Đorđe Matić: Dan oslobođenja od dana mladosti

Izdvajamo

• Sedamdeset godina prođe. Oslobodili su se sada zaista od njih – od jedne mladosti od najljepšeg nemira i strasti od sjêni najboljih što su sjali na nas. Oslobodili su se najgori, iskoristili posljednji (?) udar rata, smrti, gladi i nove kuge – u najgorem času, oni su dočekali svoj pak čas.

Povezani članci

• Zbogom ljudožderi!
• Težak udarac za Čovića: “Legitimno predstavljanje” izbačeno iz Rezolucije EPP-a
• Ne znam vam ja o tome ništa
• Klauški: Eurofili i euroskeptici: Tko će bolje upakirati strahove?
• Ušminkavanje mrtvaca
• Mrakoplovi

 

Sanjam odavde

pod delftskoplavim, vermeerovskim nebom

moj grad u plavom, sanjam,

u krugu plavih tramvaja, uvijek

na putu ka Jugu,

i gore, na Sjever, ka Markovom trgu

Tamo, kao duh,

Mlinarec s gitarom, kao Petrica,

kao Rakuša pod vješalima.

U suncu i u našim maglama,

možda su to ipak bili najbolji dani

na zemlji što su nam dani

 

U pravu si bio, Džoni,

evo ih opet – oni

baš kao onda: posljednji pogled na grad

crno ljeto, lažna zaklinjanja, prave kletve, jad

i robe otete puni kamioni.

I tada, kao i sada, neman je ispred vrata –

ono sve između, bio je izgleda samo predah između dva rata.

 

Moj odavni drugozemljače

čovjek se ovdje zapravo sakrio

da ga ne vide dok plače, i za gradom,

za Trešnjevkom, Trakošćanskom

prašnom sirotinjskom tratinom u ljeto,

za Radničkom i Tratinskom,

naša neimaština i naša raskoš

i profano i sveto.

 

Ipak: kad mi nadođe sve to,

osjećaj, da nanovo tonemo u mrak,

onda gledam gore negdje,

u zrak, pa tamo vidim, i ne stidim se

(ti barem znaš kako je kad si vidilac

a govore ti – “luđak”):

nedoživljeno a živo,

vrati se kad dođu ovi majski dani

nešto kao flash;

ulazi vojska, mlade cure i momci

Partizani – kao pankeri, kao samuraji, nebolomci,

heroji,

i dok crne vrane još iznad glava kruže

čitam: rekao je netko u Frankopanskoj –

“ne boj se, druže”

i, gle, čovjek više se ne boji.

 

***

Sedamdeset godina prođe.

Oslobodili su se sada zaista od njih –

od jedne mladosti

od najljepšeg nemira i strasti

od sjêni najboljih

što su sjali na nas.

Oslobodili su se najgori, iskoristili posljednji (?) udar

rata, smrti, gladi i nove kuge –

u najgorem času, oni su dočekali svoj pak čas.

 

Treba sada biti iskren pred sobom,

nema nam druge:

to što nas je ostalo,

to nas ima –

razbijeni, zbunjeni, podijeljeni

kaj sviramo pod galgama

s’i skup – jedna slamka među vihorove

pod njihovim falangama

šatorskim krilima što lete let šišmiša u najezdi slavenskih Valkira

glavaša i šatoraša, u novom balu vampira.

Umjesto naivnih, negda srebrnih – lepet, crna krila

u crnim odorama, ponovo mračni pir vode.

Daju im sramnu podršku stari japa i stara omama,

a samo jedan dečko, panker i Domovine sin –

stao je pred njih bez srama.

U Savskoj je poplava – al’ ne prolijevaju se riječne vode

ovaj put, i opet – za krvi je pomama.

 

Nekad bi se s brda,

s Gupčeva trga

spuštali niže, u mračni tunel –

i evo, tu je danas i najstrašnija zabuna

i ja se, naivno i unaprijed prezren, pitam:

a gdje su uz ove dane davnog oslobođenja –

Njihova, zaboravljena, izgurana

partizanska raspeća

gdje je, makar jedna za njih,

u Kamenitim vratima svijeća?

 

***

 

U svemu tome, i ja sam tamo stigao,

misleći da nikad neću dočekati to;

Evo me,

dok traje novo postrojavanje i zbor,

nakon deset godina

sišao na Kaptolski kolodvor,

sjeo u žuđene, a druge plave tramvaje:

vidi, i nakon svega,

grad, kao poslušna ljubavnica, još mi se daje.

Gledam sve, upijam kao sretno dijete,

u oku ponovno najželjenije slike

spajaju se na nove vidike,

s kojima zajedno skrivene polete.

 

I napokon

Ilicom do Trga

gdje se još trga zmija kojoj nitko nije znao za vrat stati

(a tko bi?)

bez obzira: pogled na prošlost

namah mi zapamćeno dobro vrati

i ljudskost, blagost, sve zaboravljene stvari,

i ljepota koju pamtiš i ti, koliko god se praviš, kad te nazovem,

da je više ne znaš, ni da je se sjetiš, moj stari

 

 

***

 

Ali što duže tamo bivam, shvaćam

nema, nema tu mjesta više za nas, javlja se misao

kao sat na Trgu, precizna, i točna:

treba otići

jer jedino kad smo drugdje sve naše dobija nanovo smisao.

I zato makar daleko od tamo skončao

kao Matošev pes kod plota

radije to, nego slušati mračni zov

i šutnjom pristati

na poniženje neiskorištenog života.

Bolje tugovati iz daljina,

i ne sramiti se,

tu biti, pa kako god, bivati.

 

Nek nam se i dalje podsmijevaju sa svojih pobjedničkih visina

(a, hoće – za to ti stojim dobar)

svaki od njih, svaki dragovoljni prošlosti grobar,

svaki što od nas pravi domovinsko kopile

umjesto Odmetnutog sina

 

Žalim, pak, samo ponekad

kad pomislim na grad,

što i jedni i drugi,

i dobri i loši,

neće mariti, neće ni znati

Tajnu uvijenu u veći tekst,

što se čita između redova

i između krajnosti,

istinu izgovorenu samo iznutra,

u vlastitoj, najdubljoj tajnosti

 

To, kako i u snu čovjek daleko odande

istim ulicama hoda

iz daljine istim mjestima nastavlja pružati željne ruke,

dok na javi, posred buke

nije ostalo ništa ispod modroga svoda;

samo dim, i mutna voda –

na vodi paučina

i vječna tišina

 

                  U Hillegomu, 25.5. (“ili bilo kog drugog”)

 Đorđe Matić, Forum.tm