili. Pa ipak, velika većina žena u kulturi i dalje respektira, štiti i opslužuje svoje „očeve“, baš kao da su konobarice, a ne spisateljice, kritičarke, profesorice, znanstvenice, sve u svemu žene koje misle svojom glavom.

Društvo formira model poželjne žene. Kakva su to „naša“ društva i kakva je ta „naša“ žena?

Prije nekih desetak dana sve hrvatske novine, apsolutno sve – od „Jutarnjeg lista“ pa do onih provincijskih novina što ih dotiraju hrvatsko Ministarstvo kulture, Ministarstvo turizma i razne komisije EU – objavile su vijest da je umrla jedna legendarna žena. Vijest me je privukla, tim više što mi je ime bilo nepoznato. Ispostavilo se da je nesretna žena radila kao kontrolor leta na zagrebačkom aerodromu. Žena je postala legenda jer je izgovorila riječi dobrodošlice prilikom povratka generala Gotovine i Čermaka iz Haga u domovinu. Žena je, valjda, rekla nešto poput „Dobrodošli generali, dobrodošli naši spasioci“. Sve to nema veze s nesretnom ženom, nego s medijima koji su brzinski instrumentalizirali njezinu smrt. Hrvatski mediji — od medijskih napadaja na Miru Furlan, pa malo zatim na „Vještice iz Rija“ – već tridesetak godina uporno grade likove poželjnih i nepoželjnih Hrvatica. U rezultatu ispada da je idealna Hrvatica prije svega mrtva Hrvatica. Nadalje, idealna Hrvatica je osoba ženskog roda koja je skromna, poslušna, šutljiva i anonimna, sve u svemu, „konobarica“. A konobarica, ako već otvara usta, onda ih otvara isključivo u svrhu što bolje opsluge muških gostiju.

S druge strane, zašto bi se muškarci odrekli stečenih i korisnih privilegija?

Zaista, zašto bi! Ali jesu li o detalj o nesretnoj kontrolorki leta zapele feministkinje? Nisu, jer takvih detalja ima suviše, nemoguće ih je sve procesuirati. Zato je teško od drveća vidjeti šumu i od zanemarivog incidenta sistematsko ponižavanje Hrvatica od strane Hrvata. Prisjećam se da je prije nekih tridesetak godina u nekom provincijskom mjestu neki mladići zaustavili neku Romkinju, zapalili joj suknju i pobjegli. Žena se pretvorila u buktinju, ali su je prolaznici ipak uspjeli spasiti. Na pitanje novinara hoće li mladiće tužiti Romkinja je rekla: „Zašto bih? Pa samo su se šalili!“ Mudra Romkinja. Znala je da je ni najbolji advokati na svijetu ne bi bili u stanju obraniti. Sve naše sredine – hrvatska, srpska, bosanska i tako redom – uvijek će najprije zaštititi svoje zločince.

Nitko se nije prisjetio da je nekoliko sati kasnije, toga istoga dana – kada je nedužna kontrolorka leta izgovorila riječi dobrodošlice upućene generalima Gotovini i Čermaku – grupica studenata u Podstrani pored Splita slavila Generalov (Gotovinin) povratak. Tom prilikom jedna od djevojaka iz grupe završila je u bolnici zbog jezivih ozljeda utrobe, crijeva, maternice, vagine. Liječnici u splitskoj bolnici izjavili su da nikada nisu vidjeli ništa slično. Djevojka, žrtva, nije se ničega sjećala. Ni mladić koji je bio s djevojkom nije se ničega sjećao jer je bio pijan. Mladiću, „našem Rošku“, sud je dosudio četiri godine zatvora. Je li mladić doista odležao četiri godine, ne znam. Raspitajte se. I usput se prisjetite daleke povijesti. U davnim vremenima silovatelji su ženama rezali jezike da se ne bi mogle nekome požaliti. Ubogoj djevojci iz Podstrane rezanje jezika nije bilo potrebno. Silovatelj je osigurao djevojci miran život: amneziju i trajni invaliditet.

Nije li veliki broj školovanih žena ipak donio značajnu promjenu u percepciji žene i njezinoj ulozi u društvu?

Zanimanje, profesija, kada se u pitanju žene, zanemaruje se na račun fizičkog izgleda. Mediji propagiraju, a muškarci i žene i dalje respektiraju muške standarde vrednovanja. Poznate zagrebačke advokatkinje poznate su po tome kakve torbice nose, kakvu odjeću, kakve cipele, te po dobrom izgledu unatoč poznijim godinama. O tome nas novine izvještavaju gotovo svaki dan. Poznate sportašice nisu osobito cijenjene kao sportašice sve dok ne pokažu da su prošle kroz kozmetički make over. Bacačica kladiva mora postati „naša najljepša bacačica kladiva“ da bi došla na naslovne stranice. Liječnice u svojim poslovnim profilima prvo ističu da su supruge, majke trojice sinova, pa tek onda navode i svoju specijalizaciju. Medijski izložene Hrvatice tako demonstriraju anonimnim Hrvaticama što je potrebno za uspjeh u životu, a to je dobar izgled i uspješan muž. Jedno bez drugoga ne ide, a sve drugo se malo računa. Najveći moralni pad akademskih standarda nije se dogodio kada se nedavno otkrilo da je profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu seksualno ucjenjivao svoju studenticu. Najveći pad dogodio se kada je profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu pozvala gošću, hrvatsku modnu savjetnicu Žuži Jelinek, da studenticama održi predavanje o tome kako „uloviti“ muža. Žuži Jelinek je, naime, sudeći prema njezinim javnim istupima, bila ekspert.

Žene su podređena kategorija: od obrazovanja jer u silabusima/kurikulumima autorke obitavaju kao podobna manjina, preko studentskih kvota (paradoksalno većih), potom u obavljanju poslova nižeg ranga osnovnoškolske i srednješkolske profesorke, moderatorke i promoterke (i razni dodaci), ali su rijetko kad u ulogama ozbiljnih akademskih profesorki i naučnica čije je mišljenje prevashodno autonomno, relevantno, ali i transformativno. Borba za opstanak u navedenim granicama podrazumijeva zavisan odnos sa književno-akademskim pater familiasima i pristajanje na kompromise i isplativu ćutnju.

