BOMBONJERA

Ivo Anić
Autor/ica 21.3.2016. u 11:17

Izdvajamo

  • Ako Hrvatska treba da bude takva zemlja, zemlja dinaroida i neandertalaca koji svoju muškost dokazuju na bikijadama, braniteljskim svečanostima, natjecanju tko će biti „jače“ muško napadajući one slabije, one koji se ne znaju braniti, one koji su u manjini i one koji nemaju pravo glasa, ako ova nesretna Hrvatska zbilja mora postati jebeni patrijarhat u kojem se cjeni samo dužina cijevi, haubice ili kurca ja gospodo odbijam biti takav Hrvat. Odbijam biti Hrvat koji mrzi, prijeti, vidi neprijatelja u susjedu, bratu, neistomišljeniku i na koncu odbijam biti Hrvat kojemu Žena mora dati u suzama svoju neopozivu ostavku jer je nitko, nitko pička vam materina nema braniti ako zbog ničeg, samo zbog toga što je Žena.

Povezani članci

BOMBONJERA

Gdje ste veliki Hrvati, branitelji i na koncu gdje si Predsjednice, zar te ne zanima što je jedna Žena danas susprežući suze pokazala Hrvatskoj u kolikom je kurcu jer je samo Žena, nezaštićena i sama ostavljena vukovima. Gdje ste svi muškarci pička vam materina?

Mojoj majci za njen rođendan njen šef Paško inače mrzovoljan i zajeban tip, poslovođa jedne obične trgovine koja se zvala „Bonačić“ pred njenim kolegicama i preda mnom, malom pantaganom koja mu je tamanila Toblerone iz skladišta, je uručio buket cvijeća i bombonjeru, znate onu što je kasnije ne smijete dirati jer se pokloni razrednici za Majčin dan. Te bombonjere išle su tako od ruke do ruke, od prilike do prilike i nitko ih nije odmotavao, jednom sam odmotao jednu sredinom osamdestih kojoj je godina proizvodne datirala sredinom sedamdesetih. Jednom su muškarci bili galantni, pamtim mog oca koji bi zavezao onu smiješnu široku kravatu i poravnao košulju sa ogromnim reverima za večeru u kojoj mu je kolegica iz firme napuštala istu. Kolegice, Drugarice, Majke, svi direktori, šefovi, političari, partijski sekretari ma koliko u socijalizmu smiješni bili poštivali su jednu instituciju bez obzira bila ona običan trgovac ili hijerarskijski osoba koja odlučuje o bilo čemu, poštivali su instituciju koja se zvala – žena.

Žena je u mom djetinjstvu bila institucija. Žena je bila majka, Žena nas je učila povijest i književnost, Žena nam je kuhala, Žena nam je šivala, Žena nas je odgojila, svi smo mi produkt ustrajnosti  Žena i svi mi to znamo, naših Žena koje su nas ispratile u život, bile onaj ključan segment našeg karaktera.

Žena je u mojoj mladosti bila institucija, Žene su sudjelovale u stvaranju ove države i Žene su bile sestre, Žene su bile vojnici, Žene su bile novinarke i u konačnici Žena nam je postala predsjednica.

Danas je jedna Žena dala neopozivu ostavku na mjesto ravnateljice programa HTV-a. Sasvim je nebitno dali je ta ista Žena dala ostavku na mjesto prodavačice u pekari ili na tako važnu funkciju, Žena je duboko osupnuta ponašanjem muškaraca u svojoj sredini dala ostavku na svoje radno mjesto i tim činom ukazala na neke stvari. Naše Žene danas rade poslove kojih se i muškarci srame i trpe poniženja nezamisliva civiliziranom svijetu, naše Žene danas bez ikakve potpore ili viteštva naših muškaraca u Hrvatskoj vuku paletare sa tonama robe, smrzavaju se zorom na teretnim kamionima trgovačkih lanaca, naše Žene danas rade po dvanaest ili više sati teške fizičke poslove i nitko im niti ne kaže hvala, a kamo li plati prekovremene sate koje nisu sa svojim obiteljima, sa svojom djecom.

Naše Žene su obespravljene, ako mi ne vjerujete pohodite bilo koji trgovački lanac, bilo koju trgovinu ili ured van radnog vremena, na tim mjestima zateći ćete Žene kako susprežu suze dok preslažu police, dok čiste zahode svojih direktora iako su završile fakultete, dok pregledavaju elektroničke poruke u kojima im muškarci ove zemlje prijete, govore im da će im otkinuti glavu i poslati je paketom u Srbiju, dok im na poštanske sandučiće ispisuju parole da se presele iz ove zemlje jer ne samo što se usuđuju da govore, već što se usuđuju da govore jer su žene, a žene su za madraca, ne za mudraca.

Danas je jedna Žena zgrožena činjenicom da je nitko, ama baš nitko od hrabrih muškaraca nije pokušao zaštititi ako ništa jer je Žena, dala neopozivu ostavku i jedina je Žena koju poznajem da nije primila niti cvijeće niti bombonjeru koja ide od ruke u ruku. Možda je kao Žena očekivala zaštitu, možda je očekivala da i oni koji su je natjerali na tu odluku shvate da je jebiga samo Žena, krhka i ranjiva i vjerojatno je zaplakala kada je zatvorila vrata da je nitko ne vidi, jer ostavlja svoj život, u jednu kartonsku kutiju sprema svojih trideset godina rada, svojih trideset godina koje nije provela sa svojim mužem, svojom djecom. A djeca su odrasla, a ona nije stigla ni na važne utakmice svojih sinova niti na predstave svoje kćeri, ona je znate bila predana svom poslu i muškarcima koji su je trebali čuvati, trebali su joj se diviti jer je jebiga samo Žena, a Žena nema muda kao muškarac pa da može dignuti glas i šake i kazati: „Pa dobro pička vam materina!“

