„Dani komedije“ u tuzlanskom BKC-u

Povezani članci

• OPROSTI MI, MIŠKA!
• Predstava ”KONCERT PTICA” u Kamernom teatru 55
• MARTIN ALONSO: Srebrenica, pedeset godina od Auschwitza
• Večer posvećena Predragu Luciću u Mostaru
• “Mala liska” Šerifu Aljiću
• Vrijedno priznanje za slobodu izražavanja

Foto: rtvslon.ba

Da je komedija itekako živ i oštar kritičar mana savremenog društva, ali i glas afirmacije osnovnih ljudskih vrijednosti, imali smo prilike vidjeti i čuti na tuzlanskim „Danima komedije“ održanim u Bosanskom kulturnom centru. Gledaoci su u periodu od 11.09. do 22.09. imali priliku uživati u izvedbama devet komedija pozorišta iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore  i Bosne i Hercegovine.

Komedije su obradile univerzalne i aktuelne probleme. Predstave „Ocat i sin“ i „Pazi s kime spavaš“ pozabavile su se problemima generacijskog jaza i zabranjene ljubavi, a u predstavama „Rodjaci“, „Majka Nuru počesto izruži“ i „Hor bečkih dječaka“ bavilo se temama nacionalizma i balkanskog mentaliteta. Dio monodrame Zijaha Sokolovića „Kobajagi donijela me roda“ govori o apsurdnosti života i vječitoj trci za novcem u kojoj čovjek uvijek izgubi, dok se komedije „Da li je to bila ševa?“, „Mušica“ i „Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla“ bave temama braka, morala i časti.

Komični efekti postignuti su kroz različite glumačke tehnike, a preovladavala je upotreba parodije. U predstavama „Ocat i sin“ i „Pazi s kime spavaš“ glumci ismijavaju hod i ples fejsbuk generacije, za koji smatraju da je pun neprirodnosti i izmotavanja. Hasija Borić, u predstavi „Majka Nuru počesto izruži“, koristi različite rekvizite kako bi ušla u uloge mnogobrojnih likova. U tom kontekstu, jedna od najkomičnijih scena njene predstave je ona u kojoj, glumeći naučnicu, na nos stavlja desetak pari naočala. U „Horu bečkih dječaka“ komičnost je postignuta kroz prepričavanje apsurdnih, ali istinitih situacija iz života balkanskih gastarbajtera. Tako jedan od likova, a kako bi dobio austrijske papire, ženi staricu koja ima sto godina. U predstavi „Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla“ glavni junaci nose imena likova iz viceva o Bosancima, dok u predstavi „Kobajagi donijela me roda“ komične efekte proizvodi sam glumac, pokrećući maštu publike imitacijom zvukova i karaktera.

U komedijama „Majka Nuru počesto izruži“, „Da li je to bila ševa?“ i „Mušica“ karikirana imitacija stranih jezika nasmijala je publiku do suza. Hasija Borić savršeno je imitirala akcente amerčkog engleskog, ruskog i njemačkog jezika.

Prenaglašena gluma kao komični alat upotrijebljena je u komedijama „Da li je to bila ševa?“, „Mušice“ i „Pazi s kime spavaš“, u kojima glumci prave parodiju na glumački stil iz popularnih tv sapunica. Izuzetno komičan efekat postigla je komedija „Pazi s kime spavaš“. Cijeli njen tekst sastavljen je od refrena popularnih balkanskih pjesama različitih žanrova, pa su se u razgovoru likova mogle čuti riječi pjesama Dine Merlina, EKV-a, Bajage, Brene, Severine, Zdravka Čolića, Harisa Džinovića i drugih.

Monodrama Zijaha Sokolovića „Kobajagi donijela me roda“ nije imala scenografiju, a u ostalim predstavama mogle su se vidjeti varijacije scene sa manje ili više osnovnog namještaja („Ocat i sin“, „Rodjaci“, „Majka Nuru počesto izruži“ i „Hor bečkih dječaka“). U predstavama „Da li je to bila ševa“ i „Mušica“ dominirale su scenografske konstrukcije prednjih dijelova kuća, a u „Pazi s kime spavaš“ enterijer noćnog kluba.

Najjednostavnije kostime nosili su Hasija Borić i Zijah Sokolović, pojavivši se na sceni u tipičnim glumačkim „odijelima“, odnosno u potpuno crnoj odjeći. S druge strane, najneobičnije kostime, nalik klovnovskim s licima ofarbanim u bijelo, nosili su glumci u predstavi „Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla“. Upečatljiv je bio duh Šekspira koji je nosio košulju sa tipičnom tudorskom nabranom kragnom u komediji „Da li je to bila ševa?“.

Dani Komedije“ na scenu BKC-a doveli su velika regionalna glumačka imena i ansamble, a organizacija i realizacija ovog festivala zaslužuje svaku pohvalu. Na kraju, treba izdvojiti Zijaha Sokolovića, majstora monodrame i glumca kojem muzika, rekviziti i scenografija ne samo da nisu potrebni, nego su i suvišni. Svojim glumačkim umijećem, Sokolović je publici omogućio da vidi nevidljivo i povjeruje u nevjerovatno, te je ona uzdasima tuge i smijeha zbog prepoznavanja sebe i svog okruženja potvrdila Sokolovićeve riječi iz predstave: „To samo glumac može!“