Sjećam se čitanki, antologija i povijesti hrvatske nacionale književnosti. Jedan od najpoznatijih autoriteta bio je u to doba profesor Miroslav Šicel, koji je predavao hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U tim povijesnim pregledima hrvatska književnost bila je razvrstana prema epohama (renesansa, klasicizam, realizam, itd.). Svaka epoha imala je svoje književne predstavnike, a ti predstavnici bili su isključivo muškarci. Ti pregledi bili su obogaćeni portretima slavnih hrvatskih književnika. Na kraju svakog pojedinačnog književnog razdoblja stajala je kratka napomena (citiram po sjećanju): Treba reći da su u ovom razdoblju djelovale i poneke žene-književnice, uglavnom dječje.

Nikada se nitko nije barem emocionalno, ako ne već intelektualno, spotakao o takve i slične podatke, kao što se nitko nije poduhvatio posla da pokuša dekonstruirati takvu diskriminativnu kulturnu praksu. Možda i zato jer se i ne može dokazati da je bila diskriminativna. Književnica naprosto nije bilo, ili jedva da je bilo. Međutim, pritom nam nitko od profesora nije rekao da su hrvatski književni „velikani“ mahom imitirali europske književne obrasce, što je OK, osim što su to činili s pedesetak do stotinu godina zakašnjenja. Zapitajte se što se u Hrvatskoj (Srbiji, Bosni, itd.) pisalo u vrijeme kada se u Francuskoj pojavila Madame Bovary? Koji su to bili hrvatski književni „velikani“ u vrijeme evropskoga modernizma? Osim toga čak ni takve, uboge i imitatorske književnosti ne bi ni bilo da nije postojala ženska čitateljska publika.

Da li možemo emancipirati književnost? Kako da se borimo unutar neprijateljski raspoloženog polja književnosti prema ženama?

Mislim da većini žena u post-jugoslavenskim zonama odgovara da udovoljavaju fantazijama koje muškarci imaju o njima (zbog mira u kući). Isto se odnosi na književno polje. Jesu li se feministički orijentirane književne kritičarke, znanstvenice, profesorice, edukatorice, izdavačice potrudile da malo snažnije i agresivnije načnu temu čitanja muških kanonskih tekstova kroz žensku optiku. Ako i jesu, u što duboko sumnjam, zasada se o tome šuti. Sve u svemu, muška književnost je i dalje na svome pijedestalu, s tim da se ne zove muškom, nego naprosto književnošću. Književnost koju pišu žene je nešto, hm, „partikularno“, „specifično“, zato se i zove ženskom književnošću.

Suvremene spisateljice vjeruju da ih njihovi kolege čitaju. Na domaćem terenu domaći „dečki“ obično čitaju domaće „dečke“. Čim se uhvate knjige neke autorice, većinu muških čitatelja pogađa neobjašnjivi napadaj disleksije. Žene pritom čitaju književnike, što su, uostalom, oduvijek i činile. Bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li se ikada prilikom dodjele kakve domaće (ili strane) književne nagrade neki dobitnik usprotiviti i reći: „Odričem se ove nagrade u ime kolegice te i te jer vjerujem da je od svih nominiranih ona najviše zaslužuje“.

Istina, situacija se polako mijenja, danas izviruje na površinu nova generacija, mladi ljudi koji pokušavaju osvijestiti rodne odnose u kulturi. Ima ih, iako s teškoćom izbijaju na medijsku površinu. Jer vlast u kulturi, baš kao i u politici, drže nacionalističke stranke. U Hrvatskoj postoje dva društva književnika, jedno društvo brani politiku „centra“, drugo politiku hrvatske desnice. Ne postoji društvo književnica. Ista imena cirkuliraju na površini hrvatske kulture već tridesetak godina, koliko više-manje i traje nacionalistički main-streama. Postoje ženski studiji, usvajaju se moderne teorije, postoje intelektualne grupe, portali i „zajednice“. Potrebno je vrijeme i napor da bi se sistem tradicionalnih vrijednosti – koji je pustio još dublje korijenje u proteklih trideset godina – dekonstruirao. Muškarce je, baš kao i žene, formirala kultura u kojoj su odrasli, pa su u tom smislu „domaće“ kulture, u usporedbi s drugima, zaista „zaostale u razvoju“. Većina muškaraca kao da nije u stanju shvatiti ideju ravnopravnosti muškaraca i žena.

2. Implantacija kulturnih mema

Postjugoslavenske zemlje žive klimav trenutak, populistički, ako smijem po uzoru na vas reći neofašistički, čija inteligencija bira hoće li se prilagoditi, hoće li surađivati ili će otvorenom, kamufliranom i svakovrsnom drugom teroru pružiti otpor.

Populizam kao dominirajuća politička ideologija – osobito u zemljama koje su se izlegle iz bivše Jugoslavije, i u bivšim komunističkim zemljama poput Poljske, Mađarske, Bugarske – pokazao je sve svoje zamke i opasnosti. Isto je, uostalom, pokazala i nedavna američka politička situacija sa svojimtrumpizmom. I politički nepismeni ljudi dobro znaju da će s populizmom na vlasti biti manje novaca za kulturu, obrazovanje i zdravstvo, pa opet glasaju za populiste, i ne misleći da će konzekventno tomu njihova vlastita djeca biti nepismenija od njih samih. A to se već i događa, što pokazuju nova istraživanja.

