Diana Burazer: Jozefini Dautbegović

Povezani članci

• Promocija ilustrovane knjige za djecu Čarobnjak iz Oza
• Pod mostarskim nebom ženski glasovi – Lirski buket
• BESMRTNOST DIZAJNA
• Uz Istanbulsku konvenciju servirana nam je transfobija i homofobija: Uklonite interpretativnu izjavu i usvojite tekst Konvencije kakav je i potpisan!
• Dužnost nam je da budemo nepokorni kriminalnoj vlasti
• Goran Sarić: Protez-majstor, tajna i invalid-mantra

Posvećena pjesma

Jozefini Dautbegović

Naš je susret bio nagoviješten
davno
na podnom mozaiku crkve
negdje u sredini Bosne srebrne.
Dolazak novih pjesnika u tvoj grad bio je
samo ovozemaljski okidač u sveopćem trajanju.

Možda ne bi ni otišli dalje, da smo znali
kako je sve,
baš sve, bilo tu:
početak i kraj,
potraga i cilj.
Mudrost nikada nije bila naša odlika:
lica smo
bez imalo šminke
nosile svijetom
uvjerene kako će nas vlastita poezija
uljepšati.
A riječi nam ipak,
poput svile niz naša ramena,
nisu klizile.

Ne mogu se oteti dojmu kako nam je
cijeli život prošao
u pretrčavanju ulice
između dva pljuska,
čekanja u slabo natkrivenim prolazima,
u bučnim kavanama
brze razmijene još nedovršenih rukopisa.

Iz njih o tebi znam mnogo.
Znam i ono najvažnije:
kako ćeš izgledati
pod neumoljivom božjom svjetlošću
kad te ponovno sretnem.

Ostati će nepoznato,
zauvijek neizmjereno,
koliko daleko smo mogli
dosegnuti riječima
da smo imali dovoljno vremena.

Diana Burazer