Danas je jena Žena svoj život susprežući suze dala na mandat budalama, da budalama jer ja nemam drugačije riječi kako da objasnim muškarca koji se raduje ženskim suzama, koji je natjerao da plače, koji je toliko spreman da povrijedi jednu Ženu da ide do te granice da joj napiše kako je glupa, nesposobna i kako treba odstupiti. No od budala koje su je nagnale na taj čin svakako ima onih većih budala koji se imaju obraza muškarcima zvati. Ako je naša Žena shvatila budale koje po svokm odgoju, svom svjetonazoru nisu u stanju shvatiti što je Žena, ako su toliko bahate i pohlepne budale koje se kite domoljubljem i kurcima – palcima, a Žena im služi kao netko tko kuha i pere robu dok su oni na bikijadama i stranačkim dernecima, naša Žena je svakako te i takve mogla shvatiti i razumjeti.

Ali kako da shvate one koji ne bi trebali šutjeti?

Kako da naša Žena koja suspreže suze shvati one koji bi je trebali braniti, oni koji bi trebali ustati, oni koji bi trebali biti zaštita, oporba, svjetlo u mraku, gentlemani i prijatelji, gdje su Ženi danas naši uvaženi samopregaoci koji su nas toliko u svojim predizbornim obećanjima upozoravali na prava naših Žena koje se gaze, koje se zanemaruje, koje se zaobilazi i na koncu koje se tako šupački zanemaruje od strane muškaraca? Gdje su muškarci? Gdje ste gospodo uvažena kada se ismijavaju Žene sa govornica sabora najčišćih stranki prava? Gdje ste muškarčine kada se postavlja pitanje zašto je u parlamentarnim strankama, a po Ustavu je zagarantirano, Ženama udijeljeno zastupničkih mjesta ispod svake zakonske i civilizacijske norme? Gdje ste muškarčine kada vas prozivaju strane agencije da se sramotno gaze prava Žena koja su zagarantirana Ustavom? Gdje ste muškarčine kada Republika Hrvatska plaća kazne, ponavljam, kazne i to novčane jer parlamentarne stranke nemaju zagarantiranu količinu Žena u svojim strukturama?

Gdje ste muškarčine kada vaše Žene bile one prodavačice ili saborske zastupnice, ravnateljice medija ili medicinske sestre trpe uvrede, poniženja, mobing, nasilje kako verbalno tako i fizičko?

Gdje ste danas uvažene Komadine i Milanovići? Zaokupljeni samim sobom? Vašim ratom u stranci?

Gdje ste veliki Hrvati, branitelji i na koncu gdje si Predsjednice, zar te ne zanima što je jedna Žena danas susprežući suze pokazala Hrvatskoj u kolikom je kurcu jer je samo Žena, nezaštićena i sama ostavljena vukovima. Gdje ste svi muškarci pička vam materina?

Mojoj majci za njen rođendan njen šef Paško inače mrzovoljan i zajeban tip, poslovođa jedne obične trgovine koja se zvala „Bonačić“ pred njenim kolegicama i preda mnom, malom pantaganom koja mu je tamanila Toblerone iz skladišta, je uručio buket cvijeća i bombonjeru, znate onu što je kasnije ne smijete dirati jer se pokloni razrednici za Majčin dan. Te bombonjere išle su tako od ruke do ruke, od prilike do prilike i nitko ih nije odmotavao do danas.

Ako Hrvatska treba da bude takva zemlja, zemlja dinaroida i neandertalaca koji svoju muškost dokazuju na bikijadama, braniteljskim svečanostima, natjecanju tko će biti „jače“ muško napadajući one slabije, one koji se ne znaju braniti, one koji su u manjini i one koji nemaju pravo glasa, ako ova nesretna Hrvatska zbilja mora postati jebeni patrijarhat u kojem se cjeni samo dužina cijevi, haubice ili kurca ja gospodo odbijam biti takav Hrvat. Odbijam biti Hrvat koji mrzi, prijeti, vidi neprijatelja u susjedu, bratu, neistomišljeniku i na koncu odbijam biti Hrvat kojemu Žena mora dati u suzama svoju neopozivu ostavku jer je nitko, nitko pička vam materina nema braniti ako zbog ničeg, samo zbog toga što je Žena.

Odbijam biti vaš, odbijam biti vaš domoljub, kurac palac, ne zato što sam dijete drugog vremena, dijete koje je odraslo na pravim vrijednostima u kojima vi i takvi kao vi ne biste mogli pristupiti bilo kojoj funkciji već odbijam to biti radi naših Žena, radi naših Žena koje ste vi i takvi toliko ponizili da čak ne čekaju vaše hladne otkaze već imaju toliko muškosti u sebi da vam hrabro daju otkaze!

Muškosti koju vi nikada nećete imati da odstupite! Za to jebiga treba imati muda!

Mojoj majci za njen rođendan njen šef Paško inače mrzovoljan i zajeban tip, poslovođa jedne obične trgovine koja se zvala „Bonačić“ pred njenim kolegicama i preda mnom, malom pantaganom koja mu je tamanila Toblerone iz skladišta, je uručio buket cvijeća i bombonjeru, znate onu što je kasnije ne smijete dirati jer se pokloni razrednici za Majčin dan.

Nitko danas nije shvatio poantu te nesretne bombonjere.

Ta bombonjera koja ide iz ruke u ruku naša je Žena, ono što smo svi izgubili. Kada je jednom dobijete nemojte je otvarati, ne zato što je iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ne otvarajte je jer je natopljena suzama naših Žena.

Ivo Anić
Autor/ica 21.3.2016. u 11:17