Što se kulture tiče ovdje treba razdvojiti pojmove, odnosno popularnu kulturu, masmedijsku kulturu, i njezinu tržišnu profitabilnost, i populističku kulturu koja prati i podržava populističku politiku. Potrebno je redefinirati pojmove kao što su tzv. elitna kultura, jer su granice između kulture i subkulture, visoke i niske, elitne i komercijalne, autentične i imitacijske kulture temeljito izbrisane. Trebalo bi redefinirati kanon, istražiti tko su bili autoriteti koji su formirali kanon, i tko su ti autoriteti danas. Čini se da je tradicionalno mjesto „arbitara dobrog ukusa“ napušteno, što samo znači da na to mjesto može zasjesti bilo tko. Kritike, koja bi nas podučila kako se čita književni tekst više nema, možda i zato što malotko više zna objasniti što je književni tekst. Tradicionalna arbitraža je iščezla, a zamijenila ju je daleko moćnija tržišna arbitraža. Današnji književni autoriteti niču iz čvrstih medijskih i izdavačkih sprega, iz socijalnih mreža (FB, twitter i sl.) i „zvjezdanog“ pozicioniranja osoba u kulturi, koje su se u nekadašnja vremena zvale intelektualnom elitom. Književnici se sami pozicioniraju kao „autoriteti“, „arbitri“, kao ti koji „znaju znanje“. Samo jednom sam u svojoj dugogodišnjoj participaciji u književnom životu naletjela na izjavu koja me je ganula. „Mislim da je moja uloga u švicarskoj književnosti precijenjena“, rekao je jedan poznati švicarski književnik starije dobi.

Može li se reći da su se post-komunističke kulture kompromitirale?

Što se kulture post-jugoslavenskih zemalja tiče one su se teško kompromitirale. Jer kako se kultura koja je zasnovana na principu etničkog ekskluziviteta uopće može zvati kulturom?! Čime je to obilježeno hrvatsko kulturno krdo?! Kulturnom ili krvnom grupom? Kultura podrazumijeva inkluzivitet. Etnički ekskluzivitet, na kojemu se trideset godina mirno i vedro gradi ponosna hrvatska kultura,  podrazumijeva uništenje svega što nije krvno i ideološki „naše“. Kako je itko mogao moralno izdržati paljevine knjiga i sistematsko čišćenje hrvatskih knjižnica od ne-hrvatskih knjiga, a da ne umre od stida ili ne progovori o tome?! Je li itko od mojih kolega književnika snažno protestirao? Ako su već književnici bili preplašeni (Tko ih je to tako preplašio? Novostečena demokracija? Dvoje troje preživjelih komunista?), zašto nisu protestirali učitelji, nastavnici, sveučilišni profesori, bibliotekari? Kako itko sebi može dopustiti da se zove učiteljem i bibliotekarom i pritom zatajiti činjenicu da su se u njegovu kulturnom okolišu spaljivale knjige?! Slučaj bi bio zaboravljen da nije bilo nekoliko novinara koji su pisali o tome („feralovci“), dva ili tri književnika, i Ante Lešaje, penzioniranog profesora ekonomije, koji je svoje penzionerske dane posvetio pisanju veličanstvene knjige Knjigocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih. Zašto nakon trideset godina brutalne ekskluzivističke prakse Ministarstvo kulture ne štampa tu knjigu u hiljadama primjeraka i besplatno je dijeli po osnovnim, srednjim školama i fakultetima u ime isprike za nečuveni kulturni vandalizam?! Tja, nema se novaca, sav novac potrošen je na Tuđmanova književno-historijska „bespuća“ i njegove spomenike koji su poput kakvih vrtnih patuljaka razasuti po hrvatskom tlu. Pametna Irska neprekinuto se odužuje Jamesu Joyceu štampajući njegove knjige i prodajući ih po cijeni od jednog ili dva eura. Zato Irska ima Jamesa Joycea, a Hrvatska Franju Tuđmana!

I sama bih mogla nanizati mnoga imena. Vi ste negdje citirali izjavu Radovana Karadžića koji je rekao „Ja nisam monstrum, ja sam književnik“. Zaista, možda bi se trebalo ispisati iz književnosti kojoj pripada Radovan Karadžić, i mnogi njemu slični?

Ja sam se ispisala. Kako itko može sebe zvati hrvatskim književnikom ili književnicom, a da pritom nije digao glas u obranu svojih progonjenih, diskriminiranih i prešućivanih kolega i kolegica. Što više mnogi su dolijevali ulje na vatru. Kako se itko može zvati hrvatskim književnikom ili književnicom, a da nije protestirao protiv rehabilitacije ustaša s mlakim književnim ambicijama i provincijskim književnim dostignućima, kakav je bio Vinko Nikolić, poznat kao tvorac manifesta Ustaška književnost. Tog povratnika iz Južne Amerike hrvatske nove vlasti ovjenčale su lovorovim vijencima. Punu rehabilitaciju doživio je i ustaški ministar kulture Mile Budak, implementator nacističkih rasnih zakona, kojega je hrvatski književni autoritet, kao što je Slobodan P. Novak, proglasio „hrvatskim Homerom“. „Hrvatski Homer“ je za vrijeme NDH otjerao u logore tisuće Židova, Srba i Roma. Njegovim imenom imenovane su ulice i poneke osnovne škole u Hrvatskoj. Mostar ima i gimnaziju koja nosi njegovo ime. Odbijam pripadati književnosti u koju je uvršten ustaški pisac Mile Budak, smatram da je moralno uvredljivo pripadati svakoj književnosti u kojoj se talent mjeri brojem krvnih zrnaca. Što se književnica tiče njima čak ni krvna zrnca ne pomažu. Kad smo već spomenuli Homera, Ivana Brlić Mažuranić je pravi „Homer“ hrvatske književnosti. Ona je bila i ostala „književna Himalaja“ u usporedbi s Milom Budakom i sličnim „velikanima“ hrvatske književnosti.

Ovdje je potrebna fusnota. Metaforičke „Himalaje“ prizivaju u pamćenje hrvatskog profesora književnosti Stanka Lasića. On je, kao muškarac, bio opsjednut snažnim alpinističkim metaforama koje su spajale Himalaje i hrvatsku književnost („Himalaja duha”). Bilo je to, na svu sreću, u jugoslavensko doba kada je profesor, valjda, patio od kompleksa Triglava. Kasnije, s hrvatskim osamostaljenjem, promijenile su se i metafore. Pjesnički nastrojeni književni kritičari i povjesničari nisu mogli računati na Sljeme, brdašce u čijem podnožju leži Zagreb. Ali su se zato u hrvatskom književno-znanstvenom diskursu naglo pojavile „vertikale“, „morale vertikale“, „velikani“, „velikani duha“, „književne gromade“ i slično. Žene nikada nisu proglašene „vertikalama“, pogotovo ne „moralnim“, jer muškarci žene uglavnom doživljavaju kao „horizontale“.

Danas je, iako paradoksalno, tradicijski diskurs živahniji i uticajniji od bilo kojeg drugog ideološkog identifikacijskog izričaja.

Danas je bivšu jugoslavensku koncepciju kulture nadjačala koncepcija tzv. tradicijske kulture. Jezik te kulture su gange, rere, nijema kola, guslarenje, i slično, ili pak povijesne fabrikacije kao što su popularni srednjovjekovni turniri, koji bi trebali dokazati da su katolički Hrvati (Poljaci, Česi, Litvanci, Letonci, Estonci, itd.) oduvijek pripadali evropskoj kulturnoj zoni, a ne zoni „pravoslavnog komunizma“. Zanimljivo je da su brojni promotori tradicijske kulture ganuli financijsko srce EU. EU, naime, podupire projekte koji su temeljeni na sprezi regionalne tradicijske kulture i turizma. Tradicijsku kulturu financijski podržava Ministarstvo za kulturu i obrazovanje, jer na taj način osnažuje puste floskule o nacionalnom identitetu. Vrlo slična bila je jugoslavenska praksa poticanja nacionalnih i etničkih identiteta kroz razne oblike amaterizma. Drugim riječima, gangali smo, rerali, tancali i tamburali za vrijeme Jugoslavije, na taj način njegovali smo bratstvo i jedinstvo. I danas tancamo i tamburamo, ali smo se oslobođeni od komunističke prisile da tancamo i tamburamo s drugima.

Što se krije iza fenomena ovisnosti o kolektivnom identitetu?

Suvremeni književnici, koji bi prema nekom kulturnom bon-tonu trebali graditi kulturni kontinuitet, ili ga uspostavljati tamo gdje je narušen, rade suprotno. Svjesni su da je književnik izgubio svako poštovanje, jer i netalentirani amater može danas zauzeti njegovo mjesto, ili nedajbože kakva književnica, suvremeni hrvatski, srpski, itd. književnik daje sve od sebe da se pozicionira kao „institucija“, kao zaštićeno nacionalno dobro.

A možda su krivi i kulturni geni, memi, koji književnike opominju da hrvatske, srpske i takodalje kulture nema. To što postoji su kulturni incidenti. Krleža je kulturni incident. I Andrić je kulturni incident. A memi nas podsjećaju da na neplodnom tlu kultura ne raste, da se od kulture ne živi, da danas jesi, sutra nisi, danas si uključen, sutra već isključen, danas si u lektiri, sutra već na smeću, danas si spomenik, a sutra gomila kamenja. Pritom takvu dinamiku ne određuje policija, nego kolege, naše „moralne vertikale“. I sve na principu sjaši Kurta da uzjaši Murta.

Kad smo kod jezika, čini se da se mi u bivšim yugo-zemljama hvatamo jezika kao ideološkog oruđa i vitalne nacionalne supstance?

Ne tako davno neki internetski portal u Kerali pitao me mogu li prevesti moj esej na malayalam, njihov većinski jezik. Pritom su se ispričali, rekavši da njihovim malim jezikom govori i piše zanemarivo mali broj ljudi. Koliko je to, pitala sam. 35 milijuna, rekli su. Inače, službeni jezik je, dakako, engleski. Nisu dopustili da se de-koloniziraju od jednog stranog jezika i pisma. Za razliku od njih, Hrvati, Srbi i drugi jedva su dočekali da se de-koloniziraju od srpskog, crnogorskog, bosanskog, slovenskog, makedonskog, albanskog. I od ćirilice, dakako. Čim manje jezika znaš, više vrijediš.

Nedavni podatak o najbrže rastućim manjinskim jezicima u Americi navodi jezik telugu. Jezikom telugugovori zajednica od 400.000 novodoseljenih Indijaca. Inače, jezikom telugu govori nekih 80-etak milijuna Indijaca. Ali kakve veze imaju s tim Amerikanci? Naime, telugu je materinji jezik tih 400.000 novodoseljenih Indijaca, visoko specijaliziranih IT stručnjaka, koji su zbog posla u IT industriji došli u Ameriku. Telugu je inače najstariji jezik na svijetu, stariji od sanskrtskog.

U Hrvatskoj je stanovništvo nešto veće od 4 milijuna za vrijeme Jugoslavije, drastično palo otkada je Hrvatska postala demokratskom zemljom. I pada i dalje. Ali zato se drastično povećala populacija dragovoljaca, ratnih veterana, kojih danas ima nešto više nego indijskih IT stručnjaka u Americi.

Inače, nadam se da će hrvatske, crnogorske, srpske, bosanske i makedonske feministkinje razvedriti detalj. Naime, još uvijek živa praksa usmene književnosti u Indiji, a osobito na jeziku telugu, bilježi feministički trend u usmenoj prezentaciji najvećeg indijskog epa Ramajane, o životu princa Ramajane. Ep je pisan iz klasične muške perspektive, što je nepotrebno i isticati. Međutim, žene-pripovjedačice na svom materinjem telugu jeziku prepričavaju Ramajanin život iz perspektive njegove žene Site.

3. Ženska kultura otpora

Višedecenijski animozitet prema „vješticama“ svjedoči o najvišem stepenu radikalnog, tradicionalističkog, negativnog modeliranja žene. Žigosati, diskreditirati, demonizirati, pozvati na javno spaljivanje neposlušnih umjetnica i intelektualki. Šta ste zaključivali iz toga? Da li ste bili u kontaktu s koleginicama koje su preživljavale istovjetne napade?

Iako danas ima mnogo spisateljica diskriminativni obrasci i dalje postoje. U diskriminaciji žena sudjeluju i same žene, kolegice. „Vještice iz Rija” nisu postojale, jer da su zaista postojale iza njih bi ostali pisani dokumenti, kakav manifest, kakva zbirka radova, kakva pisma koja su izmjenjivale, sve što bi moglo posvjedočiti da se radilo o zajedništvu. Ja osobno nikada nisam upoznala novinarku Jelenu Lovrić, niti sam s njom imala ikakav kontakt. Vesnu Kesić sam nakon „medijskog skandala“ srela jednom, u Amsterdamu. Slavenku Drakulić sam i prije jedva poznavala, a nakon medijski isfabriciranog „vještičjeg sabata“ srela sam je dva ili tri puta na inozemnim književnim skupovima. S kolegicom Radom Iveković znam se s fakulteta, povremeno razmijenimo pokoji mejl, i rijetko se viđamo, i to kad mene prilika nanese u Pariz, a nju u Amsterdam. Poštujem svoje kolegice i ne vidim ni jedan razlog koji je stajao na putu prema „zajedništvu“. Pa ipak, nevoljkost mojih kolegica da artikuliraju naš zajednički „slučaj” bila je veliki „strateški“ previd. Jedna je kolegica okarakterizirala slučaj hrvatskih vještica kao nespretnost novinara koji su ga inicirali pa je cijela stvar izmakla kontroli, dakle, kao kakav glupi muški nestašluk. Druga kolegica skromno se povukla od svake javne osude slučaja u koji je bila uvučena ne svojom voljom i mirno prešla u „Globus“, ne promijenivši pritom svoj novinarski stil niti pak svoj kritički profil. Možda su moje kolegice napravile propust i ne znajući da su napravile propust. Naprosto su zažmirile. Kao što se šutjelo o sličnim iskustvima u Srbiji, Sloveniji, Bosni i tako redom. A radilo se, zapravo, o sistematskom progonu neprijatelja režima, gdje su žene bile na najžešćem udaru, i to je trebalo glasno reći. Upravo zbog tog previda naš „slučaj“ tretiran je kao incident, a ne kao sistematska hrvatska praksa proizvodnje neprijatelja u svrhu zastrašivanja hrvatskih građana. Taj previd išao je na štetu svih onih koje je režim „diskriminirao“ iz ovog ili onog razloga. „Slučaj“ – kasnije okarakteriziran kao „najsramniji trenutak hrvatskog novinarstva“ – na neki je način abolirao sve druge „sramne“ slučajeve hrvatskog novinarstva. Već trideset godina hrvatske vlasti previđaju svastike u hrvatskom javnom političkom i kulturnom pejzažu i uporno ih određuju kao „incidente“ ili „nesretne incidente“. I „vještice“ su incident. I ubojstvo Aleksandre Zec je „nesretni incident“.

A željeni rezultat sistematske proizvodnje „vještica“ nije izostao. Nakon „vještičjeg slučaja“ broj nacionalistikinja, podržavateljica režima, žena koje protestiraju protiv abortusa, lažnih vještica, katolkinja, mladih desničarki-vlogerica i influencerica i prijateljica režima koje prilježno „twerkaju“ pred hrvatskim političkim vlastima porastao je. Većinsko žensko „da“ autokratskom režimu osigurano je.

4. Što da se radi?

Rečenice kojima zatvarate knjigu antipolitičkih eseja Kultura laži najšire shvaćeno proročkog su tipa, koliko za vas, toliko i za nove generacije spisateljica i umjetnica: Novac za kupovinu metle zaradila sam sama. I letim sama. Kultura laži stoji na mom stolu uvijek otvorena baš na ovoj stranici da me podsjeti na najvažnije. U tim rečenicama se spajaju zahtjevi za sopstvenom sobom kao sigurnim prostorom, značaji učenja i artikulacije, te ekonomske neovisnosti, kao i angažmana. Gdje su postjugoslavenske nasljednice vještica danas? Šta nam predstoji?

Stasale su nove, mlade književnice, postoje feministički portali u svim krajevima Yugo-zone, znam da su se pojavile odlične režiserke, glumice, vizualne umjetnice, sjajne dokumentaristice. Ipak, teško je dobiti puni uvid, jer sve te žene nisu često u medijskom fokusu i žive u nekoj vrsti polu ilegale. Osim toga mnogim mladim ljudima Hrvatska više nije stalna adresa, kao što to nije više ni Srbija, ni Slovenija, a pogotovo to nije Bosna. Svi ti mladi ljudi doživljavaju život izvan hrvatskih granica kao neku vrstu mentalne detoksikacije. Čini se da mladi umjetnici sve češće uzimaju umjetničku „sudbinu“ u svoje ruke i ne traže da država bude njihov sponzor, medijator i agent. Mislim da su mladi shvatili da nacionalna država tetoši svoje umjetnike, ali za uzvrat traži od njih da je opslužuju, na ovaj ili onaj način. Ili ostaješ integriran, pa čekaš da te na kraju počaste mjestom u HAZU (Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti), ili biraš rizike one opipljivije umjetničke slobode. I koliko god hvalili nove mlade ljude, ne treba zaboraviti da su u trideset godina nacionalističkog obrazovnog brifinga nikle generacije mladih koji tvrde da  „Za dom spremni“ nije fašistički pozdrav, koji ponosno ističu hrvatske ustaške insignije, klanjaju se hrvatskim „herojima” i „braniteljima“. Ne treba zaboraviti na mlade žene koje zagovaraju zabranu abortusa; žene čija je duhovna vodilja Željka Markić; žene koje će na pitanje tko je bila Rosa Luxemburg odgovoriti kao iz topa: pop-pjevačica iz Luxemburga! Ne treba ispustiti iz vida da postoje mladi ljudi u svim zonama bivše Jugoslavije koji su postali i postaju žestoki nacionalisti. Prazninu treba nečim ispuniti. Možda su mladi Hrvati shvatili da nema drugog zraka osim čistog hrvatskog zraka. Ako i postoji, za taj drugi zrak nisu baždareni. Imamo čisti zrak. I čisti sadržaj. Hrvatski grb i zastava, crkva, krčma, nogomet i Marko Perković Thompson. Prema tim mladim hrvatskim zombijima osjećam beskrajno sažaljenje. Međutim, za hrvatske vlasti takvi su dobrodošli. To su njihovi većinski glasači. I, gle, isti takvi zombiji su i srpski većinski glasači.

5. Kultura osakaćivanja

Kako pisati i kreirati kao žena u kulturi, koja se prema njoj odnosi neprijateljski?

O temi diskriminacije ženskog javnog glasa pisala je klasičarka Mary Beard u svome članku The Public Voice of Women, gdje navodi primjere, koje sam, usput rečeno, citirala u svome eseju „Ular za alapače“ (u knjizi eseja Doba kože). Mary Beard spominje Lukreciju, kojoj je bilo dozvoljeno da prokaže svoga silovatelja, ali samo ako se obaveže da će odmah nakon toga izvršiti samoubojstvo. Tu je i legenda o Filomeli, čiji je jezik odrezao njezin silovatelj da ga ne bi prokazala, zatim priča o Io, koju je Jupiter pretvorio u kravu, lišivši je prava govora i ostavivši joj na raspolaganje mukanje. (Usput rečeno, u ruskom modernom slengu tjolka, ili telica, ime je za djevojku, adekvat engleske riječi chick!). Slično je postupila Hera koja je iz ljubomore osudila Eho da ponavlja tuđe riječi.

Beard navodi i detalj o Penelopi koja je svome sinu Telemahu uputila bezazlenu zamjerku, a on joj je oštro odgovorio (otprilike) ovako: „Majko, vrati se u svoje odaje, i uhvati se svoga posla, vretena i preslice. Jer govor je posao muškarca, svih muškaraca, a pogotovo moj, jer ja vladam u ovoj kući.“

Ovdje se ponovo prisjećam kolega koji su mi znali srdačno sugerirati da se prihvatim „šivaće mašine“, referirajući se na moj kratki roman „Šteficu Cvek u raljama života“. Jedan od tih kolega bio je već spomenuti hrvatski bard. Međutim njegova poruka bila je zapravo da „začepim usta“, jer „govor je posao muškaraca“. Drugi kolega skovao je termin „kuhinjska književnost“, koji podrazumijeva da žene mogu stvarati samo trivijalnu književnost, u kuhinji im je i mjesto, jer „govor je posao muškarca, svih muškaraca“. To je isto kao kad bih ja mušku književnost nazvala bordelskom, jer bordel je jedino mjesto gdje književnici doživljavaju uzlete univerzalne mašte, kojih je prizemna i prizemljena kuhinjska književnost lišena. Obrazac je, dakle, star, traje stoljećima sve do današnjih dana. Radi se o kulturi sistematskog oduzimanja prava na govor, čije su žrtve najčešće žene. I robovi.

Vjekovima su ženama oduzimana prava na artikulaciju bilo svoga znanja i umijeća ili kritičkog mišljenja. Što nam poručuje svekolika kultura?

Možda je to pravi odgovor na pitanje zašto nema žena u književnosti, i zašto ih nije bilo tako dugo. A ženska emancipacija obično stiže kada je već kasno. Kada je Ciceron ubijen, a njegova glava izložena u Forumu, Fulvia, žena Marka Antonija, koja je bila česta meta Ciceronova ismijavanja, dolazi da vidi Ciceronovu glavu. Legenda kaže da je Fulvia izvukla iz kose ukosnicu i probola Ciceronov jezik.

Muškarčeva mržnja prema ženama bila je oduvijek fokusirana na jezik, na usta, na „začepljivanje“ usta, na oduzimanje prava na govor, na sistematsko odbijanje dijaloga sa ženama, na muškarčevu nezasitnu potrebu za dominacijom. Oduzimanje prava na govor pokazalo se efikasnijim od oduzimanja života. Šeherezada je prva žena koja je ostvarila pravo na govor, odnosno na rizičnu spisateljsku profesiju. Za svoje pravo izborila se stavljajući glavu na panj tisuću i jedan put.

Trebale bi stranice i stranice da se zaista dokumentiralo ponavljano fizičko nasilje nad ženama kada je u pitanju ostvarenje samo jednog temeljnog prava, a to je pravo na govor. Znameniti „ular za alapače“ (scold’s bridle ili witch bridle) – željezna maska koja se, često na zamolbu muža i članova obitelji, ženama stavljala na lice, odnosno na jezik i usta – koristio se ponajviše u 16. i 17. stoljeću, u Engleskoj, Škotskoj i njihovim kolonijama. Temu komunikacije među spolovima obrađuje Shakespeareova znamenita komedija Ukroćena goropadnica, gdje je ženi dopušteno da govori, ali samo na način koji odgovara muškarcu: ljupko, tiho i svakako ne goropadno. Ključna riječ ovdje nije osakaćenje već kroćenje, što je bliže sljedećem popularnom dramskom tekstu, Pigmalionu Georgea Bernarda Showa. Show je tvrdi stereotip „muškarca“ zakamuflirao u „atipičan“ muški lik, u profesora fonetike Henry Higginsa. Higgins će malu londonsku cvjećaricu, koja govori nepodnošljivim cockney-em, pretvoriti u damu. Kako? Tako što će je naučiti kako da govori pravilnim, visokim engleskim jezikom. A kada cvjećaricu podesi svojim jezičnim, estetskim i klasnim standardima, Higgins će se u nju i zaljubiti. Drama G.B. Showa verzija je u viktorijansko vrijeme popularnog mita o grčkom kiparu Pigmalionu koji se zaljubljuje u vlastitu skulpturu, Galateju.

Kako vidite savremene estetsko-kulturološke prakse u odnosu na povijesne?

Muškarci i dalje nekažnjeno podešavaju ženu vlastitim, prije svega, estetskim standardima. Zbog žena se razvila golema kozmetička industrija, možda jedna od najprofitabilnijih industrija na svijetu, i kozmetička kirurgija, jedna od najzaposlenijih kirurgija na svijetu koja svake godine ispravlja milijune noseva, grudi, stražnjica, ustiju, zuba, topljenja sala, vađenja rebara (ne bi li struk bio uži) i slično. Standardi se mijenjaju, jedne su godine fetiš nosevi, druge grudi, treće usta, četvrte stražnjica. Milijuni žena na svijetu su lutke u nečijim rukama, iako su uvjerene da one same kontroliraju stvari, da je njihovo tijelo – njihova sloboda. Žene su u rezultatu postale brojna i moćna vojska lutaka koje izlaze iz brojnih tvornica za proizvodnju i reparaciju lutaka. I sve, dakako, liče jedna drugoj. Razlika među njima bila je donedavno boja kože, pa su Barbike bile isključivo Bjelkinje, sve dok se industrija nije dosjetila da i politička korektnost može donijet profit, tim više što bogatstvo nije više privilegija kolonizatora, Bijelaca, polako postaje i privilegija dekoloniziranih. Jedna od žena koja je izvršila brojne kozmetičke operacije sve dok se nije transformirala u živu Barbiku, iskreno je priznala: „Kozmetičke operacije osigurale su mi ulaznicu u bolji život“.

Mnogi su šokirani podatkom da je u 16. i 17. stoljeću u Kini postojala kozmetička praksa s nazivom foot-binding, odnosno praksa dugogodišnjeg zamatanja stopala izabranih djevojčica, sve dok se stopala ne bi pretvorila u mala „kopita“, ili pak, u kineskoj imagologiji, u cvijet, „zlatni lotos“. Tako su bogati muški gospodari pretvarali ženu u invalidnu ljepoticu, koja više nije bila sposobna da hoda, koja je bila zatočena u kućnom zatvoru, kao živa lutka u rukama svoga čuvara. Međutim, takva stopala obećavala su drastičnu promjenu ženina društvenog statusa. Ne treba s nasumičnim znanjem žuriti u nasumične interpretacije. To treba ostaviti visoko školovanim stručnjacima, iako i među njima postoje različite interpretacije. Naime, kada mi je netko u Austriji pokazao grafiku tirolske folklorne vještice Langtuttin pale su mi napamet kineske žrtve foot-bindinga. Na starim fotografijama kineske ljepotice izgledaju kao božice tajanstvenih lica i držanja dostojnoga vladarica, a ne žrtvi fizičkoga nasilja. Folklorni ženski demon Langtuttin ima dugačke izvješene grudi koje mota oko vrata poput šala i crnim mlijekom truje malu djecu, a na nogama, umjesto stopala, ima sitna kopita koja podsjećaju na deformirana stopala kineskih ljepotica. Prema mitskoj imagologiji mitska bića odaje detalj, fizička neobičnost koja ih razlikuje od običnih ljudi, ambivalencija, invaliditet (jedno oko umjesto dva, na primjer), manje ili više vidljiv žig koji signalizira mogući trans-humani identitet. Mitska bića odvaja od običnih ljudi prije svega sposobnost metamorfoze, transformacije. Sav taj neobični svijet preselio se u zabavne medijske vizualne oblike, u stripove, u video igre, u filmove, televizijske serije o vampirima, „morfovima“ (engl. Morphs), vukodlacima, vješticama, bićima koja posjeduju ne-ljudske moći. Istina, preseljenje iz prašnih knjiga u blistav vizualni medijski okoliš djeluje poput prelaska iz biblioteke u „cirkus“, ali taj „cirkus“ osigurava vidljivost, dugovječnost, odnosno kakav-takav kulturni kontinuitet, i profit.

Voljela bih da mi netko objasni koja je razlika između foot-bindinga i kozmetičke kirurgije koja se bavi isisavanjem sala, podizanjem stražnjica, povećavanjem ili smanjivanjem grudi i napuhavanjem usnica. U analizi suvremenih društvenih kodova, strategija, koordinata, moda i običaja ne treba moralizirati nego se osloniti na faktične, povijesne, ali i mitske kulturne obrasce. Hoće li enormno povećane usnice pretvoriti običnu djevojku u „mitsko“ biće? Mediji su trčali za jedinom preostalom Kineskinjom, koja se bila podvrgla foot-binding-u, kao što danas prate transformacije neke djevojke koja se podvrgla minucioznoj tetovaži na vlastitim očnim jabučicama. Koja je razlika između takvih eksperimenata i foot-binding-a? Koja je razlika između tetovaže očnih jabučica i klitoridektomije? Je li prvo individualan izbor, a drugo nasilje?!

Šta nam saopštavaju popularne bajke ili bilo koja druga umjetnička djela?

Ovdje se prisjećam ranog filma Larsa Von Trirea i njegova ranog filma Breaking the Waves (1996). Bila je to priča o bogobojaznoj ženi, čiji voljeni muž doživljava nesreću na poslu i ostaje zauvijek prikovan za krevet. Muž od žene traži da se podaje drugim muškarcima, i onda mu prepričava svoja iskustva, tim više što je to jedino što ga može održati na životu. Žena to čini i pritom sve češće, da bi na kraju otišla na brod i izložila se silovanju desetine mornara. Žena umire s vjerom da će njezina žrtva ozdraviti njezina muža. I, gle, muž doista staje na noge! Sjećam se da mi se film tada neobično svidio. Danas, četvrt stoljeća kasnije, mislim da Trireov film neka vrsta religiozno moralističke pornografije, koji otkriva perverznu suštinu muško-ženskih odnosa, a to je sakaćenje.

S druge strane, mala sirena spašava od smrti ljepolikog Princa, zatim pristaje na samo-sakaćenje, svoj božanski glas trampi za par lijepih ženskih nogu, lišava se svoga „vodenoga“ identiteta, kao i moći koje taj identitet sa sobom nosi. A sve to čini ne bi li osvojila Prinčevo srce. I tu je gubitnica. Glupi Princ ne prepoznaje u maloj sireni ženu koja ga je spasila od sigurne smrti nego se vjenča s drugom.

Osim što podučavamo djevojčice i mi same praktikujemo poželjne modele samozlostavljanja. U ime čega? Da li nam nedostaju istinske feminističke strategije emancipacije?

Nešto o tome govori iznimna popularnost Fride Cahlo, koja je uskrsnula kao ženski Isus na križu zahvaljujući feminističkim čitanjima povijesti ženske kreativnosti. O Fridi Cahlo objavljene su nebrojene biografije, monografije i fikcionalizirane biografije. Vjerujem da to nije zbog toga što autori tih knjiga drže da je Cahlo najveća slikarica na svijetu, već zato što je doživljavaju kao simboličnu figuru koja najuspješnije reprezentira historijski obrazac sakaćenja i samo-sakaćenja žena. Cahlo je identifikacijski punkt ženskih trauma. Cahlo je invalid, zaljubljuje se u svoga mnogo starijeg mentora Diega Rivieru, udaje se za njega i živi u njegovoj sjeni. Sličan punkt identifikacije mnoge su žene pronašle u personi Silvije Plath. U naporu da konstruiraju kakav-takav obrazac koji će reprezentirati muško-ženske odnose feministkinje su se poslužile muškim strategijama fabrikacije i instrumentalizacije ženskih sudbina. Danas mislim da takvoj feminističkoj strategiji, ako se uopće o tome radi, nedostaje ključni emancipacijski potencijal.

Čini mi se da stalno zaboravljamo na činjenicu da osakaćivanje žena svoje najmoćnije uporište ima u religiji.

Crkva je najdugovječniji, najbrutalniji i najmoćniji osakatitelj žena i ženskog samopouzdanja. Radi se mahom o moćnim monoteističkim religijskim sistemima, judaizmu, kršćanstvu i islamu, koji na globalnoj religijskoj karti zauzimaju najviše teritorija, s preko 50% vjernika. Crkva je radikalno osakatila žene, uvela je strogu birokratsku hijerarhiju, pritom je brutalno iskasapila daleko emancipiraniju žensku pred-kršćansku imaginaciju i prilagodila je svome mizoginom religijskom konceptu. U pred-kršćanskom svijetu vlada mnogobožje, moćni bogovi i božice, polubogovi, djeca promiskuitetnih veza između običnih ljudi i bogova. U autoritarnim religijskim sistemima vlada jedan bog koji je stvorio ljude na svoju sliku i priliku. „Djeca“ nikada ne dovode u pitanje kredibilitet boga, jer ako se usude čeka ih najstrašnija od svih kazni, očeva, božja kazna. Bog je stvorio Adamu družicu od Adamova rebra, čime je zauvijek odredio Evinu poziciju kao invalidnu, zavisnu o Adamu. Ova biblijska bajka ujedno je jedan od najperverznijih oblika ljudske imaginacije. Sve u svemu, moj hipotetični otac je Adam, a moja hipotetična majka, Eva, načinjena je od rebra moga oca. Kako mozak očito nije najjača Adamova strana Adam poslušno slijedi Evinu želju da kušaju jabuke sa zabranjenog drveta saznanja. I, gle, oboje su kažnjeni progonstvom iz raja, a Eva još i vječnom krivicom, jer ona je ta koja je natjerala Adama da obogate svoj jelovnik. Otada se i crkva osvećuje Evi. Za svaki intelektualni poriv Eva će od izlaska iz raja naovamo biti simbolički ili stvarno kažnjena. Spaljivanje vještica u Europi trajalo je nekoliko stoljeća, od 12. do 17. Crkva nikada nije našla razlog da se ispriča zbog sistematskog ubijanja žena, zbog masovnih zločina koje je počinila, zbog femicida kojemu nema pandana u svjetskoj povijesti.

Svake godine otprilike 800.000 ljudi žrtve su jednog od najbrže rastućeg biznisa na svijetu (32 bilijuna dolara godišnje) a to je human trafficking, trgovina ljudima. 80% žrtava su žene, a od čega su više od 50% maloljetne ženske osobe. Jesu li državne institucije (i Crkva) našle načina da zaustave taj oblik femicida? Bogobojaznom Adamu i dalje ne pada napamet da za sve te zločine konačno optuži „oca“. Adam se i dalje iskaljuje na Evi. Onih 7% ateista u svijetu nije u stanju riješiti tu opojnu, samozadovoljnu, autoritarnu religioznu maglu. Institucija crkve – što je svakako najdugovječniji autokratski sistem koji poznajemo – traje već dva milenija, ali ga, začudo, malotko doživljava autokratskim.

Što da čine žene?

Tema koju smo načeli naprosto je nesavladiva. Žene diljem svijeta bore se različitim „oružjem“, i na mnogim frontovima, nastojeći da istraže i artikuliraju mnoge aspekte dugovjekovnog ponižavanja žena. Ja ne mogu reći ženama što da čine. Mislim da je ipak najvažnije da vrate ili da uspiju zadržati svoje pravo na javni govor, kojeg je žena muškom voljom lišavana: posve, djelomično, zakonski ili običajno.

Riječ mansplaining ima raširenu cirkulaciju, a označava strategiju sabotiranja, omalovažavanja, prekidanja, ušutkivanja i patroniziranja ženskih govornika od strane muških. U društvima gdje su žene osvojile puno pravo na javni govor i dalje se besramno koriste strategije „osakaćivanja“ ženskog govora. To možemo lako uočiti u medijima, na televiziji, u novinama, u javnim raspravama gdje muški sudionici nadglasavaju, prekidaju, omalovažavaju svoje sugovornice ili naprosto odbijaju dijalog s njima.

Uostalom, da bismo saznali pravo značenje modernog termina mainsplaining treba pročitati Andrićevu pripovijetku Zlostavljanje. Tamo će čitateljice i čitatelji saznati sve što treba znati o mainsplainingu. Andrićeva apsolutno brilijantna analiza muške mizoginije, koja proizlazi iz dubokog muškog kompleksa manje vrijednosti, nenadmašna je čak i u okvirima svjetske književnosti. Svako ministarstvo kulture, slovensko, hrvatsko, bosansko, srpsko, makedonsko, crnogorsko, albansko trebalo bi štampati Andrićevu novelu i dijeliti je besplatno, prije svega u srednjim školama, na fakultetima, a onda i posvuda, kao cjepivo. Većinski „balkanski muškarac“ – bio on političar, radnik, književnik, činovnik, profesor, nogometaš, intelektualac, kriminalac – je gazda Andrija, Andrićev „zlostavljač“. Svaka „balkanska žena“, kada bi to samo htjela, mogla bi u liku gazde Andrije prepoznati političare svoje državice, svoga muža, ljubavnika, prijatelja, brata, vlastitoga sina, prijatelja, susjeda, kao i suvremene književnike čije knjige sa zadovoljstvom čita.

Drugarice, 04.06.2021.

Peščanik.net